berlin

DIPLOMACIJA KAO SUDBINA

Posted on : 18-07-2019 | By : admin | In : RAZGOVORI

7

Nakon što je dobio počasnu Globalnu nagradu za javnu diplomaciju koju je ove godine po prvi puta dodijelio Diplomatic Council (DC) i Diplomat Magazine, otvorio brojne diplomatske i ine skupove, organizirao proslavu Dana državnosti, dodijelio Počasnu povelju „Wellebitu“, posjetio razna hrvatska udruženja i misije, te potaknuo i organizirao ili bio sudionik brojnih događaja, dr. sc Gordan Grlić-Radman, veleposlanik RH i Njemačkoj odlazi na čelo Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Evo razgovora kojeg smo s početka godine vodili s budućim ministrom vanjskih i europskih poslova.

Iz naše arhive/ objavljeno 09.02.2019.

Dr. sc. Gordan Grlić-Radman, veleposlanik RH u Njemačkoj:Često znam istaknuti primjer kako veleposlanik u drugoj zemlji zastupa cijelu reprezentaciju, a navija li za neki klub, to je njegova privatna stvar. Ovdje sam kako bih zastupao sve hrvatske građane.“

razgovor vodila i fotografirala: Sonja Breljak

Došli ste u Berlin krajem 2017. godine i evo ovdje proveli već dva Božića. Budite ljubazni, osvijetlite nam i podsjetite se i sami tijeka vaše diplomatske karijere. Jeste li kao dijete, kao mladić, maštali o poslu kojim se danas bavite i kako ste, kojim putem, došli u diplomatske vode?

002– Nakon gimnazije i fakultetskog obrazovanja, završio sam u Švicarskoj. Moj otac je želio da steknem neko iskustvo, dodatno obrazovanje, bio sam tri mjeseca u Švicarskoj i vratio sam se kako bih odslužio vojni rok. Sada, znate ono, bio sam u Švicarskoj, zemlji koja i traži, ali i nudi puno, tako da sam nakon vojske odlučio vratiti se. U Zagrebu sam diplomirao na Poljoprivrednom fakultetu, na ekonomskom odsjeku. Studij sam završio po očevoj želji, iako sam imao drugih preferencija. Naime, bio sam skloniji društvenim predmetima, volio sam jezike, povijest, …

Želio sam studirati pravo. Moj otac je bio menadžer, imao je viziju kako kvalitetno biti vlasnik života. Nakon mature, 1977., kaže mi otac:

“Ako ćeš studirati pravo, pogledaj onog Štefa, radi u općini, mračni sobičak, trošni šrajbtiš koji se savio pod hrpom papira, prljave šalice od kave, pepeljare pune opušaka… hoćeš se time baviti? Uvijek ćeš morati služiti režimu i ne ćeš biti slobodan čovjek. Završi Agronomiju, ekonomski smjer i upravljaj kako ti želiš, a ne da tobom drugi upravljaju!”

Otac je bio veliki autoritet, poslušam ga i upišem Poljoprivredni fakultet, a tamo me dočekaju predmeti… anorganska, organska i biokemija, matematika, statistika, biologija …Sve oni predmeti koje sam mrzio, bilo mi je teško. Stisnuo sam zube, prilagodio se i završio. U želji steći iskustvo, otišao sam u Švicarsku na tri mjeseca. I bilo mi je lijepo, toliko da bih ostao. Tek sam se na uporno nagovaranje oca vratio kako bih okončao obvezni vojni rok, inače bih bio proglašen dezerterom. Sjećam se kako je otac bio očajan kada sam propustio travanjsku klasu, a u zadnji trenutak se priključio srpanjskoj. Kasnije sam imao problema, budući da, k tome, nisam bio ni član Partije. Nakon toga sam, 1984., poželio natrag uŠvicarku.

