berlin

DOLAZAK

Posted on : 12-03-2019 | By : admin | In : Bosiljka Schedlich: PUT

1

piše: Bosiljka Schedlich
bosiljkaNiz metalne stepenice iz aviona silazimo u neki drugi, svježiji zrak, na istočnoberlinski aerodrom Schönefeld.

Dugo stojimo u velikoj dvorani. 80 žena skida svoju prtljagu s crne, pomične trake. Neki koferi su veliki i teški. Ja sam imala samo jednu malu torbu i preko ruke narančasti kaput.

Krećemo!, pozvao je glas. Ulazimo u sivi autobus i nakon kratke vožnje stanemo. Motor se gasi. Granica!
Lijevo i desno od spuštene rampe u nedogled se proteže visoki zid od betonskih elemenata. Pri vrhu zida na bijelim porculanskim držačima pričvršćena je bodljikava žica.

Kao u prvom filmu koji sam gledala, pomislih. “Deveti krug” s Dušicom Žegarac i Borisom Dvornikom. U filmu su oni muž i žena. On, Ivo, odlazi u partizane. Nju ustaše odvode u logor u kojem muče mlade žene. Ona, Ruth, pokušava pobjeći kroz logorsku ogradu. Pri dodiru bodljikave žice tijelo se zatreslo i ukočilo. Pogled je pobjegao na nestvarno bijele porculanske držače.

Daj pasoš!, gurka me susjeda u autobusu. Oštro i prodorno gledaju me vojnikove oči. Lista pasoš i udara pečat. Pored autobusa stoje još dva vojnika, jedan s prstom na okidaču mitraljeza, drugi na lancu drži psa ovčara. Nose uske sivo zelene hlače i crne čizme do koljena. Sve kao u filmu, pomislih. Kao u logoru. Idemo na rad, ali kao da idemo u radni logor.

Kasnije su žene pričale da su u autobusu pjevale, smijale se, veselile kao ptice koje su iz kaveza puštene na slobodu. Ja se toga ne sjećam.

Autobus kreće i vozi polako u cik-cak liniji preko uske granice. Ubrzava niz dugačku ulicu, pored kuća s vrtovima. Nižu se aleje s visokim stablima i zgradama, pa ulice samo sa zgradama. Dugo se vozimo.

Stanemo i izlazimo u jednoj pustoj ulici između željezničkog nasipa i dugačke zgrade od crvene cigle. I ograda je od cigle. Povučena je do nogostupa i visoka je dva i pol metra. Preko nje je prevučena bodljikava žica. Izgleda kao zid. Ulazimo u portirnicu, gdje nas pogledom mjeri stariji, sijedi muškarac. Gdje li je on bio u ratu, pitam se.

bosiljka 1Idem s drugim ženama preko kratkog dvorišta. Ulazimo na jedna mala vrata. Spuštamo se u podrum gdje nas dočekuje dugački tamni hodnik s nepreglednim nizom svjetlucavih crvenih prekidača. Pritisneš i svjetlo se upali. Moraš se požuriti do druge sklopke, jer se svjetlo brzo gasi. Ispred tebe i iza tebe mrak. Paziš da ne promašiš svoje stubište. Pet ih je. Vode na prvi i drugi kat. Tamo nas čekaju naše sobe.

Nisam se osjećala ugodno kad sam prolazila tim hodnikom. U mraku sam nazirala male, stare ljude bijele kose. Žurno i prestrašeno nestajali bi u sobama. Ključ bi škljocnuo u staroj bravi. Ah, ovi Nijemci, mislila sam, nemilosrdno odbacuju svoje roditelje u ovakve domove u podrumu.

Dobro sam pazila da se na drugi kat popnem kroz treće stubište. Žene iz petog ulaza hodale su svih dvije stotine i dvanaest metara do kraja zgrade, do svog stubišta.

Danas zaista ne razumijem zašto smo morale silaziti u mračni podrumski hodnik da bi došle do svojih soba koje su se nalazile na katovima. Pitam se zašto nismo mogle koristiti ulaze sa dvorišta. Svaki je imao svoj redni broj. Tada sam imala 19 godina i sve sam prihvaćala bez pogovora.

U mojoj sobi, broj 25, dočekalo me zbijeno devet bijelih, niskih, metalnih kreveta i devet noćnih ormarića. Mi devet žena dijelile smo jedan trokrilni ormar. Skučen između ormara i kreveta stajao je stol sa četiri stolice.

Kraj hodnika pretvoren je u kuhinju s osam električnih ploča i jednim sudoperom. U kupaonici su bila dva klozeta i dvije kabine za tuširanje. Za 80 žena! Nitko nije negodovao.

U grupi su bile žene iz Solina i Kaštela, dvije iz Splita, a žene u mojoj sobi, kao i većina u grupi, iz moje i meni tako dobro znane, Dalmatinske Zagore. Tamo su žene kuhale na ognjištu, vodu s bunara donosile u drvenoj vučiji na leđima, kupale se u vjedru, a poneko zaklonito mjesto u prirodi bio je zahod. Radile su na polju, čuvale stoku i vodile domaćinstvo. Nisu završavale ni osnovnu školu, a poneka je bila i nepismena. Muškarci su nakon Drugog svjetskog rata masovno odlazili na rad u tvornice oko Splita. Kao i moj otac. Da bi i one dospjele u bolji i lakši gradski život, djevojke su za udaju birale samo one momke, koji su već imali posao i stan u gradu. Vijest da se traže žene za rad u Njemačkoj proširila se kao vatra na vjetru. Biti primljena značilo je spas.

