berlin

PRAVI DOM JE U NAMA

Posted on : 28-01-2019 | By : admin | In : Marijana Šundov: MOJE RAZGLEDNICE

0

U Virovitici ili o domu …

tekst i foto: Marijana Šundov
Dvorac 2Virovitica
/27. siječnja 2019./ Prvi slobodni, sunčani vikend iza novogodišnjih praznika bio je idealan za izlet do Virovitice i posjet kraju, o kojem sam čula, ali gdje prije nisam nikada ni bila, a ni prolazila.

Vizurom grada dominira velebna zgrada tamno-ružičaste i bijele boje nekadašnjeg dvorca obitelji Pejačević.

Dvorci uvijek nekako prizivaju bajke, slavnu prošlost, slavne obitelji ili još bolje princeze i prinčeve, sjajne balove, ali i tamnice za neposlušne podanike. Dvorci su bili sjedišta društvenog života i obično bi oko njih nicali srednjovjekovni gradovi. I najčešće su upravo očuvani dvorci ili utvrde ona najvrednija kulturna baština nekog kraja. Tomu nije iznimka ni Virovitica ni Pejačićev dvorac, koji je dok ovo pišem još uvijek pod skelama – obnavlja se sredstvima europskih fondova.

Prvi Pejačevići pojavljuju se u gradskim vrelima sredinom 18. stoljeća, kada im kraljica Marija Terezija dodjeljuje upravo virovitički posjed i grofovsku titulu kao zamjenu za posjed u Vojnoj krajini. Prvi Pejačević, koji se spominje uz Viroviticu je barun Marku III. Aleksandar Pejačević, koji živi unutar nekadašnje turske vojne utvrde.

I kako to obično biva s dobivanjem grofovske titule nekadašnja kuća postaje previše skromna za novu titulu i položaj. Svojom veličinom i ljepotom novi dvorac mora pokazati moć. Pogotovo kada se ta moć osporava. Antun I. Pejačević počinje gradnju dvorca na posebnom mjestu, na blagoj uzvisini u srcu nekadašnjeg trgovišta, odnosno na mjestu srednjovjekovne utvrde. Grof Antun I. gradi novi dom za sebe i svoju obitelj.

Dom je u psihologiji personifikacija samog čovjeka. Psihologija kaže i kako je dom jedan od arhetipova čovjekove psihe i predstavlja samu osobu.

Sadašnja obnova dvorca otkrila  je skriveni, tajni prolaz iz same grofove sobe. Prolaz je vodio ispod dvorca izvana u park. Možemo samo pretpostaviti u koje se romantične ili manje romantične svrhe grof služio tajnim prolazom. Iz grofičine sobe nema tajnih prolaza. Zgoda je to koja podsjeća kako svi imamo javno lice i ono drugo za koje ne želimo da se zna.

Inače sporili su se grofovi Pejačevići s građanima Virovitice, koji nisu prihvaćali nove namete, sporili se sve do Beča. Kraljica je pak poslala vojsku i stala na stranu velikaša.

Virovitica - dvoracDvorac Pejačevića je građen prema nacrtu bečkog arhitekte Rotha u baroknom stilu. Jednokatna građevina je s nizom prozora okrenuta glavnim pročeljem prema sjeveru, prema gradskom trgu. Južno pročelje okrenuto je prema parku te ima hodnike s dvostrukim arkadama. Dvorac doista postaje sjedište života grada, a za grofa Antuna I. se vezuje narodna predaja, koja kaže kako prije završetka gradnje mora umrijeti onaj tko se lati tako velikog posla.

I doista, baš kao u priči grof umire dvije godine nakon početka gradnje dvorca. Gradnja dvorca završava 1804. te u njemu Pejačevići žive narednih pedesetak godina kada dvorac kupuje njemačka kneževska obitelj Scahumburg-Lippe. Grof Drašković zadnji plemenitaš, koji je vlasnik dvorca, prodao ga je 1930. tadašnjoj općini, zajedno s parkom za milijun i tristo tisuća dinara.