No, nije bilo jednostavno. U početku nisam dobio mjesto koje sam želio, htjelo se vidjeti koliko je moje znanje adekvatno njihovim očekivanjima, to je zakon rada i kapitala, vlasnik firme očekuje rezultate, ne zanima ga diploma. Mogu reći da je to prvo razdoblje od godine ili čak i dvije, bilo jako teško, puno i naporno sam radio. Jer, Švicarci poznaju samo dva odijela: kombinezon i pidžamu. U Švicarsku sam otišao 21. listopada 1984. Radni dan je bio  od 7-12 i od 13.30 do 18.30. Uvečer ste potpuno umorni, dan je razbijen tako da nemate slobodnog vremena, ostaju subota i nedjelja. Radišni Švicarci su tako strukturirali život, zato imaju i rezultate. Ta zemlja velikoga reda mi je na neki način i išla na ruku, no, ne u svemu. Odgojen sam tako kako bih poštivao rad, ljudske vrijednosti i disciplinu, bio sam marljiv, a opet sve to nisu bili dovoljni argumenti za vlasnika firme koji je proizvodio stočnu i hranu za kućne ljubimce, također i prehrambene proizvode. Ja sam radio u odjelu za istraživanje i razvoj proizvoda za ljudsku prehranu od žitarica. Kako sam uistinu puno radio, jednoga dana sam došao vlasniku Herrn Ochsenbeinu i rekao:

”Želio bih veću plaću, ja dobro radim.”

Ah, Vi dobro, radite, pa to se podrazumijeva, mein lieber Herr Grlić. No, Vi ste došli u Švicarsku, jer ste Vi  to htjeli, mi Vas nismo tražili. No, da biste bili izvanredno uspješni morate biti dvostruko bolji nego neki Švicarac, nemojte me krivo shvatiti. Mi moramo osjetiti prihodovno da ste pridonijeli našoj proizvodnji”.

Te jasne i hladne konkretne riječi nisu me obeshrabrile, dapače motivirale su me. Shvatio sam da ih morate nadići, kako biste bili poštovani. Upisao sam dvogodišnji studij menadžerstva u Bernu,  završio i dobio promaknuće. Postao sam grupni šef. Tada mi je došla supruga kao kemijski inženjer i onda je sve bilo lakše. Društveno sam također bio aktivan, pjevao sam u Männerchoru. Bio sam prvi stranac koji je te, 1986., obilježavao 168 godina postojanja zbora. Čak sam bio u Upravnom odboru, zadužen za notni materijal. S druge strane, bio sam član Hrvatske kulturne zajendice, kasnije i njen predsjednik. HKZ-CH je osnovana 1972. na temeljima zabranjenog ogranka Matice hrvatske iz 1968. Ugošćivali smo hrvatske intelektualce koji su bili u opreci s režimom bivše države. Tada sam dogovarao i dolazak povjesničara dr. Franje Tuđmana, koji je 21. travnja 1989. održao predavanje u Spreitenbachu kod Züricha. Kada je Tuđman govorio mi smo prepoznali čovjeka s vizijom, rekao je:

“Vi ste mladi ljudi sa znanjem i iskustvom, trebamo vas, zašto se ne biste vratili.”

Tuđmanove riječi unijele su novu emociju u naš život, u smislu da smo počeli intenzivno razmišljati o njegovim riječima koje nas nisu ostavile ravnodušnima, iako smo supruga i ja bili vrlo dobro integrirani u švicarsko društvo. S druge strane, čežnja za rodnim krajem i Hrvatskom nikada nas nije napustila.

Odluku o povratku nismo donijeli preko noći. Trebalo nam je dvije godine kako bismo se odlučili. Ta, 1991. godina, bila je prijelomna – bilo je sada ili nikada.

Kada sam odlazio, moj poslodavac, Herr Häfliger, nije se mogao načuditi da se mi vraćamo: “Pa, Vi odlazite u najteže vrijeme!”

Ali je i rekao: „Ako nešto krene loše, možete uvijek natrag k nama.”

