berlin

DOGAĐAJI OKO OBJAVLJIVANJA KNJIGE

Posted on : 24-03-2019 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

1

piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige „Sjećanja na minulo stoljeće“

filipPotpis Ugovora

Konačno sam dovršio rukopis knjige, koja svoj začetak ima u vrijeme neposredno ploslije rata i odnijeo ga mojim prijateljima u Tehničku knjigu. Kad su ga Vistrička i još neki pročitali rekli su da se ni uz najbolju želju to ne može uklopiti i njihov izdavački program. Onda mi je direktor inženjer Ražnjević rekao da će me odvesti kod svoga prijatelja Majstorovića, koji je direktor nakladničke kuće Stvarnost.

Kad smo nakon par dana tamo otišli ispostavilo se da je Majstorović iz Dervente i da je dobro poznavao moga pokojnog oca. Bez puno priče tajnica je načinila ugovor koji smo potpisali i ostalo mi je samo da se nadam u što skorije objavljivanje. Nažalost sve se zakompliciralo.

Raskid Ugovora

Na jesen me je pozvao glavni urednik Sinković i kad sam došao rekao je da me pozvao da se dogovorimo o raskidu Ugovora. Za vrijeme godišnjeg odmora je pročitao rukopis i ako ga objavi da će ga napasti i Crkva i Partija.

Prodana duša

Nisam pristao. Od direktorove tajnice sam saznao da je Sinković rukopis dao na čitanje nekim novinarima i poznatim intelektualcima i da su svi osim jednog napisali vrlo pozitivne ocjene. Dobio sam i kopije tih recenzija, a onu negativnu, na temelju koje je Sinković i službeno raskinuo ugovor napisao je poznati zagrebački prirodoslovac. I on je zapravo o sadržaju rukopisa pisao izvanredno afirmativno, naglasio je da: “autor ništa ne tvrdi, nego zaključke prepušta čitateljima”.

No ono što je trebalo Sinkoviću napisao je na kraju tvrdnjom da su: “naši čitatelji velikim dijelom primitivni pa će početi vjerovati u Boga”. Stoga predlaže da se knjiga ne objavi.

Čuvam kopiju te recenzije, taj znanstvenik je umro, ne znam kako mu je Sinković platio onu jednu rečenicu. Neću napisati njegovo ime, ali ću i dalje pamtiti riječi jednog moga profesora na fakultetu da: “Svatko ima svoju cijenu – i da to ne mora uvijek biti novac…”.

Tužba

Mada treba naglasiti da je u to vrijeme Sinković bio jedini glavni urednik koji nije bio član partije, a to nije  bio ni onaj zlosretni znanstvenik. Moji prijatelji u Tehničkoj knjizi su sa zanimanjem pratili što se događa, a kad sam im odnio dopis o raskidu ugovora, Vistrička je odmah nazvao direktora Autorske agencije Marsića i dogovorio mi sastanak  s njime. Lijepo me je primio i rekao da će oni podnijeti tužbu Sudu. Sve je vodila novoangažirana odvjetnica gospođa Pinjuh, mene nikada nisu pozivali na sudske rasprave, a nakon godinu i pol dobio sam presudu kojom se poništava raskid ugovora i presuđuje da mi Tuženik mora isplatiti honorar i to uvećan za 50%.

Pomoć prijatelja

U onovremenim društvenopolitičkim odnosima bilo je ozbiljnih teškoća objavljivanja takve knjige. Zahvaljujući dr. Dušanu Čaliću, s kojim sam dosta surađivao na području automatizacije, to je uspješno riješeno. On je rukopis dao na uvid Idejnoj komisiji CKSKH, od njih je dobiven zaključak da knjiga nije opasna za narod i da može biti objavljena, ali samo kao znanstvena fantastika. Knjigu je pod naslovom: Kamo ideš čovječe 1983. g. objavila zagrebačka Prosvjeta, a u prvoj rečenici predgovora piše: “Dobili smo zanimljivu knjigu domaćeg autora, pisanu u žanru dobre naučne fantastike” – što su čitatelji ispravno shvatili.

