berlin

JEDNA BAKA

Posted on : 22-08-2019 | By : admin | In : Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

0

piše: Marica Žanetić Malenica
marica– Majko, bi li sutra došla u moj vrtić kad bude i Mirela u smjeni, negdje oko 11 – reče mi kći po povratku s posla.

– Zašto baš sutra?

– Mirela ima jednu ideju, ali nam treba tvoja pomoć. Ona zna da ti pišeš…

– Dobro, doći ću, ali kakve to veze ima s mojim pisanjem…

– Vidjet ćeš, samo ti dođi…

Sutra je kći otišla rano na posao, a ja sam se dva- tri puta preoblačila kako bih izgledala što bolje kad dođem u posjet kćeri odgojiteljici na njezino radno mjesto, među kolegice i dječicu. Kći je godinama radila po zamjenama i ako bi se negdje dulje zadržala, znala bih je posjetiti nakratko i vidjeti u okruženju koje sama nikad nisam imala, a htjela sam.

Naime, moj san da budem profesorica i družim s djecom ostao je nedosanjan. Međutim, tek kad je moja mlađa kći završila studij za odgojiteljicu i počela raditi u vrtićima shvatila sam kakav je to odgovoran i naporan poziv.

Stižem u vrtić u dogovoreno vrijeme, pola sata prije objeda u jasličkoj grupi gdje je bilo dvadesetak djece.

Upoznajem se s kolegicama svoje kćeri i potom ulazim u sobu gdje je grupa o kojoj skrbe Mirela, žena pedesetih godina, i moja kći.

Nakon nekoliko uvodnih rečenica, teta Mirela prelazi na ono bitno, razlog mojega dolaska.

Ma znate, ukratko, imamo jedan projekt naziva „Igrom do osjećaja“ koji ima za cilj stjecanje i proširivanje iskustva o četiri osnovna osjećaja (sreća, tuga, strah i ljutnja) kod djeteta jaslične dobi. U sklopu tog projekta roditelji najmlađe djece izrađivat će taktilne slikovnice od materijala različitih tekstura, interaktivne s pomičnim dijelovima i personalizirane, a roditelji starije djece ilustrirali bi pjesmice u kojima je njihovo dijete glavni lik. Pjesmice bi opisale neke osobine svakog našeg djeteta. E pa tu bismo zamolile za pomoć, znajući da pišete i pjesme za djecu. Mi bismo Vas danas upoznale sa svakim djetetom, tako da ga možete sebi predočiti, i kazale bismo Vam ono što znamo o njemu kroz druženje s njim ili pak što smo doznali od njihovih roditelja.

– Tako znači, a koliko ima djece, koliko bi pjesmica trebalo napisati

– Ima ih 20, ali to bi nam trebalo vrlo brzo jer će roditelji na osnovu tih stihova o svom djetetu naslikati jednu malu slikovnicu. Hoćete li nam pomoći?

Slušam je i gledam u te male ljude koji me ispituju svojim znatiželjnim pogledom nakon što se pročulo da sam ja „mama od tete Antee“.

Ne znam tko bi mogao odbiti ovaj izazov, ja nisam. Sjedam na klupicu za stolić na koji će uskoro stići zdjelice s juhom. Otvaram svoj blok i bilježim imena djece koja su posjedala oko stola čekajući objed.

– Ja sam baka Marica – rekoh s osmijehom na licu – a kako se vi zovete?

Ja sam Paola, ja sam Jure, ja sam Ana, ja sam Nika, ja sam Stipe, ja sam Marko, i ja sam Marko.… u višeglasju su mi stizali odgovori na ovo lako pitanje.

Iz priručne kuhinje teta Ana iznosi tacnu punu zdjelica s toplom juhom. I dok neki već halapljivo srču juhu, drugi pušu u nju, treći bojažljivo primiču žličicu ustima, četvrti se nećkaju, primjećujem da ispred Eme nema zdjelice. Vidjevši moj upitan izraz lica teta Mirela mi pojašnjava kaka odbija jesti juhu. Ostajem zatečena odgovorom i odlučih započeti svoje stihovanje o djeci upravo s Emom. Potom mi tete govore osnovne podatke o svakom djetetu, ono što znaju, što su čule, što misle…

S bilješkama o djeci i nekoliko grupnih, mobitelom snimljenih fotki vratih se doma i nesvjesna čega sam se prihvatila. Dvadeset pjesama u dva dana bio bi popriličan zadatak i za puno vještije stihoklepce. Međutim, obećanje je dato.

I tako sam ja ta dva dana, u svibnju 2018-e, identificirala na slikama djecu i pisala im pjesmice, naravno one lakopamtljive i u rimi. Izgledalo je to otprilike ovako:

Jure je veseo, pametan i fin, mamin i tatin jedinac sin. U Đakovo kod bake kad svrati pun utisaka doma se vrati. Pa onda priča o psima i macama, seoskom životu i kobasicama. S djevojčicama rado se druži, al‘ prvo Niki svoju ruku pruži. Kada se u grupi skupa zapjeva, u krugu plešu on i njegova djeva. Zanima ga jaslička aktivnost svaka, ništa našem Juri nije  tlaka. Rado voli papati kolačiće razne, zdjelice sa slatkišima brzo se isprazne.“

Nakon dva dana predanog stihovanja opjevala sam svako dijete. Pretpostavljam da su roditelji nešto u pjesmicama i preinačili, jer oni najbolje znaju svoju djecu, ja sam ih vidjela tek jednom i to nakratko.

U zaključku projekta „Igrom do osjećaja“ pisalo je i sljedeće: „Priče u stihovima ili pjesmice opisuju neke osobine svakog našeg djeteta a nastale su suradnjom roditelja, odgojitelja i jedne bake.“

„Jedne bake“ koja je nenadano i neplanski uletjela u projekt i u njegovoj realizaciji s veseljem sudjelovala.

Write a comment