Jedan pjevač iz zbora, Gregor Ross, časnik u mirovini, bivši vojni izaslanik, rekao je: ”Ja razumijem Gordana, on se vraća u jedno vrlo interesantno vrijeme.”

Shvatili smo supruga i ja da niti je bogatstvo pouzdano niti je znanost uzvišena, u smislu kategorija života, nego je najvažnije kako se vi osjećate, što je vaša sreća. Vidjeli smo to na primjeru naših školovanih i dobro pozicioniranih Hrvata. Iako su bili jako uspješni, uvijek su čeznuli za domovinom. Djeca su, pak, bila mentalno negdje drugdje. Puno je takvih primjera, doma hrvatski, a vani  njemački. No, mi smo se prelomili, to nije bilo jednostavno. Vratili smo se na “krvavi Uskrs” 1991. U Hrvatskoj su se dogodile velike promjene, prvi demokratski izbori u povijesti. Poznavao sam dr. Matu Granića, on je bio dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, tu su bili znanstvenici, svjetski ljudi s priznanjima. Dobio sam mjesto poslovnog tajnika. Moje švicarsko iskustvo vrlo mi je koristilo, i meni i fakultetu. Spremalo se lobiranje prema svijetu, balvani na cesti srpskih pobunjenika, amputirani promet, incidenti, ubojstva, formirala se skupina lobista s ciljem dopiranja do važnih i utjecajnih organizacija. Tu su bili prof. Hebrang, prof. Škrabalo… Uspjeli smo u Ženevi ući u palaču UN-a i podijeliti apele. Nakon te lobističke akcije, prof. dr. Zdenko Škrabalo, koji je bio savjetnik predsjednika Tuđmana za specijalizirane agencije UN-a, ponudio mi je, diskretno – a njegov pristup radu mi je odgovarao – mjesto prvog suradnika u jednoj alpskoj zemlji. Znao sam da je to Švicarska. U travnju 1992. sam, kao prvi hrvatski diplomat, otvarao veleposlanstvo u Bernu, stalnu misiju u Ženevi i konzulat u Zuerichu. Nakon godinu dana je za veleposlanika došao Zdenko Škrabalo, budući je, u međuvremenu, prihvatio mjesto ministra vanjskih poslova.

E, u tom trenutku, kada sam ušao u diplomaciju, svom sam ocu rekao:

“Tata, agronomiju sam završio za tebe, a ja sada upisujem politologiju za sebe.“ Kasnije sam magistrao i doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

 -Gdje ste do sada sve bili kao diplomat i kakva iskustva nosite iz tih vremena?

 Prije Berlina bio sam pet godina u Budimpešti, do 13. rujna 2017. Tada je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Gtrabar-Kitarović bila u Mađarskoj kako bi primila počasni doktorat uglednog budimpeštanskog sveučilišta Corvinus. I to je bio moj oproštaj. Uspoređujući Budimpeštu s Berlinom, gledajući načelno, diplomatski posao je svugdje jednoznačan u smislu poslanja i angažmana. Dakako, Berlin i Budimpešta nisu isti jer su različiti gradovi različitih zemalja. Njemačka je vodeća europska zemlja snažnog gospodarstva. S druge strane, Hrvatska i Mađarska dijele zajedničku povijest više od 800 godina. Manjine su važna poveznica dviju susjednih i prijateljskih zemalja. U moje vrijeme odnosi su bili opterećeni statusnim pitanjem INA MOL. Fokusirajući se na druga područja suradnje nastojao sam  izvući dobre strane i pomaknuti taj oblak kako ne bismo bili zatočenici jednog poslovnog pitanja s refleksijom na politiku. Bilo je to izazovno vrijeme, no s puno zajedničkih kulturnih aktivnosti.

