berlin

O KAVI I DOKOLICI

Posted on : 10-08-2019 | By : admin | In : Julijana Matanović: Zašto sam Vam lagala

0

piše: Julijana Matanović
julijana matanovicU raskošnom vrtu jedne vile, među cvjetove dubrovačkog koralja i gospara, netko je utaknuo šiš s vratašcima okrenutima prema moru. Sigurna sam da ga samo rijetki primjećuju. Gosti ljubaznog domaćina redovito, slutim, nijeme nad ljepotom i silinom kruzera koji, neovisno o vremenskim prilikama, manevriraju nekoliko metara ispred njihovih očiju.

Toga dana uplovljavao je jedan od najluksuznijih. Gledala sam u smjeru u kojem su gledali i ostali. Za razliku od većine, nisam zavidjela putnicima nakrcanim na palubi. U mašti sam slikala ruke koje su nekada, ne znam koliko davno, i čije li su uopće bile, držale šiš u vatri, protresale ga i radovale se svježe ispečenoj kavi. Uvjeravala sam samu sebe kako su snažni muški prsti izdržavali toplinu žara zbog žene kojoj će miris kave već zorom prekidati san.

Domaćin je odgovarao na pitanja o brodovima, o godini izgradnje bazena, o cijenama prenoćišta u sezoni i posezoni. Nekoliko sam ga puta željela prekinuti i upitati odakle mu šiš. Svaki put kad bi me pogledao spuštala sam glavu prema cvjetovima. Godine su me naučile kako prava pitanja ne treba postavljati u nevrijeme.

Naime, priča o šišu i prženoj kavi koja se ispija uz predaje i legende, onako polako, sva ta sjećanja na kavu koja se dolijeva u šalice i uz čiju se pomoć nastoji doznati što nas čeka sljedećeg ljeta, više nisu u modi. Na kruzerimapoput tog koji se okretao ispred vile ionako više nitko ne naručuje ispečenu kavu. Možda i ne znaju za nju, možda je više i ne žele, a možda im je i nema tko ispeći.

Jeste li za kavu? upitao nas je domaćin u trenutku kad je sidro velikog turističkog plovila bačeno. Svi su htjeli, svi osim mene. Pomisao da ću uz šiš ispijati smeđu tekućinu koja već godinama samo glumi kavu bila mi je ravna izdaji povijesti.

Ti da nećeš? zaprepašteno je upitala moja kolegica, i po godinama i po struci.

Pusti je, opet je u svom filmu, rekla je druga.

Dopustila sam im da povjeruju kako ih doista nisam čula. A čula sam dobro, i prvu i drugu. Čula sam, još jasnije, i onu treću, koja je na uho domaćinu šapnula kako je prostor u kojem on živi kao stvoren za dokolicu. U društvu s njim, s nekim putnikom s kruzera ili samo s crnom kavom, nije rekla. Mogla sam nagađati, slutiti i zaključivati. Mene je, priznajem, od svega najviše zaintrigirala sama riječ dokolica.

Tko si to može priuštiti? To je život, komentirala je prva u ime svih. Njih tri.

Slažem se, dubokim se glasom javio domaćin. Činilo mi se da govori šišu i da pogledom na njega liječi vlastiti zaborav. Njegovo: Dato je život, bilo je izgovoreno nekako drukčije, s više tamnijeg morskog plavetnila.

Predugo nisam čula riječ dokolica. Sljedećih dana, na kraju vrta te iste vile, razmišljala sam samo o njoj. Odustala sam potražiti njezino objašnjenje, možda čak i značenje u rječniku vlastitog jezika koji, priznajem, sve slabije poznajem. Riječi na kojima su me odgajali i uz koje sam strpljivo odrastala danas su odjevene u posvema drukčije kostime. Moji su preci život izgovarali s pobožnim udivljenjem, u molitvi nad tek ispečenim kruhom. Zahvalni. Njihovi potomci danas savjetuju jedni druge kako vlastitu djecu ne treba milovati po svilenkastoj kosi, kako im ne treba pričati bajke. Mora ih se pripremiti za život. Možda nas naši stari danas promatraju iz nekog nebeskog kuta i žaloste se nad našim tumačenjima velikih riječi. A možda nam žele poručiti kako je za njih tek započeo pravi život. To je život, i sami ponavljamo klincima, onima o kojima se, prečesto i skrivajući od drugih, brinemo. Koliko razlike u rečenici koja se isto piše. Tri riječi, za morfološku analizu prejednostavne čak i u najnižim razredima osnovne škole. To je život. Isto, do u slova. Samo dok se ne izgovori. A potom nastaju razlike. Ako te netko u razredu udari, ti mu vrati; ako možeš prepisati tekst, ti ga prepiši; ako treba nešto slagati, a ti slaži, jer: To je život. Našu djecu čeka život – surovost, borba, nadmetanje, imperativ savršenstva u svemu, ista menadžerska odjeća, isti naučeni smiješak, ista priča o profitu i istim šefovima koji će i dalje tajiti svoje ljubavnice. Čeka ih život, a ne slavljenje života.

I listala sam tako, u lijepom đardinu, neki drukčiji, samo svoj katalog riječi prenamijenjena značenja. I bunila se što se sve češće gubim u ponudi novih objašnjenja. I ljutila se, i žalostila. Znala sam da bi bilo daleko lakše i mudrije, jednostavnije i korisnije prihvatiti nove običaje. Časne riječi pobacati u kontejner i uputiti ih u reciklažu. Jesti kruh samo u listopadskim Danima kruha, možda ga priuštiti sebi i na Badnju večer, ne misliti na ono što je svagdašnje u riječima Očenaša, preuzimati tuđe teme i predstavljati ih svojima. Jer: To je život. Život u kojem su riječi ljupkost, čestitost, predanost upisane u pradobne činjenice prošlosti materinjeg jezika. Uz njih, ravnopravno, ponosna u svojom ladanjskom vrtu, možda i uz domaćinov bazen, stoji i riječ dokolica. Ona zna da je nekada bila prva pratilja riječi život, da je slijedila prije ili odmah poslije nje. Pripremala je bića za velike događaje, u njezinu krilu rađale su se ideje, ona je otvarala vrata ključnim trenucima velikih biografija i osiguravala prostor i vrijeme kasnijim analizama i ocjenama. To je bila dokolica u godinama u kojima je izgovaranje riječi život praćeno ponosom i vjerom. A kad je život postao nešto drugo, nešto što treba izdržavati, u čemu se treba nadmetati, nestalo je i prava na dokolicu. Laptopi, siva izglačana odijela, svilene dizajnerske kravate, šoping centri i restorani brze hrane izgurali su riječ dokolica. Uz sve to ne ide dugo ispijanje kave. Jednostavno, ono ne podnosi brzinu i trenutak.

Hoćemo li se vidjeti na nekoj kavi u vašem gradu? upitao me domaćin kad sam mu na odlasku pružila ruku. Ostale, njih tri, pažljivo su se pripremile na slušanje odgovora.

Samo ako donesete pravu, ispečenu u šišu.

A što je to šiš, hi-hi? obratile su mi se u glas.

To je život, promrmljala sam.

Nisu me razumjele. Odgovor je ionako bio upućen vratašcima okrenutima prema moru i ožiljcima na prstima ljubaznog domaćina.

(„I na početku i na kraju bijaše kava“)

Write a comment