Razmišljam. Čovjek gradi dom. Umire prije završetka gradnje. Poslije se tamo useljavaju neki drugi ljudi…

Što je u biti pravi dom? Neka građevina, neko mjesto? Pravi dom je u nama – čini ga sva naša sjećanja, svi osjećaji, sva nadanja i vjerovanja. Dom je ono posebno mjesto u nama. Mi smo sami sebi dom. I taj dom nikada ne možemo napustiti. I ne možemo iz njega pobjeći jer sve svoje nosimo sobom – gdje god bili i kamo god otišli.

Otvaranje obnovljenog dvorca predviđeno je u ljeto ove 2019. godine. Obnovljeni dvorac Pejačevića će biti, pored ostalog, dom novog stalnog postava Gradskog muzeja Virovitice.

Zamisao je da istočno krilo bude podsjetnik o dvorcu i gradu, koji je nikao oko njega, od vremena srednjovjekovne utvrde pa do danas. U dvorcu će biti i postav s temom drveta kao obrtničkim, industrijskim i tradicijskim simbolom cijeloga kraja.

Uz spomenuti stalni postav u dvorcu će biti i posebna soba posvećena virovitičkim Pejačevićima, čije je portrete virovitičkome muzeju ustupio osječki Muzej likovnih umjetnosti. Na taj će se način simbolički virovitički Pejačevići vratiti u svoj dom. O njihovoj će povijesti, koja je i povijest ovog kraja će svi zainteresirani moći učiti na edukativnim radionicama.

Virovitica - crkva svetog RokaS druge strane ceste, nedaleko dvorca je Franjevački samostan i crkva svetog Roka, zaštitnika grada. Po oslobođenju kraja od Turaka 1746. počinje gradnja crkve. Unutrašnjost crkve je posebno dojmljiva u bogatom, baroknom stilu. Posebno su lijepi oltari – sa slikama i kipovima svetaca. Jedan me se posebno dojmio oltar s kipovima ljudi u podnožju, koje proždire vatra. Iznad je slika umirućeg sveca, kojeg pridržavaju anđeli. Raj i čistilište. Nebo i zemlja.

Prvi spomen Virovitice je godine 1234. u povelji kralja Kolomana, gdje se prvi put spominje Virovitica kao magna villa (veliko mjesto) Wereucha. Naziv potječe od imena potoka Verevče. Podrijetlo riječi je praslavensko i označava nemirnu vodu s virovima. Virovitica dobiva titulu samostalnog kraljevskog trgovišta. Ovo znači da stanovnici imaju manje obveze i plaćanja, imaju vlastitog suca i pravo slobodnog trgovanja.

Želja vladara je bila privući obrtnike i trgovce – nove stanovnike u mjesto. U zatvorenim srednjovjekovnim vlastelinstvima, stanovništvo se slabo obnavlja, pa su ugarsko-hrvatski vladari pokušavali to izmijeniti izdavanjem pisanih povelja, na temelju kojih su pojedina veća naselja dobivala status povlaštenih trgovišta.

OltarKraljevi iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća, često dolaze u Viroviticu, u kojoj imaju svoj sezonski dvorac. Ime grada Virovitice tijekom srednjega vijeka glasilo je Verevče ili Verevca. U većini povijesnih isprava spominje u obliku Werowiticza, Werouitiza ili Verovitiza.

U dugoj i burnoj povijesti Virovitice postoji i turska stranica. Turci zauzimaju Viroviticu. Interesantan je opis gradića iz pera poznatog turskog putopisca i diplomate Evlije Čelebi.

On boravi u Virovitici. Zabilježio je da su grad izgradili hrvatski knezovi, a osvojio ga Jahjapašić. Čelebi piše kako je grad četverokutnog oblika, u šumi među drvećem te da ima oko 100 kuća pokrivenih daskama i malu džamiju, te da u gradu boravi kapetan i gradska posada.

Dok napuštam Viroviticu, danas ljupki gradić, koji je posudio dio imena županiji čije je sjedište, ponovo razmišljam o domu.

Što neko mjesto čini domom?

Nekoliko puta sam se u životu selila i uvijek se osjećala doma.

A, znam i zašto!

Zato što sam uvijek osjećala kako je Bog sa mnom.

A, gdje je Bog, tamo je i ljubav … tamo je dom.

Write a comment