berlin

PROLJEĆE U DIDOVOM VRTLU

Posted on : 12-04-2019 | By : admin | In : Sandra Marelja Muić: POGLED KROZ DVOGLED

0

piše: Sandra Marelja Muić

Di-su-pareCmoljavo neko proljeće u Hrvata, baš nikakvo. Svako malo meteorologija pomrsi račune, predsjednica promijenila frizuru a premijer se bavi Kinezima.

Bljedunjave najave za sezonu, iznajmljivači grozničavo predviđaju gubitke  dok zjape u friško iskopan bazen u didovom vrtlu gdje su preci desetljećima sadili svoja dva reda rajčica sa glavicama salate između.

Kako ćeš primati goste više ako nemaš bazen, pa na to su ovi šta dođu ljetnim charter letovima sa svojom imovinom od dvije majice, navikli od malih nogu. Didov vrtal je za to dušu dao, i dobro da je dida pokojni sada i da to ne vidi. Da smo barem garažu ostavili da bude garaža, da nismo morali izmišljati dodatnu sobu za  međunarodne goste, kako su to i susjedi učinili. Zašto bi susjedi bili i utržili bolje od nas.

S grčem u želucu u susret ljetu jer nećemo zaraditi za četiri godine nego samo za jednu – život je zbilja siv.

Koji kilometar dalje još sivlje, radnici Uljanika i 3. maja više nemaju ni grč u želucu, nije im ostalo ni to. Opet neka viša sila dokazala da gdje ima dima, bude i vatre – dok ne izgori sve.

Možda i ne bude sve tako crno, ipak imamo više smještajnih jedinica nego stanovnika skoro, pa je možda samo stvar u disbalansu.

U disbalansu je kod nas ama baš sve; bolesnoj djeci se nema za lijek, radnicima brodogradilišta se nema za plaću, dok se javnost istovremeno bombardira s počasnim doktoratima i mladim nabrijanim kandidatima za Europarlament. Istovremeno većina nema pojma ni što je europarlament ni čemu služi; ovo potonje sve češće mi na pamet dođe i kad na tv-u gledam naš parlament.

Od Europarlamenta do pozdrava ZDS, čitam danas da je i nazočni svećenik pozvao na njega prigodom obilježavanja obljetnice voda HOS-a. Tko o čemu, mi uvijek  jednom nogom u prošlosti, a drugom  jurimo u europske fotelje. Lakše je kad je čovjek barem jednom nogom uvijek u prošlosti, tako se ne mora suočavati s rigidnom stvarnošću poput radnika 3.maja i Uljanika koji mjesecima vegetiraju bez plaće i perspektive.

Našao se ne tako davno jedan novinar koji je spotaknuo škveranima da se oduvijek zna da su nosili s posla čavle i žice i ne znam što već, te tako nagrizali ruku koja ih hrani pa je neisplativost brodogradnje došla sama po sebi. Sutradan mu je valjda postalo jasno kad se probudio da škversko radno odnijelo i nije neki zavidni dresscode, pa se ispričao. Zbog tih radnika stigle recentne packe iz Europe. Ako netko od tih tamo iz te Europe počne pažljivije motriti što se ovdje zbiva, shvatiti će da Hrvatistanci inače imaju problema s pojmom „rad“ i svim njegovim izvedenicama općenito – radnik, radišan, radno vrijeme etc.

Nismo baš oduševljeni poslovima koji podrazumijevaju radnu uniformu osim ako nije pilotska odora, ne bismo rado da nam djeca negdje rade „običan“ posao  umjesto da su manageri, otići s posla prije kraja radnog vremena nam je znak da smo uspjeli u životu, redovno manjka zaposlenika u poslovima ikakvog fizičkog angažmana.  U međuvremenu se za iste te fizičke poslove krcamo u Touringove autobuse kako bi ih radili negdje u zapadnoj Europi, ali samo ne kod kuće, pa makar istu plaću primali.

Neki dan se i bivši ministar turizma nespretno izrazio da bi „učiteljice iz Slavonije mogle doći u ljetnim mjesecima raditi u turizmu“ , povezujući to sa stopom poreza u turizmu, ali uvrijedivši u istoj izjavi i žene i prosvjetu i Slavoniju i radnike u konačnici.

Mogli bi mu i ovi kolege  iz Sabora doći, i oni imaju ljetnu pauzu, toga se nije sjetio.

Write a comment