berlin

IZDVAJANJE IZ INDUSTROPROJEKTA

Posted on : 13-01-2019 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

0

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“

hqdefault19Pripreme

Mi u odjelu za celulozu i papir imali smo puno posla. Osim Fužina i Plaškog pripremali smo se za projektiranje jedne tvornice papira u Međimurju, a ja sam povremeno odlazio u Sremsku Mitrovicu i Ivangrad.

Svi su novci stizali na zajednički račun Industroprojekta, ali zbog načina raspodjele na naš je interni račun knjižen samo dio onoga što je uplaćeno za poslove koje smo mi obavili. Osim normalnih zajedničkih troškova npr. za građevinare je nam je oduzimano  12% i za poslove na kojima uopće nije sudjelovali.

Poslova smo imali pa smo se odlučili izdvojiti iz Industroprojekta.

Zakonska normativa je bila jasna i relativno jednostavna, ali je to u praksi bilo mnogo teže provesti. Kako je Zakonom predviđeno održali smo “Zbor radnih ljudi” na kojemu smo donijeli odluku o izdvajanju, proglasili da je naziv novouspostavljenog OUR-a Celprojekt, kao i sve ono što je zakonski predviđeno i to službeno dostavili Industroprojektu.

Oni na to ni na koji način nisu reagirali nekakvim službenim odgovorom – što su bili dužni učinit, a to im je bila temeljna pogreška koju su učinili u postupcima koji su uslijedili.

Uzimaju nam dio novca

Umjesto toga onu su nam zatvorili mogućnost korištenja našim novcem, pa smo svim svojim poslovnim partnerima javili da nam do daljnjega ne šalju novac. Uz ostalo, ponašali su se osvetnički primitivno. Umjesto plaće koju smo bili zaradili prije izdvajanja isplatili su nam nekakav minimalac, s time da su to umanjili oduzimajući sve naše pojedinačne obveze, na što po zakonu nisu imali pravo.

Sjećam se da su meni od iznosa obračunatog za isplatu oduzeli čak i sindikalnu članarinu pa sam u isplatnoj vrećici dobio samo jedan dinar!

Krivotvorena finacijska bilanca

To je bila tada relativno uobičajena „unutar-ourska borba”, ali je ova od strane Industroprojekta bila prljavija od uobičajene.

Da bi nas “urazumili” poslali su nam financijsku bilancu poslovanja u kojoj nam je prikazan veliki financijski minus. Nitko od nas nije bio financijaš, pa sam zamolio prijatelja Marjana Kozelka, šefa računovodstva u ATM-u da to provjeri. On je načinio stvarni proračun prema kojemu smo poslovali financijski vrlo pozitivno. Nakon toga smo imali realnu osnovu za borbu.

Činjenica da se nas petero u Celprojektu borilo protiv Industroprojekta koji je imao 500 uposlenika, osigurala nam je simpatije, pa da bismo mogli normalno poslovati i isplaćivati plaće, direktor Montiga nam je na poseban račun uplatio veću sumu za jedan odbačeni idejni projekt koji smo radili za tvornicu papira u Plaškom.

Nakon toga smo mogli tražiti način kako realizirati našu odluku o izdvajanju.

S proračunom koji nam je načinio Kozelko otišli smo kod direktora Narodne banke. On nam je rekao da je sve čisto i da se možemo izdvojiti, a obzirom na opstrukciju Industroprojekta, da se za način dogovorimo s pravnicima u republičkom sindikatu.

Stav Sindikata

Otišao sam s Rudijem, pravnik nas je pažljivo saslušao i rekao da bez bilo kakve odluke RS Industroprojekta, ne možemo ništa učiniti.

Kad smo izašli Rudi je bio tužan, a kad sam rekao da idemo u susjednu kancelariju, jer će drugi pravnik možda reći drugačije, čudno me je pogledao, ali je bez riječi pošao sa mnom. Drugom pravniku nismo rekli da smo bili kod prethodnog. I on nas je pažljivo saslušao i rekao da imamo sreću. Odluka RS je nužna i da je negativna mogla bi se obarati što može biti dugotrajno. Budući oni nisu donijeli nikakvu odluku, rekao nam je da odemo da Zlatka (ne sjećam se kakva je to ustanova), jer da je on zadužen za takve probleme.