-Vidimo i kod nas ponekad zahtjeve ili i primjere a i kod raznih drugih zemalja, diplomatska predstavništva popuniti ljudima koji stranački pripadaju grupaciji na vlasti. Kakvo je Vaše iskustvo, stajalište, karijerni diplomati-profesionalci ili diplomati iz stranačkih redova? Što donosi više diplomatske koristi državi?

Zapravo, ako uzmemo hrvatski primjer, tu se danas ne razlikujemo od drugih diplomacija u Europi. Rado sam, dok sam obanašao dužnost tajnika Ministarstva, odlazio u druge zemlje kako bih se upoznao s radom njihovih službi vanjskih poslova. Njemačka, dakako, razlikuje karijerne i politička imenovanja kojih u ovoj zemlji gotovo da i nema. Kod nas, u vrijeme stvaranja hrvatske države, nije bilo izvornih hrvatskih diplomata. Manji broj je ostao iz bivše državne zajednice koji su izrazili lojalnost novoj hrvatskoj državi. Dakle, to je bilo formativno razdoblje kada smo tek stvarali hrvatsku diplomaciju. Ono što me Švicarska naučila je da ako ćete dobro raditi neki posao, onda ćete trebati čovjeka koji se razumije u taj posao. Tim sam se kriterijima vodio. To nije uvijek bilo lako, obično je stranka na vlasti nastojala imati stanovitog utjecaja. No, danas je to drugačije, sada imamo i diplomatska udruženja, sindikate, jer to je struka na koncu. Apsolutno, karijerni diplomat je lišen suodnosa, ovisnosti, tu postoji neutralnost i lakoća prostora, a ako ste oslobođeni ovisnosti, možete biti i kreativniji. I sam sam karijerni diplomat, ne bih mogao zamisliti da ne bih mogao napredovati u svom poslu, bez obzira tko je na vlasti. Diplomat je moje zvanje, zanimanje i struka. Načelno, ni cehu nije pravo ako netko upada u prostor struke, a nema kvalifikacije. S druge strane, jeste li član neke stranke, to je  privatna stvar. Često znam istaknuti primjer kako veleposlanik u drugoj zemlji zastupa cijelu reprezentaciju, a navija li za neki klub, to je njegova privatna stvar. Ovdje sam kako bih zastupao sve hrvatske građane.

-Kakva su vaša dosadašnja iskustva u Berlinu, u Njemačkoj, najprije kao diplomate među domaćinima, u diplomatskom koru? Kakav je njihov odnos prema Hrvatskoj? Kako im predstavljate zemlju? Pitaju li vas za situaciju, procjenu, savjet, iznose li svoje mišljenje, doživljavate li kritike na račun situacije ili kretanja u zemlji, u gospodarstvu?

– Moja prednost je što dolazim iz zemlje koja je precipirana kao lijepa zemlja. Onda to već daje vjetar u leđa i na tom valu pozitivne percepcije možete graditi puno toga. Ovdje sam skoro 17 mjeseci, čovjek se uvijek preispituje, gledate se u zrcalo, tako se gleda lik, ali i savjest. Dolazim prvi na posao i odlazim zadnji. Jedan moj kolega je rekao da u diplomaciji nema ljubavi, no ja upravo mislim suprotno, ja ovaj posao volim, a vezan sam i uz domovinu. Da biste u nečemu bili uspješni morate najprije voljeti ono čime se bavite.

Nijemci imaju relativno dobra iskustva u poslovanju s Hrvatskom, iako ima određenih pritužbi kod investitora na birokratične postupke i prekomjernu administracije koje su zapreke bržim promjenama. No, dojam prosječnog Nijemca o nama je afirmantivan. Mogu napraviti usporedbu. Kada sam bio dječak i kada bismo dolazili vani u Zapadnu Europu, to bi bio, na stanoviti način, kulturni šok. No, danas smo se gotovo izjednačili u standardima. Nijemac u Hrvatskoj nalazi sve ono što ima i u vlastitoj zemlji. I u Njemačkoj se možete razočarati u koječemu. Na primjeru vlastite troje djece vidim kako se zalažu na studijima, kako žele završiti u domovini i tamo raditi. To je naša nada, uz sve teškoće, da će biti bolje. Moramo biti svjesni problema kako bimo mijenjali stare institucije novima. I opet govorim o ljubavi kao pokretaču svih promjena.

