berlin

TURSKA

Posted on : 10-03-2019 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

0

piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige „Moje sjećanje na minulo stoljeće“

filipKrajem travnja 1977. sjedio  sâm sam u kancelariji Celprojekta, kad se oglasio teleprinter.

Bila je to poruka njemačke firme Belmer u kojoj preko Industromontaže traže vezu s Celprojektom po pitaju nekog posla za prof. Filipa Ćorlukića u Turskoj.

Teleprinterom sam se javio Belmeru i pitao o čemu se radi. Odmah su mi odgovorili da im je hitno potreban tehnološki direktor njemačko-turskog tima za dovršenje i puštanje u rad tvornice celuloze od slame kod grada Jedrene u Turskoj.

Obzirom na moje iskustvo, željeli bi mene angažirati za taj posao. Poslali su i opširnije podatke o toj budućoj tvornici, te zamolili da im hitno pošaljemo uvjete moga dolaska.

Srećom da Velikonja nije bi tu, pa sam postavio uvjete a osnovni je bio da sam ja za sebe osobno tražio daleko iznad onih kakve je on ugovarao.

Već nakon jedan sat stigao je odgovor u kojemu javljaju da prihvaćaju naše uvjete. Ugovor smo sklopili posredstvom Industromontaže, sve su pripreme trajale manje od dva mjeseca, pa sam 19. lipnja sa suprugom i djecom automobilom krenuo za Tursku.

Po dolasku u Jedrene sam se prema uputstvima u Hotelu Sultan javio gospodinu Hajmu, s kojim se poznajem iz Bangladeša.

Sutradan ujutro sam se skupa s njim i stručnjakom za montažu Hansom taksijem odvezao u 15 km udaljeno gradilište. Tu sam upoznao direktora tvornice Olmuk gospodina Ge-Kana. Obišli smo gradilište i skupa ručali u izvrsno uređenom tvorničkom restoranu. Sve je bilo daleko iznad kvaliteta većine naših tvorničkih menza.

Za vrijeme ručka pitao sam Ge-Kana može li mi preporučiti neko odmaralište uz morsku obalu, da bih tamo u nedjelju odvezao suprugu i djecu. Rekao je da će on rado ići s nama, jer uz taj dio obale svi govore samo turski, pa se mi sami ne bismo mogli snaći.

Tako je i učinjeno. On je u svojim kolima povezao i svoju suprugu i odveo nas malog primorskog grada koji se zove Šarkej – (ili tako nekako). Ljeti su tu ljetovale uglavnom carigradske obitelji.

Mi smo odmah smješteni u jednu od prizemnica izgrađenih oko zajedničkog dvorišta, koje je vratima odvojeno od ulice. Cijena je bila vrlo pristupačna. Skupa smo ručali u nekakvom restoranu, ja sam ostao do ponedjeljka ujutro, a Ge Kan se sa suprugom vratilo u Jedrene.

Suvremena užurbanost a ni ostale negativne značajke suvremenog razvoja još nisu bile prodrle u taj mirni patrijarhalni kraj. Vrata na kućama se nisu zaključavala, a Ge-Kan mi je rekao da bih uvrijedio domaćine ako zaključam automobil. Tijekom mjesec dana dolazio sam svake subote, a u ponedjeljak sam u osam sati morao biti u tvornici.

Što se tiče našeg tima, od stranaca osim mene bili su samo Hajm kao predstavnik Belmera i vrlo sposobni, ali simpatični stručnjak za montažu opreme i ja. Svi su operateri bili Turci, s kojima sam izvrsno surađivao.

Iznenadio sam se koliko je zapravo turcizama u našem jeziku. Tako je npr. kuhač: kazan, a poklopac kuhača: kapak. Uz meni poznate turcizme naučio sam još nekoliko važnih tehničkih izraza pa sam se ubrzo mogao s njima sporazumijevati.

Hajm i ja smo svaki dan ručali u restoranu s Ge-Kanom i njihovim komercijalnim direktorom, koji je vrlo dobro govorio njemački. Znao sam da im je svima drago kada izgovorim neku riječ na turskom jeziku, a budući sam od njih čuo da se dobar dan kaže: gin ajdin, a dobar tek: afiat olsun, uvijek sam tako pozdravljao.