Zlatko

Ne znam da sam ikada vidio čovjeka koji se toliko i emotivno uživljavao u posao koji obavlja. Kad smo mu izložili naš problem on je ustao sa stolice i počeo govoriti:

“Drugovi inženjeri, mnogi još ne žele shvatiti da u ovoj zemlji svaka vlasta dolazi odozdol!” Pri tome je ruke pružio prema dolje s ispruženim dlanovima okrenutim jedan prema drugom, a onda ih kao da nešto grabi izvio i podigao gore. Zatim nam je rekao da mi možemo nadomjestiti nužnu, ali na svu sreću, nepostojeću odluku RS. U tu svrhu trebamo načiniti antidatirani (!?) zapisnik Zbora radnih ljudi na kojemu proglašavamo izdvajanje  i sve ono što je potrebno za uspostavu novog OUR-a (organizacije udruženo rada) i da to odnesemo na sud i zatražimo registraciju.

Zbunilo me je što on kao predstavnik državne vlasti zapravo predlaže krivotvorenje zapisnika, ali se nekada i tako moralo rješavati neke sporove.

Nakon što smo načinili taj zapisnik i još neke dokumente koje smo trebali načiniti, bez teškoća smo registrirani, a onda sudu podnijeli zahtjev za raspodjelu imovine.

Slušajući o složenosti i dugoročnosti sporova u RH, moramo zažaliti za efikasnošću i jednostavnošću kako se to onda rješavalo. Kao osnovu (pojednostavljeno) Sud je uzeo broj “radnih ljudi”: Industroprojekt pet stotina, a Celprojekt pet radnih ljudi. Na temelju toga je doneseno rješenje da Celprojektu pripada jedna stotinka imovine Industroprojekta.

Bila je to brzina i učinkovitost kakvu ne možemo ni zamisliti u sudskim sporovima u RH. Do konačnog rješenja je trebalo samo tri mjeseca, ali je u međuvremenu bilo burno.

Odmah nakon što smo uneseni u sudski registar, na papiru smo krupnim slovima napisali: CELPROJEKT i to zalijepili u hodniku na ulazna vrata naših prostorija. U naše se prostorije ulazilo iz dugačkog hodnika u kojemu je bilo još desetak vrata kroz koje se ulazilo u prostorije za druge djelatnosti. Kad su prolazili pored naših vrata, često su se zadržavali i veselo raspravljali. Svima je bilo drago da se netko suprotstavio bahatim direktorima građevinaca i strojara, koji su zapravo upravljali Industroprojektom, dok je generalni direktor Bobanj mudro odlučivao: “kako se dogovore”.

Jednog dana sam čuo da netko grebe po vratima, pa sam ustao da pogledam o čemu se radi, ali kad sam ugledao tajnika Kršinića kako s vrata skida naš plakat “podivljao” sam. Nisam pobornik fizičkih obračuna, ali tad mi je adrenalin toliko skočio da sam ga jednostavno pograbio i doslovno prenio na drugu stranu hodnika. Lijevom rukom sam ga pritiskao uza zid, a stisnutom desnom šakom mu mahao ispred lica iz sve snage ljutito vičući: „Stoko jedna, mrcino, divljače, ako te još jednom uhvatim da pokušavaš skinuti ovaj natpis s vrata, prebit ću te ko mačku!“

Sva su se vrata na hodniku otvorila i kolege su izašli da vide što se događa. Kad sam prestao vikati i  tajnika pritiskati uza zid, on je brzo otrčao, hodnikom se prolomio aplauz. I naši su bili istrčali u hodnik, a kolega Rudi mi je tvrdio da sam Kršinića pritiskao uza zid i to stvarno odignutog od poda. Ja se ne sjećam da sam ga podigao, on je težak približno kao i ja, – ali adrenalin ponekad čini čuda.

Natpis naziva na ulazu

Uskoro je bila gotova staklena ploča kobaltnozelene boje s finim natpisom italik slovima: CELPROJEKT. Postavili smo je na portirnicu s ulične strane na zgradu, odmah ispod Industroprojektove. Bila je iste veličine kao i Industroprojektova, ali mnogo ljepša i uočljivija. Željeli su je skinuti, ali se nisu usudili. Tajnik Kršinić uopće nije dolazio na naš kat, a direktoru Bubnju je rekao da ne želi jer: “tamo tuku”. To se ubrzo pročulo i izazivalo je vesele komentare.

Osobni poslovi

Uz sve ove poslove u ove sam tri godine bio intenzivno zauzet osobnim poslovima.

