berlin

LJETOVANJE

Posted on : 27-05-2019 | By : admin | In : Dubravka Lisak: ZAŠTO SAM OTIŠLA

0

piše: Dubravka Lisak
hr-263-k-kvarner-sl4Svakih nekoliko godina, roditelji bi me poslali sa školom na ljetovanje. Kao obitelj, svako ljeto smo bili na moru, ali s obzirom da sam bila odličan učenik, nekih godina škola bi me nagradila s ljetovanjem preko Crvenog križa, a nekoliko godina roditelji su mi priuštili da dva tjedna provedem u Novom Vinodolskom, u dječjem odmaralištu.

Bila je to odlična prilika da kao dijete koje potječe iz malenog sela pokraj Zagreba, vidim „malo svijeta“.

Jer, moj svijet bio je malen u to vrijeme. Bio je Jugoslavija u malome, Kašina pokraj Zagreba u koji se ponekad išlo ako si trebao nešto obaviti ili kupiti u NA-MI. Naši roditelji radili su u tvornicama u Zagrebu, ali mi smo išli u školu tamo gdje smo živjeli.

Sjećam se da sam radi tog ljetovanja bila jako uzbuđena. Osjećala sam se ponosno, kao dio neke povlaštene kaste odlikaša, što sam i bila. Beskrajno inteligentno dijete koje je upijalo sve oko sebe. Obožavala sam more. Obožavala sam njegovo plavetnilo.

Jedna od mojih najstarijih memorija je dolazak s roditeljima na ljetovanje. Ne sjećam se niti mjesta u koje smo išli, samo se sjećam sebe kako nespretno hodam u ljetnima sandalicama, toliko sam bila malena. Na sebi imam krasan kupaći kostim, novi novcati iz NA-ME. Mislim da je bio ružičast. Samo nekoliko trenutaka mi je ostalo u trajnom sjećanju. Moje ljetne sandalice u kojim se popikavam po užarenom betonu, majka koja me vodi za ruku, i pogled na beskrajno plavetnilo.

Sjećam se da smo silazili s brežuljka vijugavom cestom, koja se činila da nema kraja. Ja nisam mogla dočekati da vidim tu ogromnu plavu vodu. Zrak je bio drukčiji, mirisalo je more, a ne trava kao u mojem zelenom Prigorju. Mirisalo je uzbuđenje i nešto novo. S brežuljka pucao je pogled na veliko plavetnilo, na prekrasnom Jadranu.

I dok je pržilo jarko sunce, sekunde su prolazile tako sporo, presporo da se konačno bućnem u vodu. I nikako da siđemo dolje niz tu cestu, dok je moj pogled neprestano uperen u plavetnilo vode. Sjećam se cvrčaka, sjećam se samo tog pogleda kad sam prvi puta svjesno zapamtila more, sjećam se sigurnosti dok me majka vodi za ruku.

Kako je proteklo to ljetovanje, dalje se ne sjećam. Ali mislim da je to prvo moje ljetovanje, ne sjećam se ni koliko stara sam bila, ne sjećam se ničega osim tog trenutka silaska na plažu. Nemam fotografija iz tog razdoblja, jer nismo imali fotoaparat. Ne samo mi, gotovo nitko ga nije imao. Tako da sve što je ostalo od jednog divnog trenutka postoji samo u mojem mozgu, nigdje više.

Godinama sam razmišljala je li to sjećanje uopće stvarno ili sam samo sanjala. Majka kaže da sam premala da bih se uopće sjećala. Ali ono postoji tu u mojoj glavi, i nikad ga neću zaboraviti.

Od tog trenutka, uvijek sam se radovala ljetovanju.

A sad, prvi put u životu, na ljetovanje idem sama. Ne potpuno, nego s drugom djecom, ali ipak sama.

„Mama, ja bih da mi kupiš kratke hlačice, ali ne onakve koje samo pokriju guzicu, nego do iznad koljena.“

Majka je samo uzdahnula.

„Kupit ću ti onakve kakve nađem. Nemam pojma gdje bi bilo takvih kakve ti hoćeš. Ja ih u Sesvetama nisam vidjela.“

Moje razočaranje je bilo veliko. Uvijek sam bila razočarana kad su mi kupovali odjeću. Daleko je to bilo od odjeće kakvu je nosila moja najbolja prijateljica, čiji roditelji su radili u Njemačkoj. Ja sam uvijek hodala u nekim običnim tmurnim nijansama crvene ili tamnoplave. Majka je bila u pravu. Kupovala je ono za što je imala novaca, i ono čega je bilo u robnim kućama. Iako sam je godinama krivila za moj jadan dječji modni izričaj, danas sam svjesna da je davala sve od sebe.

Na moje uporno inzistiranje da pokuša potražiti ono što želim u Zagrebu, izrekla je rečenicu koju nikad neću zaboraviti.

Ti znaš, da imam novaca, da bih ti kupila sve na svijetu.“

Sjećam se oborenog pogleda nakon te njene rečenice. Sjećam se svoje šutnje. Sjećam se da mi kao dobrom, pristojnom djetetu, više nije palo na pamet da išta kažem. Pa svejedno, sjećam se i svoje tuge i nemoći, i toga kako mi kao djetetu nikad nije bilo jasno zašto se nema novaca. Negdje u dubini duše, požalila sam majku, ali više od svega požalila sam i samu sebe.

Iz današnje pozicije gledajući, vidim da su djeca najokrutniji kritičari nečijeg života, pa tako i mojeg. Ja sam bila taj okrutni kritičar, ne zato jer sam željela, nego zato jer sam jednostavno postavljala previše bitnih pitanja. Nijednom roditelju nije drago kad dijete previše osjeća ili zna, a ja sam itekako suviše toga znala.

Kakva je bila moja reakcija na sve te frustracije? Znala sam reći samoj sebi da će jednoga dana sve biti potpuno drugačije. Jednoga dana sama ću se pobrinuti za sebe. Žalosno je jedino to što onda kada taj trenutak konačno dođe, onda se jave neki drugi prioriteti i čovjeku zaista treba mnogo truda da bi postao sretan.

Ali ti pojedini trenuci koje pamtim, osjećaj nemoći da postigneš nešto veliko, osjećaj siromaštva koji je možda subjektivan jer iskreno nismo nikad bili gladni… taj osjećaj čovjek nosi cijelog života sa sobom kao trag na duši kojeg se nikako ne može otarasiti. Osjećaj da moraš nešto promijeniti da bi ti bilo bolje i smoći snage za to… to ne može svatko.

Ja sam kao dijete silno željela promijeniti stvari, ali nisam mogla jer sam bila samo nejako dijete. Danas imam tu snagu odraslog čovjeka. Danas mijenjam svoj život kao od šale. Ali dijete je nemoćno, ono je uvijek zavisno od roditelja s kojima dijeli istu sudbinu.

Moja sudbina bila je radnički život Jugoslavije, ali ja sam se zaklela da ću to promijeniti.

Write a comment