Poziv iz Islamske zajednive

Uskoro me je telefonski nazvao onaj bivši liječnik na omladinskoj pruzi Šamac-Sarajevo Tarik Muftić. Bio je kirurg u Mostarskoj boljici, u Zagrebu je boravio kod rođaka Osmana Muftića, pročitao je moju knjigu i želio ju je predstaviti  zagrebačkoj islamskoj zajednici u Tomašićevoj ulici. Rado sam se odazvao i tu sam upoznao Muftiju Ševku Omerbašića i mnoge druge zagrebačke muslimane.

U onim okolnostima knjiga je bila ne samo kulturološki, nego i veliki politički događaj, pa je naklada od 5.000 primjeraka rasprodana je za manje od pola godine. Međutim, premda su stizale nove narudžbe, a skladišta bila prazna, direktor iz nekih svojih političkih razloga nije dozvolio ponavljanje naklade. Meni je rakao da je to zato što sam previše dobro prikazao Kuran. Kad sam mu odgovorio da je od 360, Kuran prikazan na 10mstranica, odgovorio mi je; „A Kosovo?“

Drugi nakladnici nisu znali zašto Prosvjeta ne želi ponoviti nakladu tako izvanredno uspješne knjige, pa su se plašili ponoviti izdanje, pa mi je tek 1990. zagrebački Globus objavio drugo izdanje. Ugovorili smo nakladu od 5.000 primjeraka, ali je zbog pogoršanog gospodarskog stanja u zemlji tiskano 3.000. No, to je vrlo brzo rasprodano, pa je u istoj godini bez moga znanja tiskano još 3.000 primjeraka, što je tisuću primjeraka iznad osnovnog ugovora. Krađe su već bile počele. a to sam saznao mnogo kasnije preko Interneta. Nisu samo oni krali. U SAD je skenirano i objavljeno kao originalno izdanje i prodavano po 15 US dolara. Provjerio sam, iz Jugoslavije nije izvezeno. Preko interneta sam saznao i da su Turci knjigu preveli na turski jezik i 1998. g. objavili pod naslovom: Insanoglu nereye gidijorsun. Angažirao sam naše veleposlanstvo, ali zbog zastare nisam mogao ništa učiniti. Uspio sam nabaviti jedan primjerak.

Ponovno u Zagrebačkoj tvornici papira

Premda se još puno gradilo, nakon Titine smrti 1980. g. postupno se počeo osjećati zastoj zamaha industrijalizacije. Celprojekt je imao sve manje posla, pa sam počeo razmišljati o mogućnosti prelaska u neko drugo poduzeće. Bilo je moguće prijeći u Kutinu, ili u DINA-u na Krku, ali mi je najzanimljivija bila Zagrebačka tvornica papira u kojoj je u izgradnji bila nova lijija za proizvodnju papira s velikim strojem austrijske firme Andritz.

Projektant je bio Industrijski biro. Oni su projektom predvidjeli vođenje proizvodnje kompjuterom, to je i ugovorom predviđeno, ali ništa nije bilo definirano, pa njegova kupnja nije ni ugovorena. Obzirom na ranija događanja nisam podnio pismenu ponudu, nego sam telefonom nazvao moga kuma inženjera Viličića koji je tada vodio investicijsku izgradnju. Već sutradan su me pozvali da dođem na razgovor, a tamo me je u dvorani za sastanke očekivalo desetak osoba, sve mojih ranijih poznanika. Sve ih je zanimalo zašto se nakon svega što sam proživio želim vratiti u tvornicu, a posebno zašto umjesto nekadašnjeg radnog mjesta tehničkog direktora pristajem na “degradaciju” – kako je jedan od njih rekao.

Odgovorio sam im da ja nisam bio u sukobu s tvornicom, nego s direktorom Kukom. Položaj tehničkog direktora me ni ranije nije zanimao. Realizacija kompjuterskog vođenja proizvodnje je najviše što u mojoj užoj struci mogu ostvariti i da se samo zbog toga želim dobiti taj posao u tvornici. Drugo me ništa ne zanima i neću se petljati u druge poslove. Sve je brzo riješeno. Raspoređen sam u Odjel investicija u kojemu je bilo još četiri suradnika i tajnica Maca. Direktor odjela je bio Vijeko Viličić, koji se prije izvjesnog vremena ponovno zaposlio u toj tvornici. Od strane Indbiroa tu je stalno boravio inženjer Cilev. Kolege u Celprojektu su se plašili zbog moga odlaska pa sam im obećao sve projektantske poslove iz moga područja besplatno obavljati.

