berlin

KAD RANJENE DUŠE TRAŽE IZLAZ

Posted on : 14-01-2019 | By : admin | In : Mirela Bajlović Marasović: SKOK U HLADNU VODU

0

piše: Mirela Bajlović-Marasović, socijalna pedagoginja

silovanje-dječakUhvatilo me ono nešto prije posla… pa mi došlo da pretočim to u riječi, kako se ne bi izgubilo…

Jučer se pojavio jedan dečko pred vratima moga ureda… 19 mu je godina…

-Ne znam dalje! Treba mi pomoć, a ponajprije mi treba netko da me sasluša…Vas sam našao preko interneta… tražio sam izlaz (Ausweg)… naišao na adresu i Vaš ured, stvarno ne znam kako dalje, razmišljao sam i da možda i ne pripadam u ovaj svijet…

Sav se taj monolog odvija na vratima… u prstima mi zuji nešto… u plućima mi nečujno pucketa… shvaćam ozbiljnost onoga što je rekao…

Pomislim na tren, ako ga prekinem u navali da uđe, da vidimo zajedno što možemo napraviti… izgubit će hrabrost, okrenut će se na peti i nestati od kud je i došao. Naučilo me na ovom poslu strpljivosti… naučilo me saslušati, dati prostora onome što onaj nasuprot tebe treba izgovoriti… naučilo me smirenosti.

Gleda me velikim, tamnim očima… nasmiješim mu se, pa ga upitam:

-Hoću li ja k tebi van ili ti k meni unutra?

Sad se i on nasmije i kaže:

– Bilo bi super kada biste sjeli sa mnom na klupu… imam klupu i mali vrt ispred ureda… Je li to u redu?pita.

– Naravno, trebam jaknu i ključeve pa me eto, ali možeš slobodno ući i pričekati me! Ja sam Mirela

– A ja Tobiodgovara sramežljivo.

Skupim jaknu i ključeve, pa krenem prema izlaznim vratima, no kako je u tom pravcu smještena i kuhinja, upitam:

Tobi, mogu li te ponuditi kavom ili čajem? Ja bih si skuhala kavu…

 Oprezno me promatra…iznenađeno otvara, zatim zatvara usta… koristim pauzu koju si je uzeo, kako bi razmislio, pa nabrajam vrste čaja koje imam: Voćni, biljni, zeleni čak imam i crni, ali bi mu preporučila tursku smokvu, jer nju najviše piju moje cure i dečki kad su tu, kad dođu ili pričati ili se družiti… vidi, ovdje je kuhinja, tu je šećer, tamo žlice, u frižideru je mlijeko, a med u ladici… slobodno se posluži… šalice ćeš naći u ovom kuhinjskom ormaru…

Svjesna sam da nije još rekao niti da hoće, niti da neće čaj ili kavu… no, to mi nije ni bitno u tom momentu… ali za proces koji nas još čeka, važno je da ga izvučem iz tog pasivnog stanja, važno je da postane aktivan, kako bi mu omogućila barem kod sebe izlaz iz one bespomoćnosti kojom zrači… iz tjeskobe, one kad si negdje, a zapravo još ne znaš bi li tu – gdje jesi, uopće trebao biti… osjećaj nesigurnosti, gubitka kontrole i nemoći…

I prođe tako još koji minut dok se kuha ona moja kava, bruji ona nesretna mašina za kavu kao da će se svakog trena razletjeti po onoj kuhinji i taman se oglasilo i kuhalo za vodu koje sam netom prije toga upalila i na moje veliko olakšanje prilazi moj Tobi onom kuhinjskom ormariću i vadi šalicu, s police odabire čaj s okusom turske smokve, zatim precizno stavlja vrećicu čaja u šalicu, zalijeva ju prokuhalom vodom, uzima šećer… i samim tim, što smo i ja i on zaposleni, spušta se neka mirnoća među nas. Nije potrebno u našem settingu išta govoriti… nije nam tišina više neprijatelj… nego netko tko je ugodan, dobrodošao i koga trebamo… ja, kako bi mogla saslušati, sortirati, potaknuti na razmišljanje u smjeru rješenja… on, kako bi strukturom izvana počeo sortirati kaos iznutra…