Međutim, Hajm je kod dolaska za stol svojim gromoglasnim glasom izgovarao: Guten Tag, malcajt. Pitao sam ga zašto im ne pruži to zadovoljstvo pa da ih barem kod ručka pozdravi na turskom jeziku, na što je grubo odgovorio: “Znadem dosta turskih riječi, ali neka oni uče njemački.”

Zbog tog njegovog bahatog stava u pogonu su ga potiho  izbjegavali, a jednom mu se to i osvetilo. Prigodom nekakvog kvara na ventilu za ispuštanje kuhane celuloze iz kuhača, stajali smo u blizini kad je ispod prirubnice počela prskati vruća kiselina koja mi je poprskala lice. Sreća da sam imao naočale, ali sam dlanovima pokrio lice i povikao: Su! (voda). Turski se tehničar već bio pokrenuo, pa sam odmah osjetio jaki mlaz vode po licu i cijelom tijelu. Kad sam dlanom obrisao vodu s očiju vidio sam  da Hajm stoji i viče: Wasser! Wasser! Tek onda je tehničar, bez hitnje, uperio mlaz vode na njega. Hajm je dugo imao krastice po licu.

Postrojenja smo pokrenuli već nakon dva tjedna, a onda sam ja preuzeo potpunu kontrolu. Prvo sam kuhanje obavio po recepturi dobivenoj od laboratorija u Njemačkoj.

Nikada ranije nisam vidio celulozu od slame pa sam se prestrašio kad sam vidio kako to u odnosu na celulozu od drva izgleda vrlo grubo. Tehničari su me znatiželjno pitali je li kuhanje uspjelo, a ja sam im odgovorio da ne znam dok ne vidim laboratorijski nalaz. Bilo mi je drago kad sam vidio da je kvaliteta skuhane celuloze zadovoljavajuća.

Rudi i Velikonja su se čudili kako se usuđujem preuzeti taj posao, kad nisam kemičar, niti sam ikada vidio takvu proizvodnju. Rekao sam im da mi to ne treba, jer su bez obzira na vrstu sirovine i kemikaliju koja se primjenjuje, na raspolaganju samo pet parametara koje treba jedan po jedan smišljeno varirati da bi se dobio optimalan rezultat.

Postupajući tako, za mjesec dana sam postigao veću proizvodnju uz manji utrošak energije i skupe natrijeve lužine, a i bolju kvalitetu od ugovorom garantirane.

Posao u toj tvornici smatrao sam dovršenim, a bio mi je to najbolji i na neki način, najdraži posao u životu.

Ranije sam nad sobom uvijek imao nekoga – često potpuno nesposobnog – o kojemu sam na neki način bio ovisan u odlučivanju. Na ovom  sam poslu bio apsolutno samostalan, nikoga nisam morao pitati hoću li i kako ću nešto učiniti, a svi su bespogovorno izvršavali ono što sam od njih tražio.

Premda se nikada za neki posao nisam odlučivao na temelju toga koliko je plaćen, ipak moram naglasiti da mi je to bio ne samo najsamostalnije obavljen  posao, nego je bio i najbolje plaćen. Svaki mjesec mi je na bankovni račun uplaćivano 10.000 maraka, u Jedrenima sam primao 2.000. maraka u turskim lirama, a supruga u Zagrebu 1.000 maraka u dinarima. Uz to sam imao i besplatan luksuzni smještaj u hotelu i dva obroka dnevno.

Moji su troškovi bili vrlo mali, pa mi je najveći dio dnevnica u domaćoj valuti ostao nepotrošen. Bilo je to (preračunato) oko 2.000 maraka, što nisam mogao promijeniti u marke ili dolare, niti sam znao kako potrošiti za one tržišne uvjete, ogromnu sumu novca. Stoga sam pozvao suprugu da doputuje u Jedrene.

Nije ju trebalo nagovarati i stigla je prvim vlakom. Dok sam ja nekoliko dana sređivao poslove u tvornici, ona je kupovala i pretpostavljam da se u životu nije bolje osjećala. Zadnji dan sam se nešto duže zadržao u tvornici, a kad sam se vratio ona me je nestrpljivo čekala. Bila je gladna i žedna, a sve je potrošila pa nije imala ni za najobičnije pecivo.

