berlin

HRVATSKOME JEZIKU, HVALA

Posted on : 22-05-2019 | By : admin | In : Sonja Breljak: IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

0

O doživljajima s proslave 50. obljetnice HKM Berlin

piše: Sonja Breljak
foto: Sanja Husajina i Sonja Breljak… foto album

194Berlin/ Bila je to po svemu izvanredna večer i cijeli prošli vikend posvećen obilježavanju i proslavi 50. obljetnice djelovanja Hrvatske katoličke misije Berlin. Ostat će lijepe uspomene, sjećanja koja će se prepričavati do nekog novog jubileja u kojemu ćemo biti za koju godinu stariji, svakako nikad više isti, kao što ni trenutci koje doživjesmo nemaju više mogućnost ponavljanja. Time su i oni, ti trenutci a i mi u njima, jako dragocjeni.

Bila je to proslava 50. rođendana Hrvatske katoličke misije Berlin koja je sa svojim  djelovanjem, a na odobrenje i suglasnost njemačke crkve, počela u vremenu kad je sve više Hrvata, a i radnika drugih nacionalnosti (Portugalaca, Talijana,Turaka…) dolazilo u Njemačku na takozvani privremeni rad. Eto, taj rad se malo odužio. Ljudi planirali ostati koju godinu dok podignu kuću, pokriju krov, a proveli cijeli radni i životni vijek.

Oni, ti „starosjedioci“, prva iseljenička generacija pristigla između 1969. i 1973. godine, na ovoj je proslavi rođendana Misije sjedila u prvim redovima. Promatrajući video zapise o povijesti Misije i slušajući i gledajući nove generacije, djecu i unuke kako pjevaju i plešu, promatrali su, kao u nekom filmu, i svoj životni put u prošlih pet desetljeća.

S Hrvatskom katoličkom misijom Berlin dijelim polovicu godina njena postojanja, spadam u generaciju koja je u Njemačku stigla u vrijeme rata, točnije 1994., upravo prije 25. godina.

E, sad, tko mi je kriv, umjesto da novinarski, udobno zavaljena u stolac velike dvorane Radio Berlin Brandenburg, pratim trosatni, bogati program, svečanu akademiju u povodu zlatnog jubileja Misije, ja trčkaram između dvorane, pozornice i podrumskih prostorije koje vode do nje, točnije, sudionik sam programa jer skoro koliko god boravim u Berlinu toliko dugo i pjevam u Mješovitom crkvenom zboru koji je svojevremeno kad ja započinjah, u crkvi svetog Klementa, u Stressemanstrasse, vodila časna sestra Fabiola Bobaš a danas njime ravna Matija Ćosić, dijete iseljenika prve generacije, Anđice i Marijana koji su se prošle godine vratili u Domovinu a djeca ostala raditi i živjeti u Berlinu. Zanimljivo, časna sestra Fabiola Bobaš, koja ovom prigodom nije bila u Berlinu, danas je na službi u Bugojnu, odakle ja dolazim. Sasvim sigurno, posjetit ću ju na ljeto i ispripovijedati kako je bilo na proslavi obljetnice Misije i kako smo je se sjetili i spominjali.

Jasno, ne poznajem sve  svećenike i časne sestre koje su u povodu obljetnice Misiji bili na svečanoj akademiji i misnom slavlju. Upoznah fra Ivana Dotura i Stipicu Grgata o kojima su mi često govorili oni sa starijim iseljeničkim stažem. Prepoznah fra Jozu Župića, fra Ivana Rozića i fra Matu Puđa, kao i sestre Nikolinu i Jelu pa i sestru Krešimiru o kojoj su mi brojni i prije pripovijedali i ja  ju upoznah u vrijeme njene poslijeratne službe u Bugojnu gdje je izvrsno, kao i svojevremeno u Berlinu, vodila crkveni zbor. I jasno, ispozdravljah se s kolegom Adolfom Polegubićem koji uređuje Živu zajednicu, glasilo hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj i delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj  vlč. Ivicom Komadinom. A „uhvatih“ na trenutak i kardinala Puljića okruženog članovima zbora, prije nego li je stupio u dvoranu. Načinih između još po koju fotkicu i predadoh fotoaprat Sanji Husajina koja je do kraja programa fotografirala i izvrsno ( a to će te i sami ocijeniti kroz fotografije) obuhvatila kako cjelinu tako i detalje u dvorani.

