berlin

PRVA I JEDINA LUTKA

Posted on : 26-07-2019 | By : admin | In : Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

1

piše: Marica Žanetić Malenica

jeu-symbolique-1024x686Gledajući u hrpe igračaka, što skupih što onih petparačkih, kojima se u dnevnom boravku i u dječjoj sobi igraju moja unučad, pitam se raduju li se ijednoj od njih, imaju li vremena i prilike izigrati se s njom onako pošteno prije nego što od roditelja iskamče neku drugu ili je dobiju na dar u različitim prigodama.

Pitam se još puno toga dok se pokušavam prisjetiti čime sam se igrala kao dijete?

Zapravo, čini mi se da neke posebne igračke nisam niti imala. Znam da smo se, već kao stariji, zabavljali društvenim igrama poput domina, tombole i „Čovječe ne ljuti se“. Bio je tu i stolni nogomet za mlađega brata, kojemu sam bila česta žrtva za igru udvoje. Imali smo i šah, ali nikad nisam naučila njegova pravila, mada sam pokušavala. Osobito zanimljiva bila mi je jedna jednostavna i jeftina stvarčica – kaleidoskop. Bila je to tek modra kartonska cijev s ogledalima u kojoj se nalazio mali bubanj ispunjen sitnim staklenim zrncima. Kako se prilikom gledanja cijev lagano okretala tako se i sadržaj bubnja okretao i miješao stvarajući, pri tome, različite vizualne uzorke karakterističnih simetrija koji su se mijenjali pri svakom pokretu.

Uživala sam gledajući te prekrasne mozaike od raznobojnih komadića stakla. Svaki put dok se po brojnim europskim crkvama, koje posjećujem tijekom putovanja, divim vitrajima velikih majstora, prisjetim se onih minijaturnih vitraja, razigranih oblika skrivenih u malom, neuglednom kartonskom valjku.

U jednostavne i jeftine igračkice kojima sam se igrala svrstat ću i jo-jo, malu, mekanu lopticu obmotanu krep-papirom. Visila je na gumenom koncu, koji sam čvrsto i koncentrirano držala u ruci. Jo-jo je skakao amo-tamo, gore-dolje, lijevo-desno i poslušno mi se vraćao, baš kao pravi kućni ljubimac.

Od osobnih igračaka pamtim tek jedan doktorski set, koji me je jedne godine čekao ispod bora. Vjerojatno je to bilo u vrijeme kada sam htjela biti doktorica, jer znam da sam jednom sebe nacrtala u bijeloj kuti u ordinaciji i da je ta slika visila na zidu razreda, gdje su se izlagali uspjeliji učenički radovi.

A kako nisam imala igračaka, morala sam imati barem malo mašte. I osmisliti svoje zanimacije u slobodno vrijeme. Skupljala sam sličice glumaca i lijepila ih u album, zapisivala tekstove zabavnih i starogradskih pjesama, kako bi ih mogla pjevušiti, izdavala s prijateljicom list, pisala svoje prve pjesmuljke i sastave.

Da sam bila prava mala kolekcionarka potvrđuje moje višegodišnje sakupljanje salveta. Znam da to sada izgleda smiješno, ali je u vrijeme mojega djetinjstva bila omiljena zabava djevojčica. Zapravo, sirotinjska zabava koju smo vrlo ozbiljno shvaćale. Svaka od nas imala je kartonsku kutiju u kojoj su, po veličini, od većih prema manjima, bili uredno posložene salvete. Kad god smo išli kod nekoga u goste užicala bih od domaćice novi uzorak. Ukoliko bi ona bila darežljiva, dobila bih dvije ili tri iste, kako bi ih mogla razmjenjivati sa svojim drugaricama. Na kraju sam imala dvije kutije tih šarenih beskorisnih papira, koje sam tko zna koliko puta razgledala i preslagivala a da, zapravo, nisam znala što ću s njima. U jednom trenutku odrastanja samo sam ih bacila. I to je bilo – to.

Očima začuđena djeteta danas gledam u lutke koje pričaju, piške, plaču… Ili u onu koja poput klona sliči novorođenčetu. I svaki put se prisjetim svoje prve i jedine lutke. Dobila sam je s nekih jedanaest ili dvanaest godina, ne računajući onu od krpe, koju sam vjerojatno i prije imala. Donio mi je otac za rođendan po povratku s jednog od doškolovavanja u Beogradu.

Bila je to gipsana lutka iscrtanog lica i kose, pokretljivih ruku i nogu, obučena u cvjetnu haljinicu i obuvena u čarapice i cipelice. I da, bila mi je najljepša na svijetu. Iako sam je čuvala i pazila kao oči u glavi, ipak je jednom pala i ozlijedila se u predjelu glave. I tako se na čelu, usred smeđe obojenog dijela koji je dočaravao kosu, pojavila ozljeda, provirio je bijeli gips veličine nokta. Bila sam očajna, plakala sam… Kada sam se pribrala, došla sam na spasonosnu ideju da smeđom vodenom bojom prefarbam taj dio, kako bi se, barem izdaleka, stopio s bojom kose.

Družile smo se godinama. Svlačila sam je, oblačila, pa iznova svlačila. A imala je samo tu jednu jedinu haljinicu koju sam brižno održavala. Drugu lutku dobila sam tek za svoj sedamnaesti rođendan, kada mi je mlađi brat poklonio jednu moderniju s pravom plavom kosom. Ona se nije mogla razbiti i stoga je dočekala rođenje moje prve kćeri. Otada joj se gubi svaki trag.

Vremenom su mojoj prvoj lutki, Beograđanki, poispadale noge, ali i nakon više od pola stoljeća još uvijek je živa. Nisam se mogla od nje odvojiti, cijenila sam to što je odlučila upravo meni biti prva i jedina lutka. Moje kćeri se s njom nisu igrale. Za njih bi ionako bila tek polomljena, stara, nezanimljiva, ofucana gipsana lutka. Jedino je ja još uvijek vidim novu i lijepu dok me otužno gleda svojim plavim oslikanim okicama. I vidim oca kako mi je s osmijehom daruje, sretan što je obradovao svoju odlikašicu. I osjećam ono silno uzbuđenje koje sam tada ćutila.

Moja lutka, bolje reći njezini ostatci i danas su uz mene, spremljeni u kesu u nekom mračnom kutku ormara. Ponekad je izvadim, sastavim, zagrlim, i vratim nazad.

Jednoga dana, kada moje kćeri budu čistile ormare za mnom, naići će i na moju invalidnu lutku, za koju vjerojatno niti ne znaju. Voljela bih da je barem pokušaju zamisliti u njezinim najboljim danima i mene kako je nježno držim u naručju i šapućem joj neke tople majčinske riječi, koje sam poslije šaputala njima, mojim živim lutkama.

Comments (1)

A ja sam imala veliku porculansku, tamnokosu i raskošno odjevenu. Poklonio mi je tatin brat s jednog od dalekih putovanja morem. Ali takva prelijepa služila je samo kao ukras na kauču u spavaćoj sobi roditelja. Imamo i puno slika s njom, kao da je živo biće.

Write a comment