berlin

PUNO U MALO

Posted on : 16-04-2019 | By : admin | In : kolumna povodom...

0

tekst: Marko Jareb
20130701-UpitnikJedna sveučilišna profesorica u mirovini iznosi ovakvo stajalište:

Jesmo li se konačno probudili iz letargije? Jesu li konačno i mladi i oni malo stariji shvatili da nitko neće učiniti ovaj svijet ljepšim, zdravijim, tolerantnijim, suosjećajnijim ako se i sami ne uhvate toga posla. Čekati da naši političari, zbog svoje savjesti, počnu uistinu djelovati za opće dobro, da počnu razmišljati o boljitku svih građana, ali i održivosti života na planetu Zemlja, uistinu je naivno.“

U prethodnom sustavu u RH jedan mladi aktivista tražio je da ga primi na razgovor stari prekaljeni partijski funkcioner. Kad je to napokon uspio pokušavajući više puta, počeo je iznositi neke svoje ideje o boljem funkcioniranju administracije u društvu. Stari funkcioner mu je odgovorio:

„Ja sam mislio da ti želiš nešto za sebe pitati kad si tražio razgovor kod mene, a ne ovo što mi trenutno iznosiš.“

U jednom malom mjestu sami mještani su organizirali turnir u nogometu na male branke. Financirali su iz svojih džepova sve što je bilo potrebno za turnir. Kupili su i prigodne nagrade za pobjednike te za najboljeg strijelca i najboljeg igrača turnira i organizirali večeru na kojoj su bili svi sudionici turnira. Trebalo je uručiti nagrade na toj večeri. Postavilo se pitanje tko će uručiti nagrade najboljima? Netko je našao solomunsko rješenje, najbolje je da to bude predsjednik u mjestu.

Kako stati dvanaest nečega u „nešto“ na što pretendira tridesetitri puta veće od nečega?

Mogu li na to odgovoriti mladi s početka teksta?

Ima li mjesta u tome „nešto“ za mladog aktivistu koji je tražio razgovor kod starog funkcionera?

Trebaju li se za rješavanje te zavrzlame angažirati i organizatori turnira u nogometu na male branke iz već gore spomenutog malog mjesta?

Je li za glavno gornje pitanje jedino odgovor – jedan po jedan?

Može li se i u to „nešto“ ući preko veze?

Write a comment