-Vama je sigurno poznata složenost iseljeničkog bitka, nisu to više (ili nisu samo) gastarbajteri, radnici na privremenom radu, već ljudi koji ovdje žive svoj cijeli radni vijek, uživaju mirovinu, tu umiru, pa generacije koje su tu rođene, odrasle, školovane, one koje su stigle u vrijeme rata i na koncu ovaj novi val mladih i obrazovanih ljudi u potrazi za boljim (ili bilo kakvim) stručnim, profesionalnim razvojem, boljim primanjima, životom. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva među iseljenicima?

– Iseljenici, ne volim tu riječ, ali ni riječ dijaspora, no ne nalazim neku pogodniju, nemam surogat za to. Iseliti se, svakako tužno zvuči. U gimnaziji je moj kolega govorio: “Ideal je prijeći granicu!“ No, to su bila vremena kada smo čeznuli za slobodom i demokracijom. Sada smo dio europske obitelji, sve je to tu blizu, mi smo se promijenili, ujednačili su se standardi iako se ne možemo, dakako, usporediti s Njemačkom. I naši gastarbajteri su govorili o Njemačkoj kao „svetoj zemlji“, jer je Njemačka prehranjivala Europu, mi smo zahvalni Njemačkoj da postoji kao takva, multikulturalna, tolerantna zemlja koja ima jaki socijalni sustav zaštite materinstva, umirovljenika, bolesnika, djece, to moramo cijeniti i željeti da ona ostane takva. Što se Vašeg ranije pitanja tiče, u diplomatskom zboru prisutni ste onoliko koliko se zalažete i u kojoj mjeri ste aktivni. U Berlinu je 170  veleposlanika, ne poznam baš svakoga, no birate si one s kojima Vaša zemlja ima interes i određeni odnos. Ne stignem do svakoga veleposlanika, to mi na koncu i nije najvažniji posao. Meni je prioritet zastupanje moje države u Njemačkoj i Hrvati koji žive i rade ovdje.  U poslu nastojim na sve gledati pozitivno. Obišao sam Muenchen, Stuttgart, Frankfurt, Hamburg, Dresden… odazivam se svugdje gdje mogu, nekada mi se čini da sam više negdje drugdje nego u Berlinu. Hrvatska u Njemačkoj ima pet generalnih konzulata. No, naši ljudi vole vidjeti i veleposlanika. Da, slojevita je ta zajednica, ti valovi migracije, najčešće se nađem u društvu s prvim valom, jer su najjače zadržali taj odnos prema nacionalnom identitetu i domovini. Mladi ljudi su se jako dobro umrežili u kulturne i umjetničke te državne satrukture. Gdje god dođem sretnem našega čovjeka, na važnim su pozicijama bez da se osjećaju drugačije. S mladima nemam, nažalost, toliko kontakata, oni su integriraniji i biraju svoja područja života. Svatko tko je ostvario neke poslovne ciljeve zauzet je u vlastitom području života, tako da nema toliko vremena za postrane aktivnosti. Na Božićnom domjenku u Hrvatskoj zajednici Berlin, recimo, bilo je dosta i mladih, tu sam se ugodno iznenadio.