Mi smo bili prva ženska grupa iz Splita i prva u Flottenstrasse. Uskoro je tamo stanovalo 1.200 žena, a ja sam bila jedina s maturom.

Za dolazak smo pozvane na večeru, u jednu zgradu u dvorištu. Bile smo jako sretne. Mirisi su bili nekako drugačiji, sladunjavo kiselkasti. Pogled su mamile naredane posude s kuhanim jajima, sirom, šunkom, narezanim krastavcima, maslacem, kruhom i čajem. I možeš uzeti koliko hoćeš! Kako je to bilo dobro!

Rečeno nam je da tu možemo dolaziti i na doručak. Kakvo iznenađenje, pomislih, besplatan doručak i smještaj. U Radnom ugovoru to nije bilo navedeno. Kako sam se prevarila! Na kraju mjeseca sam na platnom listiću vidjela da mi je za doručak odbijeno 60 maraka, a za noćenje 70.

U sobi me zapao krevet u uglu, to mi je odgovaralo. Posteljina je bila glatko ispeglana, madraci i jastuci tvrdi. Tako žive Nijemci, mislila sam. Dugo nisam mogla zaspati. Kroz prozore je s dvorišta dopiralo svjetlo, zavjesa nije bilo.

Sljedeće jutro onaj isti autobus odveo nas je u tvornicu. Portir je otvorio velika vrata tvorničkog dvorišta i zatvorio ih iza nas. Vozač je išao ispred nas. Uspinjali smo se uz betonske stepenice koje su imale obrubljena gazišta. Limom. Doveo nas je do jedne velike, prazne prostorije na trećem katu.

Pet muškaraca u tamnim odijelima stali su ispred nas. Jedan nam je nešto govorio. Nije ih razumjela ni Stana iz moje sobe, koja je na njemačkom znala brojiti do 12 pa smo je u šali prve večeri proglasile našim vodičem.

Progurala sam se iz zadnjeg reda i upitala muškarce da li govore engleski. Jedan je rekao da prevodilac nažalost ponovo nije došao, a da su oni četiri majstora i voditelj upravnog ureda. Tako je gospodin Haase prevodio s njemačkog na engleski, a ja s engleskog na hrvatski.

Rekli su nam da se moramo pridržavati tvorničkih pravila i biti u svemu točne. I da je na ulazu u tvornicu aparat kojim se kontrolira svaka minuta i koji će na našu mjesečnu karticu štancati vrijeme dolaska i odlaska. Saznale smo da u prva tri mjeseca ne smijemo na bolovanje, da će nas vratiti kući i odbiti izdatke za liječnički pregled i putne troškove. Na kraju su nas prozvali u grupe, koje su majstori odveli svaki u svoj odjel.

Gospodin Haase je Maricu iz Splita i mene poveo sa sobom u odjel za kontrolu safira na gramofonskim iglama. Susjede za stolom su nas učile poslu. Marica je radila na ampermetru, a ja na mikroskopu. Brzo sam shvatila da ispravni safir izgleda kao glatki stožac, da nigdje nema nikakvih izbočina. Pod svjetlom mikroskopa sitni safir postajao je ogromno glatko, crno brdo.

Pred pauzu za ručak dobile smo predujam od 50 maraka. U menzi na petom katu ponovo su nas zapljusnuli strani mirisi. Sve sam preračunavala, sve mi je bilo preskupo. Uzela sam pire od krumpira i dva jaja na oko. Nigdje kruha! Za stolom smo komentirale čudni bijeli umak uz kuhanu ribu. Nitko od naših to nije jeo! Nekoliko Dalmatinaca, koji su stigli mjesec dana ranije, iz novinskog papira odmotavali su i rezali kruh i slaninu. Kao naši čobani, pomislih. Nijemci su ih čudno gledali!

Nakon 20 minuta pauze ponovo sam kroz mikroskop na crnim brdima tražila brežuljke i doline.

U pola četiri završio je prvi radni dan. U grupama smo pješice krenule do našeg novog doma. Pješačile smo pet kilometara. Zagledale smo izloge i prolaznike. Ja sam zapamtila crvene očne kapke starijih žena i štaku ponekog muškarca bez jedne noge ili ruke. I izrešetanu žbuku na nekim fasadama.

Kad sam tog listopada 1968. stigla na godinu dana u Berlin, na stablima ni lista nije bilo. Misli su tražile vinograde, blago dotaknute bojama jeseni.

foto: Radnice tvornice AEG Telefunken/ osobna arhivabosiljka

 

 

Comments (1)

Očekujem roman, vec sad nestrpljivo cekam treci nastavak . Hvala Sonji što odabire tako divne pjesme , članke , priče … Bosiljka toliko to pitko radiš da bih te cijeli dan čitala ..<3

Write a comment