Vrtna ograda

Još dok sam bio u Brodu, u tvornici koja je proizvodila kade za kupaonice jeftino sam kupio limene otpatke koji su izgledali kao profilirane letve. Pomoću aparata za zavarivanje od njih sam načinio 20 m dugačku ogradu prema susjednom vrtu. Stan na Krijesnicama je imao monofazni električni priključak.

Elektrika

Elektra mi je postavila trofazni sustav, ali sam ja u stanu sve sam prilagođavao.

Knjiga

Još je bila mnogo posla oko pripreme knjige za tiskanje. Bilo je mnogo slika, pa sam s tehničkim crtačem često trebao nešto usklađivati, a i moj prijatelj Marjan Brezinšćak je kao recenzent bio izvanredno zahtijevan. Konačno je sve bilo usklađeno, pa sam očekivao prvi dio honorara.

Automobil

Kolegu i prijatelja s radilišta u Etiopiji, inženjera Bikaljevića, često sam sretao u menzi, a jednog dana mi je prišao, odveo me do svoga parkiranog automobila i pitao hoću li ga kupiti. Rekao da nema živaca pregovarati s potencijalnim kupcima koji mu stalno dolaze, pa ako želim meni će ga dati za 1.000 maraka.

Bilo to izvanredno povoljna cijena, ali ja nisam imao novac. To sam mu rekao. Rekao sam mu da uskoro očekujem honorar za knjigu, ali da ne mogu sigurno reći kad će to biti. Malo me gledao, a onda odlučno rekao da da je automobil moj.

Mučevina oko isplate honorara

Rekao sam mu da odmah idem u Tehničku knjigu da vidim što je s uplatom. Kad sam došao uz kavu sam upitao Zvonku Vistričku kad će mi biti isplaćen prvi dio honorara, na što je on reagirao:

Pa zar ti još nije uplaćeno?!” I telefonom pozvao šefa računovodstva. Kad je ovaj ušao pitao ga je zašto meni još nije plaćeno, a on je odgovorio:

“Direktore, bez tvoga naloga ja ne mogu vršiti isplate“,  i stavio pred njega nekakav blok. Zvonko je to pogledao, nešto napisao i vratio mu ga, pa kad je ovaj otišao nastavili smo razgovarati.

Na odlasku me je u hodniku sačekao šef računovodstva i upitao znadem li da kad su na nalogu slova potpisa nagnuta udesno znači: platiti, a ulijevo: ne platiti. Zahvalio sam mu se rekavši da neću reći direktoru od koga sam to čuo, nego da sam došao provjeriti.

U Zvonkinu sam se kancelariju vratio bez kucanja i smijući se upitao ga zar se tako ponaša s prijateljima i potpisuju fiktivni nalozi za isplatu. Rekao sam da sam znao za tu “tehniku”, pa sam obzirom na hitnost otišao provjeriti. Kada sam mu rekao za kupnju automobila, rekao mi je da oprostim, a samo je pokušao malo odgoditi, ali će odmah biti uplaćeno.

Opet imam automobil

Sve je bila riješeno i nakon dva dana sam imao dobar rabljeni automobil Ford Taunus 12 M.

Riješen spor s Industroprojektom

Nakon tri mjeseca sudski je spor konačno riješen. Novac koji su zadržavali, prebačen je na naš račun, a naše prostorije su postale našim vlasništvom. Buduću su nas željeli potpuno odstraniti, sporazumjeli smo se da Industroprojekt nama kupi prostorije u gradu, pa ćemo se odseliti.

Vrlo brzo su nam kupili izvrstan stan u prizemlju dvorišne zgrade u Palmotićevoj ulici br 32 A. Odmah smo se preselili na zadovoljstvo jednih i drugih. Brzo smo se snašli u novim prostorijama. Uspjeli smo dobiti dvije telefonske linije, a nabavili smo i teleprinter, što je u to vrijeme bio neke vrste vrhunac tehnike komunikacije.

Kao samostalno poduzeće (OUR) morali smo imati Statut i sve zakonom propisane službe, a obzirom da nas je bilo malo svaki od nas je dobio i dopunsko zaduženje.

Osim tajnice Milke koju smo zaposlili, u stručnom pogledu svi smo imali status vodećeg inženjera, a uz to npr. Rudi je bio i komercijalni direktor, Đina financijski, a ja zamjenik glavnog direktora. Ja sam bio i tajnik Sindikalne podružnice i kao takav zadužen i za organiziranje proslave Titove štafete.

Danas mi to izgleda smiješno, ali dok je bilo posla izvrsno je funkcioniralo.

Write a comment