Još dalekih osamdesetih godina, kada sam vodio Hrvatsku kulturnu zajednicu u Švicarskoj, bio je problem s podmlatkom u hrvatskim društvima. Tada nismo imali svoju državu pa je zajedništvo bilo osobito važno. Danas imamo vlastitu državu, matičnu zemlju u koju se svatko može vratiti. Meni je drago da su Hrvati uspjeli, zadovoljni, da su sretni, ali ne moramo inzistirati na bilo kakvom zajedništvu. Ono mora biti definirano ciljno, nisu svi ljudi isti i nemaju svi jednake afinitete. Važno je da se funkcionira na osobnoj, individualnoj razini. Po meni, ne moramo otoke umjetno spajati u veliki otok, možemo i preko malih otoka graditi mostove i tako djelovati. Podržavat ću djelovanje svakog hrvatskog društva koje promiče hrvatski nacionalni i jezični te kulturni identitet, no ne želimo umjetno nametati rješenja. Nama je u interesu da Hrvati i svi hrvatski građani u Njemačkoj doživljavaju Veleposlanstvo kao matičnu kuću, kao vlastiti dom. Pokazali smo otvorenost i želju sa svima surađivati, u Veleposlanstvu možemo, sukladno mogućnostima i karakteru događanja, uvijek nešto zajednički organizirati. Ovisno o sadržaju, hrvatske udruge mogu, načelno, organizirati i vlastite manje kulturne manifestacije ili neke informativne tribune od značaja za hrvatske građane.

-Prema Vašem mišljenju i iskustvu, kako se iseljenici doživljavaju u Hrvatskoj, ne mislim samo među građanima već i u državnim i političkim institucijama?

Ako govorimo o razdoblju bivše države, bila je to jednoznačna percepcija, trbuhom za kruhom, raditi jednostavne poslove bez velike kvalifikacije. O uspješnim liječnicima, inženjerima i općenito intelektualcima, koji su pridonijeli struktrunoj kvaliteti društava tih zemalja, znalo se malo ili gotovo ništa. Percepcija se promijenila, iako tu ima još dosta posla. Prosječnog čovjeka ne smijemo ni precijeniti, niti potcijeniti. Svi oni su pridonijeli uspješnosti tih društava. Pitanje je koliko su mediji sposobni  neke situacije pravilno postaviti ili kvalitetno predstaviti. Percepcija se stvara onoliko koliko ste u aktivnoj komunikaciji, ali i koliko se može manipulirati. Slika iseljenika promijenila se zahvaljujući i velikim promjenama životnog standarda od prvih godina gasterbajterskih. Ovaj novi val iseljenika ima neke nove aspekte, ne samo socijalne, iako životni standardi u RH i Njemačkoj nisu isti. U Njemačkoj se može bolje zaraditi, ali ne bih rekao da bolju zaradu ne možete ostvariti i u Hrvatskoj. EU-članstvo i sloboda kretanja stvara tu mogućnost odlaska i novu životnu perspektivu. Ako je u Njemačkoj ovoga trenutka milijun slobodnih radnih mjesta, onda je to veliki izazov. No, profitira najviše sama Njemačka koja dobije gotove stručnjake. Zabrinjava nas iseljavanje, mala smo država i ne možemo staviti glavu u pijesak, nije nam svejedno. Ali ne bih rekao da se ne može dobro živjeti u Hrvatskoj. Imate puno primjera onih koji se vraćaju. Nedavno sam u Zagrebu sreo jedan mladi bračni par djece naših iseljenika koji su mi tvrdili kako je kvaliteta života bolja u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Hrvatska vlada, mjerama poticaja i stvaranja boljih socijalnih te radnih uvjeta nastoji zaustaviti odljev radne snage u druge europske države.

