berlin

U VLAKU

Posted on : 01-05-2019 | By : admin | In : 01 VIJESTI I NOVOSTI

0

tekst: Jozo Rpačinov (Josip Erpačić)

PDownloadutnički vlak Vinkovci –Zagreb. Vagoni koje rijetko tko voli,  vagon bez odjeljaka. Kao vlakaš  koji je osmogodišnje školovanje proveo  u vagonima, od „G“ kola do „pulmana“,od vožnje na stepenicama i na krovu, imam  neka svoja pravila.

Danas,  sparnog ljetnog dana, a možda baš i zbog toga nasuprot   pravilima,  sjeo sam u vagon do lokomotive.

U dva  reda klupa  u kojima se sa svakim dotičeš kako s lijevim ili desnim ovisno o tome kamo si sjeo  tako i koljenima ako ih nemaš prilike ukositi. Možda dobro za lokalne ali ne i za duge relacije.

Srećom bio sam jedini putnik. Trenutno jedini  jer je plavi  samsonitte kovčeg ovalnog poklopca nalik domaćem kruhu s kvasom, čekao svog vlasnika. Kao  da se igra s praznim vagonima umalo mi je električna lokomotiva   nije ukrala   sliku: u zelenilu oraha  krov praznog  mi dom i  grobljansku  kapelu sv Martina.

Prije nego se vlak zaustavio na stanici Lužani -Malino  s nekoliko vrećica  u naručju pojavila se vlasnica plavog kuvera. Začas evo i konduktera.  Urođena  radoznalost hranila se  prisluškivanjem. Želi presjesti na brzi vlak.

 

-To možete tek u Ivaniću i stići ćete  pola sata ranije. Ostajemo sami

Što je rekao u koliko stižemo u Zagreb?

-Kazao  je u osam i dvadeset.

Solidnim hrvatskim sa stranim naglaskom  priča   da se vraća od rodice u Vukovaru. Rođena je u Stokholmu prije četrdeset osam godina. Šveđanka.

-Ne, nemam   dvojno državljanstvo. Bilo je   nekih komplikacija pa sam odustala.  Sada je sve drugačije.

Majka joj je nedavno preminula. Kremirana je pa može imati spomen   u novoj domovini ali i u  rodnom  Potplata kod Stoca.  Majka je češće  dolazila u Hrvatsku pa je se svi sjećaju. Ne pitam, a ona nastavlja da joj je otac iz sela u neposrednom susjedstvu s Međugorjem čije ime nisam zapamtio.

Otac joj  se  1961. godine kroz alpske vrleti  domogao slobode   Cilj mu je bila Australija.

 -Sjednite, ponudila me jer sam stajao.

Motajica je već za nama. Jurimo  ususret obronci Psunja. U tren sam se sjetio sam se svojih Oriovčana  i njihovih „veza“ koje bi ih dovele do granična patrole s vučjacima.

U jednom dahu kao kroz rešetke ispovjedaonice nastavi.

Mislim – u povjerenju primičući glavu, nastavi tiše – da je moj otac bio nacionalist. Tvrdi nacionalist. Jedan mu je ujak iz Ljubuškog  nastradao na Križnom putu.Nikako nije volio komunizam. Želio je poći u Australiju. Tamo je bilo dosta naših. Jednog  su dana u kamp u Austriji došli prazni švedski autobusi.Tražili su radnike. I tako sam ja, eto,  garava Šveđanka . Bio je to kao privremeni rastanak. Mislio je: jednoga dana…kada oslobodimo Hrvatsku….evo mene natrag.

-Eto,  mama je pokopana u Švedskoj jer tu smo  mi, njezina djeca. Imam dvije sestre i brata.

Tata živi sam. Bio je u nekoliko  navrata u Hrvatskoj poslije devedesetih. Ima  poteškoće  sa srcem. Smetaju  mu visoke temperature. Tako je želio  Hrvatsku, a  sad kad je ima,  takovu da joj cijela Europa hrli  osvježiti  se u plavom Jadranu, on  zbog zdravlja ostaje u sumornoj Švedskoj. Prati sve što se događa, Veseli se, ali  to nije ono za što je bio spreman  dati život. Na sreću, dao je samo dio srca, dio  mu je ostao. Da je barem mogao u Australiji. No što ćemo?

