berlin

I KAD SMO DOŠLI DO RASKRŠĆA ŽELJA

Posted on : 12-05-2019 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

0

piše: Kitana Žižić
sun-622740_960_7201-150x150On je otišao putem zaborava. Ja sam ostala s velikim upitnikom i s pustoši u grudima. Sva sreća da u tom trenutku neugodnog otrježnjenja i gorkog okusa razočaranja, nisam bila sama. Uz najbolju prijateljicu i sestru, s nama je bila tadašnja sestrina vjerna pratilja.

Kad smo shvatile u toj proljetnoj noći u dvorištu lijepe kuće pored mora, da se Nino vratio i da izostanak njegovog javljanja ne znači da je neplanirano produžio boravak u rodnom mjestu, ostale smo osupnute. Odlučio je, dakle, zaboraviti i baciti u vjetar svu nježnost jedne probuđene mladosti, zanesene njegovim šarmom i upornim salijetanjem, kao da je bio istinski uvjeren da nas je susret oboje duboko potresao i pokazao nam put ljubavi.

Sestrina prijateljica sa gotovo nikakvim iskustvom u ljubavnim vezama, usprkos vrlo egzotičnom izgledu, koji je plijenio muške poglede, zbunjeno me gledala i prestrašeno upitala da li još uvijek vjerujem u ljubav. Odgovorila sam bez imalo premišljanja:

„Naravno, sada još više.“

To nije bio ni točan ni iskren odgovor. Bio je ishitren i brzoplet, kao da želim zaštititi ideju o ljubavi, ali ne toliko od sebe same, već od takvih, još naivnijih djevojaka, koje ne zaslužuju prljave igre prilikom ulaženja u nepoznati, željno čekani svijet. Sanjani svijet o ljepotama upoznavanja prvih ljubavi, prvih poljubaca, prvih šetnji u dvoje. I ja sam vjerovala da nas privlačna sila poput magneta navede na put onome koji čeka baš nas. A onda ta pokisla noć i mi same u njoj.

Snažna kakva sam tada naizgled bila, potisnula sam emociju duboko u sebi, na lice nabacila ne baš osmijeh, ali smiren izraz, kao da se ništa osobito nije desilo. Ni naročito bolno. Tek sam kod kuće, kad sam legla ranije nego inače, zaronila u jastuk i plakala tiho, dugo, neutješno. Koliko god me bolio osjećaj odbačenosti, još više me ogorčavao osjećaj prevarenosti i kukavičluka. Zar se zaista uplašio shvativši da je naišao na djevojku, koju je potpuno pogrešno procijenio? Izgledom i načinom odijevanja, lakoćom i otvorenošću u komuniciranju, lepršavošću misli i stavova, ostavljala sam dojam potpuno različit od svoje osobnosti.

Kad je to shvatio, možda ja pomislio da je njegova odgovornost tim veća, a on za neku ozbiljniju vezu još nije spreman. To niti sam tražila niti očekivala, ali kad izostane iskrena komunikacija ili je iskrenost jednostrana, ovakvi nesporazumi nisu izuzetak.

Ali ni to nije bio najveći problem. Barem ne meni. Mučnina se penjala iz želuca u grlo i kao da mi fizičkom nelagodom pokušava pomoći razbistriti misli i utišati osjećaj promašenosti.

Tuga se naselila u meni i trebalo je proći mnogo vremena da se izmirim sa svojim neuspjehom. Kad sam konačno prihvatila poraz, bila sam sposobna razmišljati i o mogućoj svojoj krivnji. Što sam više kopala po sjećanjima, sve više sam shvaćala koliko sam sama griješila. Možda ne toliko u ovoj izgubljenoj vezi, već općenito u mnogim drugim više ili manje zanimljivim susretima.

Još uvijek se živo sjećam dojma, koji je na mene ostavila Uršula iz romana „Duga“ H. D. Lawrencea. Kad nije mogla doseći mjesec, ništa drugo nije dovoljno jako željela. Također se pitala kako čitav život voljeti jednog muškarca, pored toliko zanimljivih pojedinaca, od kojih svaki ponaosob ima neku divnu vrlinu, koju bi mogla voljeti. Nisam to željela, ali nalazila sam se u njenim razmišljanjima.

S obzirom na strogi otočki odgoj, a zaljubljive prirode, rado sam koketirala, ali dalje od toga se nije smjelo. Zabrane su bile učipirane u mozak, a srce preplašeno da se izbori za sebe. Imala sam sreću privući mnogo divnih momaka i pridobiti njihovu ljubav. Neki su otvoreno iskazivali svoje osjećaje, a neki, iz meni nepoznatih razloga, tajili su svoju ljubav.

Jednom mi je dragi prijatelj natuknuo:

„Kad bih te poljubio, sve bih ti rekao“.

A ja sam znala da je zaljubljen. Da li ga nisam željela ili nisam znala ohrabriti? Nakon toliko protekle vode, teško je znati. Kad sam se zaposlila daleko od mjesta stanovanja, a on shvatio da odlazim, poslao je pismo. Pismo prepuno kajanja zbog nedostatka hrabrosti da se izreče ono što je ostalo nedorečeno. Izrečeno u tom pismu tada, kad je moj život mijenjao smjer, ostalo je samo na papiru, kao jedan od mnogih upitnika, kojima nam životi znaju biti ispisani, a upitnici neodgovoreni. Opet sam plakala. Zbog njegove tuge i mog upitnika. „Plavo je uzelo daljinu u ozbiljno i okrutno društvo, a ovi redovi su puni svim danima sretanja, a moja ljubav je skrivena i iskrena bila…..“

Od mene su svi oni dobili malo. A onda dođe netko, tko te tek površno upoznao, a ti se nepromišljeno baciš naglavce u ocean ljubavi.

I naš dragi Arsen je pjevao:

„Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje…“     

Write a comment