berlin

KOMENTAR TJEDNA

Posted on : 13-06-2019 | By : admin | In : 01 VIJESTI I NOVOSTI

0

Sjećanje na jednog osobitog čovjeka i jednu malu gestu po kojoj se prepoznaju veliki ljudi

Komentar na tekst „I pričat ćemo dugo“

piše: Slavica Sarkotić

pismo_potpis_001Tako je čudan i nepredvidiv život. Često na naš put donese ljude koji ga sasvim neočekivano obogate nekom gestom, riječju, pogledom.

Prije par godina bila sam ljubaznošću osoblja Veleposlanstva RH u Berlinu i dobrotom moje tada samo poznanice a danas drage prijateljice Sonje Breljak pozvana u Veleposlanstvo na izložbu slika Ankice Karačić.

Kako sam upravo bila kod mojih u Berlinu s radošću sam prihvatila poziv.

Ta kome ne bi bilo čast nazočiti događaju u Veleposlanstvu svoje države.

Dogovorismo se snaha i ja da ćemo ići, a sin koji je imao neke druge obveze obećao je doći po nas autom po završetku događanja u Veleposlanstvu.

Domaćini, veleposlanik g. Ranko Vilović i supruga mu Ivanka bili su kao i obično raspoloženi, vedri i otvoreni, prilazili bi svakome i izmijenili poneku riječ.

Kad smo se Jadrana Laußmann i ja uputile prema izlazu iz zgrade i autu gdje nas je čekao moj sin, spustio se pljusak.

Dok smo se mi pogledavale domišljajući se kako ćemo pretrčati prostor od zgrade Veleposlanstva do auta uz nas se stvorio visok, ozbiljan, markantan čovjek. Smiješeći se u rukama je nosio kišobran.

Znala sam da je zaposlenik Veleposlanstva ali nisam znala koju dužnost obnaša.

Otpratio nas je sve do auta držeći kišobran iznad naših glava tako da nismo pokisle.

Zahvalismo mu i odosmo kući.

Vidjela sam tog gospodina i kasnije, u prostorijama Hrvatske zajednice Berlin, kad me je draga Sonja pozvala da na proslavi obljetnice osnutka Hrvatske zajednice Berlin pročitam nekoliko svojih pjesama.

Danas ujutro otvorih fb i pročitah da je umro Boris Piskulić zaposlenik Veleposlanstva RH u Berlinu. Prerano. U šezdesetoj.

I prepoznah u liku smirenog prosijedog čovjeka onog istog čovjeka koji je mene i Jadranu pratio s kišobranom nad glavama da ne pokisnemo.

Bilo je to jednog ne tako davnog ljeta u Berlinu.

A ja tek sada saznadoh kako se zvao taj dobri čovjek.

Svijet će biti siromašniji bez ljudi kakav je bio Boris Piskulić.

 

Write a comment