Pregledao sam projektnu dokumentaciju i zbog razjašnjenja nekih tehničkih nejasnoća nekoliko sam puta skupa sa Vijekom i Cilevom odlazio u Antritzovu tvornicu u Gracu. Na moj prijedlog radnički savjet je donio odluku da se već u ovoj fazi izgradnje nabavi i kompjuterska oprema, nakon čega su počeli dolaziti ponuđači.

Krajem šezdesetih je Siemens došao na tržište s najboljim sustavom onovremene instrumentacije na svijetu, dok su krajem sedamdesetih na razini kompjutera i digitalne elektroničke tehnike vidljivo zaostajali ne samo za industrijom SAD-a nego i finske Nokije. Temeljitijim pregledom Ugovora i dokumentacije utvrdio sam da predviđena instrumentacija ne odgovara primjeni kompjuterskog vođenja proizvodnje, ali ni ugovorenim garancijama.

Vjeko je u velikoj mjeri samo “popunjavao radno mjesto” šefa investicija, dok je operativu i u ime tvornice zapravo vodio Mito Cilev. Kad sam ih upozorio na problem Mito je rekao da će to riješiti s Andrtz-om. Stigao je pismeni odgovor u kojemu zapravo ništa nije riješeno. Par mjeseci sam pokušavao riješiti taj problem, ali je Mito ostao uporan u tvrdnji da će to Andrtz riješiti.

Približavalo se vrijeme isporuke instrumentacije za koju sam znao da će se morati odbaciti kad (i ako) stigne kompjutor, pa sam napisao pismo direktoru tvornice. Direktor je iz moga pisma shvatio da postoji određena opasnost, pa je zapovjedio da odemo u Grac i to raščistimo na licu mjesta. Mito je zbog toga bio povrijeđen tvrdeći da nisam smio pisati jer time potičem nepovjerenje prema inženjerima.

Na sastanak u Andritzu došla je poveća ekipa njihovih inženjera. Ne mogu ovdje ulaziti u tehničke pojedinosti. Iz dokumentacije sam čitao tehničke podatke i pitao može li taj instrument raditi pod kontrolom kompjutora. Njihov inženjer je rekao da ne može i zapisao je da treba uzeti drugi. U nekim slučajevima to nije bila velika razlike u cijeni, ali je za neke zamjene bila višestruko veća.

Otišli smo u Hotel. Mito nije ništa komentirao, nije ni Vjeko pred Mitom, ali mi je nasamo pokazivao ostvarenje nekakve svoje osobne zadovoljštine. Rekao je da se čudi kako Austrijanci nisu pokazivali nimalo ljutnje, jer da sam im skinuo oko 200.000 maraka. Navečer nas je predstavnik Andritza odveo na večeru. Bio je vrlo ljubazan. Oni su uvijek plaćali i hotel. Tako su i tada kada su Vjeko i Mito portiru ponudili plaćanje, on rekao da je plaćeno. Međutim ova dvojica su se osjećala strahovito neugodno kad je portir meni naplatio sobu. Nudili su da mi oni plate, a ja sam im rekao da vrijedi tog novca što sam saznao da i Švabama nešto može poremetiti poslovnost. I na kraju jedno ugodno iznenađenje. Onaj mladi inženjer s kojim sam uspoređivao ponuđenu s potrebnom opremom došao nam je zaželjeti sretan Božić, a samo meni je dao dar – lijepu čašu za vino od cinka.

Comments (1)

Dragi DIDA,
podsjetio si me na meni poznata imena-hvala Ti. Znadeš da sam u Belišću čitav život radio na projektiranju postrojenja papirne industrije posebno s stručnjacima iz Austrije, Švedske, Njemačke i Finske.
Srdačanpozdrav!

Write a comment