berlin

ZLATNI ZUB

Posted on : 03-05-2019 | By : admin | In : Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

0

piše: Marica Žanetić Malenica
„Ovako nešto ne pamtim da sam vidio/vidjela. Tko Vam je to radio?“

Otprilike ovako započinjao je svaki moj razgovor kada bih posjetila neku stomatološku ordinaciju, sve dok se nisam zadnjih dvadesetak godina usidrila kod moje zubarice Suzane.

Pa se ona, vremenom, prestala čuditi zlatnoj krunici zuba na poziciji šest donje lijeve čeljusti.

U početku mi je predlagala da je zamijeni bijelom plombom, ali onda je odustala od te nakane. Ni ona, baš kao ni njezini prethodnici, nije imala srca iščupati mi iz čeljusti to remek-djelo jednoga mladog stažiste napravljeno prije pedeset godina.

Od malena sam se odgovorno odnosila prema svojim sjekutićima, očnjacima, pretkutnjacima, kutnjacima i umnjacima, koji ne samo da su moji vjerni pomagači pri zadovoljenju hranidbenih potreba, već su i moj osmijeh činili lijepim. A osmijeh je kod mene uvijek bio na cijeni kao najljepši ukras svakoga lica.

Bila sam učenica drugog razreda gimnazije kad sam primijetila da se nešto događa s donjom lijevom šesticom. Stoga sam pohitala na pregled u tadašnju splitsku Vojnu bolnicu na Križinama.

Dočekao me, umjesto moje zubarice, stažist koji je u Splitu služio svoj vojni rok (naravno bilo je to vrijeme življenja u bivšoj državi, kasnih šezdesetih). Imao je nekih desetak godina više od mene i tu je došao iz Srbije, što sam zaključila po ekavici kojom je govorio. Gleda on moj zub, pa mene… ja sam gledala samo njega.

Ono što bi većina njegovih kolega učinila bilo bi da načeti zub koji me je bolio jednostavno izvadi i riješi mene muka, a sebe posla. Međutim, odlučio je spasiti ga. Pita me za godine, a potom se obrati sestri:

„Ima sedamnaest godina, a izgleda kao devojčica. Sigurno će i kad bude stara izgledati mladoliko.“

„Ne znači doktore, može se ona razdebljat i postarat priko noći....“, s tipičnom ženskom zajedljivošću sestra mi je predskazala ne baš svijetlu ni poželjnu budućnost.

„Ma, neće, slatka je, pokušaću joj sačuvati zub, trebaće joj“, stane doktor u moju obranu.

I umjesto da mi zub napuni crnom plombom kratka vijeka, kako se to tada uobičajeno radilo, reče mi da bi on na taj zub stavio zlatnu krunicu. Ali, to zlato ja trebam donijeti.

Otkud mi zlato, pretrnem od nelagode, i predočim sebi neizbježan razgovor s majkom koja je svaki mjesec vještinom virtuoza raspoređivala očevu plaću kako bi njome podmirila režije, hranu i sve ostalo što je svakoj obitelji na popisu stavki bez kojih se ne može. A ja bih – zlatni zub.

Viđala sam ljude kojima je, u to vrijeme, zlatni zub bio statusni simbol koji su ponosno  pokazivali pri svakom osmijehu, i spontanom i onom usiljenom. U mojoj užoj i široj obitelji nitko nije imao taj ukras u ustima. Pa kad već mora od nekoga početi, zašto ne od mene?! Još malo i bit ću punoljetna i imat ću svoje malo bogatstvo koje ću uvijek nositi sa sobom, razmišljala sam na putu k doma vragolasto se smješkajući.

Kad sam onako izokola i bojažljivo priopćila majci da bi mi doktor stavio zlato kao plombu ako ga donesem, reagirala je neočekivano i suradnički. Kao dokazano praktična žena  prikupila je nešto lomljenog zlata od nakita koji nismo nosile, većinom su to bili privjesci, a imala je i neku zlatnu pločicu tko zna od čega. Sve mi je to dala. Vjerojatno je očekivala da će me jednoga dana udati, pa bolje da su mi do tada svi zubi na broju.

I tako sam, sva sretna i sa samouvjerenošću bogate nasljednice došla na sljedeći termin s malom, bijelom papirnatom vrećicom u kojoj je bilo moje obiteljsko blago. Nakon napornoga rada na kutnjaku, prva sam u obitelji, od koljena sedmoga, dobila – zlatni zub.

 „Sad će ti ovaj zub poslužiti bar još deset do petnaest godina“, reče mi s osmijehom moj zubar, „a posle vidi što ćeš s njim.“

Očekivala sam da ću negdje oko 35-e biti prisiljena odreći se ovoga zuba. Nisam ga se odrekla sve do danas, ali jesam zlatne krunice.

„Vrijeme je da ipak ovo izvadimo“, kazala mi je odlučno doktorica Suzana pola stoljeća nakon moje krunidbe. Poslušala sam bez riječi. Ipak mi je ona sagradila već tri mosta kako bismo premostile sve ono što je mojemu osmijehu od uha do uha tijekom života učinio zub vremena.

Stažistu, koji se oko mene izuzetno potrudio zbog mojega nježnog, mladolikog izgleda, nikada više nisam vidjela. Ali zlatni zub me svakodnevno podsjećao i na njega, i na njegove riječi.

Vjerujem da mu nisam iznevjerila očekivanja. Niti sam se nadebljala niti sam se postarala „preko noći“, kako mi je zloguko prognozirala njegova asistentica. Naime, godinama sam strpljivo i predano radila na tome.

 

 

 

Write a comment