Dakle, s članovima zbora kojem pripadam, oslobođena fotoaparata i djelomice i od novinarske profesije (koja nikad i ne spava) spustih se u podrumske prostorije gdje se naša mala trupa, zajedno s ostalim, brojnim sudionicima, pjevačima, folklorašima, tamburašima, sprema za predstojeći nastup. Program smo dobili, pa znam da je naš prvi izlazak na binu već na početku, odmah poslije njemačke i hrvatske himne i prvih pozdrava i čestitki, putem videozapisa biskupa Kocha i nogometnog trenera Nike Kovača te osobno prisutnih, Jadranke Winbow Negodić, ambasadorice Bosne i Hercegovine i Daria Magdića, zamjenika predstojnika Državnog ureda za Hrvate izvan RH.

I, eto nas na pozornici. Pjevali smo u prvom dijelu pjesmu „Dajte nam sladak pjev“ a nakon pauze i „Neka cijeli ovaj svijet“. Kraj pjesme pratio je topal i radostan pljesak preko tisuću ljudi pa držim kako je naš „slatki pjev“ ugodno dotaknuo srca gledatelja.

Zbor vodi Matija Ćosić. Inače, pjevamo nedjeljna misna slavlja u 13 sati u crkvi svetog Bonifacija na Mehringdammu i u svim drugim prigodama kad to Misija ili Biskupija zatraže. Za ovu svečanu progodu zamislili smo pjevati tri pjesme, no program je, rekoše, obiman, puno je grupacija koje žele pokazati što i kako rade, pa zbor bi uskraćen za lijepu „Misijsku himnu“. Prvotna zamisao je bila, pjevati ovom prigodom zajedno s drugima, stvoriti zajednički veliki zbor, pa su s početka godine, objavom u crkvi pozvani i svi  drugi koji nedjeljom pjevaju u drugim zborovima i drugim crkvama. Posebnog odjeka, mora se priznati, u tom smislu i nije bilo. Ali, odazvalo se nekoliko vjernika koji nikada ili dugo nisu nigdje pjevali, pa je tako ova priprema za nastup na svečanoj akademiji i misnom slavlju u povodu 50. obljetnice misije, rezultirala dobrim, naš se zbor obogatio novim članovima koji će sasvim sam sigurna, nastaviti i dalje pjevati s nama.

Kako se god zbor mjesecima pripremao za ovaj nastup, redovitim, tjednim probama, tako su, uvjerena sam, i svi drugi koji su nastupali, uložili puno sati, rada, truda i vježbanja da se pokažu u lijepom svjetlu. Pjevale su klape Berlin i Poverello, Zbor mladih, pjevačice bivšeg dječjeg zbora Ivan Lukačić, glazbeno sve pratili, klavir: Ana Draganović, gitara: Zvonimir Andrik i Sergej Abramov, klarinet: Ana Begić, tamburaši: Ivica Silov Tepić, Josip Ivančić, Dubravko Jakupčević, lijarica: Perica Križanac i violina: Mile Brzović. Najjači dojam na mene su ostavili  folkloraši, omasovljeni i obnovljenih narodnih nošnji te raznih generacija, bijahu divna slika na pozornici. Uživala sam u izvedbi „Ero s onoga svijeta“, zahvalna da smo mi iz zbora, ipak između dva nastupa, uspjeli vidjeti i čuti i nešto od programa.

Mješoviti zbor kojem pripadam dan prije je imao probu do kasnih večernjih sati a potom i generalnu probu u dvorani u subotu oko 14 sati. Vrijeme nakon toga, na izvrstan prijedlog voditeljice, provedosmo zajedno u obližnjem restoranu. Prije izlaska na prvi nastup, zajedno se pomolismo. Tako smo i radost (pa i suze radosnice) zajedno podijelili. Kao prava, velika obitelj.

Nije li to, lijepim događajem potaknuto i novim članovima osnaženo zajedništvo u kojemu je i svaki član cjeline bitan, upravo i najljepši rezultat svega čime se bavimo u našim misijam i zajednicama?!

Pored sveg tog lijepog događaja i doživljaja, meni će ova obljetnica ostati u toplom sjećanju i jer je, u dvorani, najprije na krilu mame, a moje najstarije kćeri, trosatni program, pratila i moja prva,  godinu i pol dana stara, unučica. Kad je plesao folklor, tapkala je nogicama i vodila mamu prema pozornici. Kako je dijete njemačko-hrvatskog braka, naš zadatak je i naučiti ju hrvatski jezik. Već smo počeli, ja danima, ponavljam: reci bako, baaako, a dijete mi glasno i i jasno uzvraća: di-da, di-da. Naravno, moj suprug likuje.

Radoznala sam, i zabilježit ću kakva će biti situacija kod sljedećeg jubileja, recimo onog za 55 godina Misije. U nadi da će još puno naših malenih (rekli oni najprije bako ili dida, svejedno), razumjeti i živjeti i naš dragi hrvatski jezik. Na svemu ovome: Njemu hvala!

IMG_0320

 

 

 

 

Write a comment