S druge strane, narodi su od davnina putovali, selili se, stalno su u pokretu. Iznenadio sam se kad sam saznao kako jako puno Švicaraca ima, recimo, u Kanadi, iz Njemačke idu u Španjolsku, Ameriku, ali je to lakše podnijeti mnogoljudnoj Njemačkoj nego nama kojih nas je malo. Nijemcima je sigurno drago kada im u zemlju dolaze Hrvati koji su vrlo integrativni, jer naši ljudi su vrijedni i marljivi, poštuju zakone, brzo se, dakle, integriraju i vrlo su poželjni kao narod i pojedinci, kao članovi zajednice. Opet, to trebamo sagledavati u globalnom širem kontekstu, budući da postoji potreba korištenja slobode kretanja, svatko ima pravo na vlastiti izbor.  Plan povratka se može graditi na način stvaranjem atraktivnih radnih mjesta, povoljnijim poreznim sustavom, olakšicama za obitelj, mladež, kvalitetno školstvo, zdravstvo. Kao što sam rekao ranije, upoznao sam dosta naših ljudi koji se vraćaju, imaju iskustvo i vide da svoju životnu i radnu perspektivu mogu ostvariti kod kuće. Sreća i blagostanje nije samo u novcu. Ako bolje uvjete života stvaramo za sebe oni će biti dobri i privlačni i za druge koji žele ostati ili se vratiti.

Vaš poziv i pismo upućeno prije Božića, navijestilo je kako će državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan domovine, gospodin Zvonko Milas, biti nazočan na Bozićnom prijemu koji je kao i koncert bio vrlo lijep. Ispostavilo se naknadno kako je gospodin Milas prije Božićnog prijema i grupnog obraćanja te pojedinačnog druženja u vrijeme prijema, bio sudionikom sastanka Koordinacije HDZ-a Njemačke, održanog u zgradi Veleposlanstva Republike Hrvatske. Kako gospodin Milas nije u Berlinu bio u stranačkoj ulozi već kao državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan domovine, u najmanju ruku iznenađuje ovo sudjelovanje na stranačkom skupu a da takav susret nije omogućen i drugim udruženjima u Berlinu ili Njemačkoj?

-Središnji događaj Veleposlanstva bio je upravo Božićni prijem na koji su bile pozvane hrvatske udruge u Njemačkoj, hrvatske katoličke misije, gospodarstvenici i aktivni pojedinci. Meni i mojim suradnicima puno je značio taj susret s Hrvatima za ostvarenje koje smo uložili puno truda kako ga osmisliti, a sve u želji da se naši ljudi osjećaju još bliskijima, svojima. Imali smo i klapu, domaću kapljicu i tradicionalna hrvatska jela. A, poslije, u crkvi, i koncert. E, za takvu vrstu zajedništva se zalažem. Zato se radujem sljedećem susretu početkom Adventa. Da, u mom pismu Hrvatima najavio sam kako će glavni gost biti državni tajnik gospodin Zvonko Milas. Dva tjedna uoči ovoga domjenka održao sam u prostorijama Veleposlanstva sastanak s predstavnicima hrvatskih udruga u Berlinu, jer naš rad je transparentan. Susret državnog tajnika Milasa, koji je također i stranački dužnosnik, bio je na molbu udruge HDZ-a Stjepan Radić, koji su iskoristili dolazak nekolicine njihovih članova iz ostalih dijelova Njemačke kako bi održali koordinativni sastanak. Zamolili su me bi li sastanak mogli održati u jednoj od praznih prostorija Veleposlanstva što sam, dakako, dozvolio kao što bih to dozvolio svakoj hrvatskoj udrugi u spontanim prigodama. Taj susret s gospodinom Milasom bio je, dakle, spontan, budući da se državni tajnik pridružio već započetom sastanku. Za vrijeme njihova sastanka ja sam u svome uredu razgovarao s dvoje suradnika gospodina Milasa o novom načinu natječaja za hrvatske udruge i registraciji hrvatskih građana u inozemstvu.

 -Kako gledate na predstojeće vrijeme Vašeg mandata? Koje planove imate i koje aktivnosti priželjkujete u Vašem diplomatskom radu te u susretima i radu s iseljenicima?

