berlin

NIJEMA VIŠE NI DUNJE

Posted on : 15-05-2019 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

1

tekst: Dubravka Lisak
fecadb1a-20160409 dunjaPuelek bakine ižice rasla je druomna dunja. Kržljava, navijek se je buorila če ne bi najesen dala teri dišeći pluod i tak zacifrala bakinu kujnicu. Ja sem skruoz mala. Imam črlene kluompice, tere tak lijepe zveketaju dok ojdim čez bakine štijenjge.

Dunja tak lijepe diši, tak da bi saki puželjel zagristi ju, ali je žufka, i baka veli da bum dubila grižu če ju bum ijela. Nije baš fina. Du drugoga kata iže vojdiju betuonske štijenge z veliku želijeznu uogradu. Uograda je stara kak i moja iža. S kluompicama  vesele skačem du velikih škripećih vrat tera se jake teške utpiraju. Z desne strane je obluk sobe v tere više nišće ne živi, utkad su muoji napravili nuovu ižu na dvurišću.

Z mali diječji rukami utpiram vrata. Vrata imaju stjekle tere baka navijek veli da pazim jel ga bum razbila. V malumu ganjku su truoja vrata. Desna vojdiju v sobu f tere više nišće ne živi, ravne se ide v bakinu sobu, tera diši pu starusti, a lijeva vojdiju na veliki balkuon.

Balkuon je jake lijepi. Ž njega se muoreš pupeti na jabuku i tak ziti djele. Muoreš čak i skujčiti jer nije tak visuoke, da se ne razbiješ. Kad pu ljete ojdiš ponjem, te črna ljepenka peče za nuogice, a na jesen je poun listja. Sediš tri vure na puodu, i glediš mrmlice kak ojdiju vu saku rupicu dje se je ljepenka zdigla. Puoznaš saki vlat mahuvine, saki trag krede š teru si pisal, saki kumadić ograde. V bakinu sobu moreš vljesti i čez obluk, jer je tak nekak rajše neg čez vrata.

V bakine sobe je najmekšeša puostelja na svijetu, z perinu ud perja, a vajnkuši mekši nek uoblaki. Perina je žmeka za tvuoje druomne tijele. Kad spiš tam v tje puostelje, ne moreš se ni pumeknuti kak je žmeka perina š teru te je baka pukrila. Ali ona te sejene pukrije du zub, da se neš preladila. Zima je a peči nijema. Vudišeš taj mrzli zrak ali ti je tuople. Bakina puostelja diši tak sigurne i lijepe, a baka se smjeje najlijepše na svijetu. Još dijen djenes ju čujem kak se smjeje dok sejnjam.

Baka ima veliki škripeči urmar. Jake vuoliš vi njega gledjeti. Tam je lijepi kaput ud nekakvog črnuga umjetnuga krzna, teruoga baka nigdar nikam ne nojsi. Ima teru pruostu roubaču du kuljena, tere je zušila selska šnajderica, s pasem ud istuga materijala. A ima i teri  lijepi svileni kumbine iz NAME. Ne muoreš nujsiti roubače bez kumbineja. Su preveč pruozirne, a ona je duvica.

Z mali rukicami prebireš pu bakini roupci i fjertuni. Si su nekakvih kmičnih farbi. Če te baka ne vidi, ud platni za rubače zriježeš mali kumad i zašiješ si rubaču za bebicu. Ali baka se nigdar ne srdi.

Na zidu ima svetu sliku Majčice Buožje tera v rukami nojsi Isuseka. Majčica stuji na nekakve trave a uku nje je šuma. Joj kak ti mrziš tu zelenu farbu, jer se mam sijetiš unoga velikoga listja tere raste kraj cjeste duk ideš pješice na Bistricu. Jer je jake rane, još je kmica, a ti ojdiš pu cjeste kraj tere raste velike listje. Pak si misliš kaj je negdje ispud toga listja morti kakva kača ili znebač. I na baš takvumu listju Majčica na slike stuji, a tebe je stra.

Druga slika je baka duk je bila jake mlada. Slika je črne bijela, same su je usnice črlene. I ne muoreš vjeruvati da je i baka negdar bila mlada i lijepa žena.

Z druge strane balkuona je velika jabuka. Mama veli da ju je djeda posadil duk je bil mlad. A djeda je mrl duk je još mama bila male dijete, pak ti niti ne znaš kulike je stara jabuka. Ta jabuka vuoli djecu. Ima tri velike debele grane. Igrate se da je jena debela grana tvuoja iža, druga je Želkina a trejta Tanjina. A tvuoja je najbuolša. Tvuoja ide skruoz du bakinoga balkuona, pak ne muoraš iti pu štijenjgami neg se same puopneš prek jabuke. Ak pak preduge sediš na nje, mrmlice duojdeju na te pak ih muoraš tresti zo sebe s malemi rukami.

Djele, v prizemlje, je bakina kujnica. Tuopla i dišeća. Tam je najljepše biti navečeri s baku, i pripovijedati u svemu i svačemu. Baka ti bu spekla puru ili griz, v čošku je mali radio, s teruoga navijek  igra nekakva mužika. Peč grije i baka stalne kuri z suhijem drvmi. Veli baka kad bu prešla v penziju, bu i tebi kupila takuv radio.

A unda, djetinjstve nagle završi. Niti ne misliš da bu kakvi beteg ili smrt došla. Zideš van i vidiš baku kak ju peljaju v buolnicu. Bila je šlagijerana. I tje ti bu zajne kej si ju videl živu. Drugi put kad ju buš videl bu v mrtvačnice, blijedu i kak da spi. Misliš si, bu se bar pučinula ud živuota kej ju je mučil.

Juš mjesec dan buš čula kak ojdi pu betuonu kraj iže, ali znaš da je više nijema. Juš mjesec dan buš sejnjala kak se smjeje i kak te zuove k sebe v malu kujnicu.

Par lijet puokle, ni te stare iže više ne bu. Same trava pukušena i zelena. Nijema više ni dunje. Nijema slik niti staruga urmara. Same je ustala jabuka, kak nekakvi nijemi svjeduk jenomu žaluosnomu životu, jabuka tera još vuoli teru drugu djecu, moju djecu.

 „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

Tak je tje, negda se kej imame je same sijećanje, nekakvi tragi nečega kej je bile, življenja kej je prešle. Se druge se je zgubile v lijetima tere su prešle.

Comments (1)

Nesto novo!!!Zato jos jednom bravo Dubravka!

Write a comment