Za odlazak u tvornicu po ugovoru sam imao pravo na taksi. Međutim, najčešće smo išli mojim kolima. Meni je to bilo pogodnije jer, posebno u povratku, nismo morali čekati da dođe taksi.

Zadnji dan boravka sam Hajma i Hansa pozvao na oproštajnu večeru. Nakon što smo dovršili s jelom Hajm je izvadio nekakav blok, pročitao podatak koliko smo se puta mojim kolima vozili na posao i nazad, to pomnožio s iznosom prijevoza taksijem i dao mi kuvertu prilično punu turskih lira i molio me da mu potpišem primitak novca. Znao sam da su Švabe korektni, ali ovo me je ipak iznenadilo, i to vrlo ugodno.

Nastavili smo razgovarati kad mi je supruga rekla da bi morala još nešto kupiti i tražila da joj dam novaca. Dao sam ju cijelu kuvertu. Vratila se nakon pola sata s izrazito zadovoljnim izrazom lica.

Kad smo ujutro trebali krenuti trebao sam kupiti benzina, pa sam tražio da mi da lire. Rekla je da je sve potrošila i benzin sam platio njemačkim markama.

Na ulasku U Bugarsku u dobro snabdjevenoj Duty free prodavaonici kupio sam izvrstan stolni tranzistorski radio s dvostrukim kazetofonom, i dva visoko kvalitetna zvučnika u drvenim kućištima. U toj sam prodavaonici na odlasku u Tursku kupio Hitachi prijenosni radio aparat, kakvih uopće nije bilo u Jugoslaviji.

Prenoćili smo u hotelu u Sofiji i dok smo se rano u jutro približavali granici s Jugoslavijom, ja sam pravio planove kako najbolje proći s carinom. Prtljažnik je bio pun različite robe, a onda mi je preko ogledala pogled pao na kupljeni radio i kutije sa zvučnicima na zadnjem sjedištu. Bez nekog razmišljanja zaustavio sam automobil uz rub ceste, na kojoj još nije bilo drugih vozila. Izašao sam, izvadio zvučnike iz kartonske ambalaže, koju sam bacio malo dalje od ceste, a zatim nastavio voziti.

Supruzi sam rekao da stavi kazetu s nekakvom turskom glazbom i neka na granici ništa ne komentira. Bilo je točno šest sati kad sam stao na graničnom prijelazu. Carinik mi je ljubazno zaželio dobro jutro, zatražio putovnice i pitao imam li što za carinjenje. Rekao sam mu da sam dva mjeseca radio u Turskoj, da sam uz neke sitnice u Turskoj, na granici kupio radio i pokazao mu da su podatci uneseni u pasoš, a pokazao sam mu i račun. Zamolio me da radio unesem u njihovu prostoriju, pa je s još jednim kolegom je znatiželjno razgledao taj prilično veliki “ležeći” radio. Vidio je da na njemu nema zvučnika pa me je upitao gdje je. Odgovori sam da imam odvojene zvučnike. Za njih sam imao posebne račune, ali sam ih još držao u džepu. Ponovno je pogledao račun koji sam mu dao i rekao da mi po njemu ne može naplatiti carinu, nego po nekakvim propisanim tablicama.

Budući da u tim tablicama nije mogao naći marku radija, rekao je da će carinu ipak morati naplatiti po računu. Bio je to iznenađujuće mali iznos. U međuvremenu je bila naišla jedna srbijanska obitelj, koji su pokušali prošvercati bugarsku bundu od jagnjeće kože. Platili su dvostruko više od mene.

Carinik me je pratio do automobila i raspitivao se čega sve ima u toj bescarinskoj prodavaonici u Svilengradu. Naveo sam mu nekoliko predmeta za koje sam mislio da bi ga mogli zanimati, ali sam mu napomenuo da ponese njemačke marke jer je u Bugarskoj 10% povoljnije kupovati u markama, nego u dolarima. Najljepše mi se zahvalio, a ja sam uz veselu tursku glazbu s neocarinjenog Hitaci-a i s još puuno neocarinjene robe krenuo put Zagreba.

Ne znam da li se na to plaća carina, ali imao sam i vreću brašna od vrlo kvalitetne stare niskorodne pšenice kakva se u Jugoslaviji već dugo nije sijala.

 

 

 

 

 

Write a comment