– Naša aktivnost krenula je od Zelenog tjedna, čemu ste i Vi bili svjedok. Bio je tu ministar poljoprivrede Tolušić sa suradnicima, predsjednik HGK-a Burilović sa suradnicima, hrvatske firme i obiteljska poduzeća.  Ministar je s čelnicima Berliner-Messe potpisao dokument kojim Hrvatska postaje zemlja-partner 2020. U proljeće očekujemo dolazak ministrice vanjskih poslova kada će biti potpisan Akcijski plan, radni plan dvaju ministarstava za razdoblje od tri godine. Također se aktivno pripremamo za naše predsjedanje EU prvom polovicom 2020. godine. Očekujemo i dolazak Predsjednice na gospodarski forum 18. veljače, novogodišnje primanje Saveznog udruženja malog i srednjeg poduzetništva na kojem se očekuje oko 3000 gospodarstvenika, poslovnih ljudi, zastupnika Bundestaga, diplomata itd. Poslije toga, 21. i 22. ožujka predsjednik Steinmeier službeno će posjetiti Hrvatsku. U veljači se još održava Mješovita komisija Baden-Württemberg-Hrvatska, a u ožujku Hrvatsko-bavarska. U Freiburgu je, također, bila ministrica ministrica Gabrijela Žalac, a u Hrvatsku je pozvan savezni ministar gospodarstva Peter Altmeier. Slijedi nam i Turistička burza u Berlinu, potom smo na Donau salonu zemlja- partner Baden Württembergu. Puno je toga pred nama.

Zahvaljujem na razgovoru, Vama i Vašem timu želim puno uspjeha u radu!

– Hvala Vam!

Dr. sc. Gordanu Grliću-Radmanu, veleposlaniku Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj, prije koji dan je, točnije 1. veljače, u Frankfurtu uručena počasna Globalna nagrada za javnu diplomaciju. Nagradu su dodijelili Diplomatski savjet i magazin Diplomat.

 

Comments (7)

generacije > naraštaji

Svi govore o građanima (misle na državljane!), a ne o seljanima!
Dakle, građani su stanovniki gradova, a seljani sela i skupa su puk!
Puk se sastoji od državljana i tuđinaca.
Priema tomu, ako netko misli na puk, ne smije reći građani jer je nesmisleno!
Isto tako, ako netko misli na državljane, ne smije reći građani jer je nesmisleno.

Koliko puta ovaj,-VikAr se javlja ispada da je sam na ovome svijetu.

Navod:
„Moramo biti svjesni problema kako bimo mijenjali stare institucije (prievod: ustanove) novima.“

Točno! Hrvati-birači bi morali izabirati samo one zastupnike tkoji se javno obvežu glasovati u Saboru za donošenje novoga Ustava. Moj priedlog takvoga Ustava:
https://www.dropbox.com/s/j11s2i9xxc70r2l/Postavke%20Ustava%20Narodne%20dr%C5%BEave%20Hrvatske%208%2C14.docx

Sporno:
preferencija > veća sklonost
uvečer > navečer
supruga (češ.)> žena
u početku > na početku
adekvatno > odgovarajuće
firma > tvrdka
zemlja > država
formativno razdoblje > tvorbeno razdoblje
političke „znanosti“ ?

Josip napisa „za one koji je studiraju“.

Znači oni nje ili je studiraju, a ne studiraju mju ili ju?

Navod:
„Ovdje sam kako bih zastupao sve hrvatske građane.“

Liepo rečeno, ali zar ne zastupaš i sve hrvatske SELJANE?

Oni tkoji žive u Hrvatskoj su hrvatski puk.
Državljani Hrvatske su hrvatski državljani.
Vlastnik Hrvatske je hrvatski narod!

Građani žive u gradovima, a seljani na selima!

Uzput!
Nacija je SKUPINA NARODA, npr. Amerikanci, Australci, Kanađani, Francuzi, Britanci itd., tj. oni tkoji su stvarali svoje države nakon 19. st.

Hrvati nisu nacija jer nisu SKUPINA naroda, nego samo jedan jedini NAROD.

Lijepo napisano.

Ipak smatram da je diplomacija dobar izbor,za one koji je studiraju i vole.Ako je čoveku sudbina, može mu biti i teret.

Write a comment