Izabrala sam  Talijana iz Milana. Imamo djevojčicu.Luciju.  Za čas na zaslonu mobitela zasja osmjeh mlade djevojke.

Na oca je.  Perfektno govori švedski, engleski i talijanski. Baka je pokazuje svoj  rodbini u Milanu.

– Vidite moju Lučiju!

 Jedna mi je sestra udana za Finca, druga za Norvežanina. Ne dolaze u Hrvatsku. Bili su, mislim samo jedanput.

Brat ima trideset osam godina i nije oženjen.

 -Jedino, evo,  mene vuče. Što dalje – sve više. Bojim se da sam na oca.

Je li  postala svjesna  svojeg imena. Veronika.

Otisak ljutog kamena, modre obale s  niskom biser- otoka, radoznale gušterice, sunčeva sjaja razlivena zrelim žitima. Nar i smokve, plod  loze  koje iskri čašu. Opojna  hladovina hrastovih gajeva, zamamni  miris bagrema u cvatu i  zuj oko pčelinjaka.  Večernji zvon. Hodočasnici sa svih strana svijeta  kleče u Međugorju.  Pjesmu i govore kao  sjeme  zavičaja  nosi Veronika na svom rupcu  u uljuđenu i hladnu Švedsku. U stan.

Što će reći urni na tuđoj zemlji ?

Samo je Hercegovina, samo je Hercegovina majko naš život! Tamo nikad  nisam  sama.Tamo  nije stan, tamo je dom. mjesto gdje živimo i kad nas nema. Sad  to znam. Svi te pamte. Spominju te se tvoje čobanice. Smijeh ti čuva ime   a pjesma djevojačka ponos škrtog zavičaja.

Zašto ste  morali otići?

Kome si ovdje baka? Samo mojoj Luciji. Tamo bi svatko zastao pokraj tvoga spomenika. Očenaš izmolio.I nas si učila.

 -U subotu letim.

 -Pozdravi oca!

-Reci samo: pozdravlja te i grli  i voli vršnjak iz Slavonije. Sve rjeđe susreće tvoje i svoje sudrugove rasute širom svijeta. Sa staračkih usana katkad  zabugari: „Pod Alpama……“

Glavu je uvukla među ramena  očiju punih suza. Eto, slučajan suputnik, nepoznat netko, pozdravlja. njenog oca. Pročitala je nekoliko rečenica koje sam  stisnuo uz „Molitva za proglašenjem svetim“.

– To je za moga oca?

– Da! Nemam ništa drugo osim ovog. Ne brini. Nabavit ću novo  pazilo.

Sad je molitva je dobila  novog molitelja.  Nadam se da će biti novo zrnce. Ili je možda presušio  i taj potok koji je napajao život.  ?

U trećem, prije četvrtom razredu osnovne škole imali smo  štivo čiji sam naslov zaboravio ali se sjećam ….„ Petnaest i više godina Jure nije vidio svoju domovinu …“ Sad joj dolazi, ostaviti ono što je od njega ostalo i smiriti se u njenom zagrljaju.

A danas? Sve je manje Jura, zar ne?

Ni groba, ni križa ni slova   koja bude sjećanje. Sjećanja.

Da. Sjećanje je sve, godine ništa ne znače.!

Mrtav si samo  kad te se nitko ne sjeća, kad  ti se ime ne spominje,  .

Koliki smo dobili  Hrvatsku, a  izgubili djecu? Hrvatska bez državljana  ne može! .

Izgleda da svi smo na gubitku. Ili možda nismo?

Na Glavnom smo se kolodvoru rastali svatko sa svojim mislima.

Zeman gradi, zeman razgrađuje!

Joakim i Ana, 26. srpnja 2018. godine

 

 

Write a comment