Došli nas dvoje napokon i do klupe,  i kako ga ne bi dovela u situaciju da se osjeća kao da mi je izložen, upitam:

– Je li u redu, da ti se predstavim, da ti pojasnim što ja ovdje zapravo radim i s čim se točno bavim?… Zatim ti onda možeš odlučiti jesam li ja to mjesto koje si tražio za današnji razgovor ili nisam… u slučaju da nisam, nije strašno… budi slobodan ustati i otići… u slučaju da jesam, obradovalo bi me jer bi onda moji podatci na stranici mog poslodavca imali smisla… Oboje se nasmijemo pa nastavim: – A opet je do tebe, Tobi. Kako god bilo, poštujem svaku tvoju odluku i svaku granicu.

Klima Tobi glavom, grije ruke o šalicu i lagano pijucka svoj čaj… polako propada i snijeg pa sve to ima neku nestvarnu notu, daleko od prijepodnevne gužve i onoga što me još čeka taj dan… ne požurujem ništa, kako poštujem granice svojih klienata tako poštujem i svoje vlastite u kontekstu svog posla.

– Kao što sam malo prije rekla, zovem se Mirela Marasovic i vodim ovaj projekt koji se zove „Putokaz“[1], po kompliciranom obrazovnom putu sam socijalni pedagog, specijalizirala sam traumapedagogiju a dolazim iz područja socijalne službe sa odjela za djecu i mladež. Ideja projekta je nastala kada se statistikom zaključilo da je u našem gradu broj beskućnika u dobnoj skupini od 18-25 godina nevjerojatno porastao, te da većina njih ima probleme koji se ne mogu vlastitim snagama riješiti… treba im za to pomoć… i taj netko sam ja. No, ne bavim se samo beskućnicima, nego i svima drugima, od 15-25 godina koji ne znaju dalje, kojima prijeti opasnost da ispadnu iz regularnog sistema, kojima prijeti beskućništvo zbog različitih razloga kao što je na primjer ovisnost, dugovi, nasilje u obitelji, psihički oboljeli roditelj ili oba…

U tom momentu me Tobi prekine, pa tihim, jedva čujnim i bolnim glasom izusti:

– Moja mama je jako bolesna, psihički bolesna, neće više da pije tablete, danima ne ustaje iz kreveta, ne plaća račune i više se ne može brinuti za moje sestre, ja sam pokušao pomoći, ali onda sam falio na praksi, nisam mogao na praksu jer je nisam mogao ostaviti samu! Sad me oni hoće izbaciti, nisam im mogao reći istinu! A mama se samoozlijeđuje… oduvijek se ozlijeđuje, ruke su joj pune ožiljaka i ne jede redovito i u zadnje vrijeme niti ne spava, samo plače i kad joj hoću poviti rane onda vrišti. Nije ona kriva, sama je o nama vodila brigu i nije uvijek takva bila, to je počelo kad je rodila moje sestre i  ima ona i dobrih dana, ona zna biti i vesela, ali ja više to ne mogu sve sam… i klize mu suze očaja i tuge i bespomoćnosti niz obraze… i ne osjeća da je hladno, ne osjeća da pada gusti snijeg…

Nemam ga srca prekinuti… mora van to što se tako dugo kupilo u njemu i zahvalna što sam ga uspjela zadržati, što je ostao i odlučio pričati… nastavim slušati…

– Ima ona i dobrih dana, tad je lijepo kod kuće i tad se i moje sestre igraju, smiju, čuje se da su žive… ali tih dana skoro više nema, ona danima ne progovara ni riječ, ne ide u trgovinu, ne kuha… kuham ja, nije to strašno, mislim nije nešto ukusno, ali ni moje sestre se ne žale, njih tri su baš drage, dvije su blizanke, a Nelly je starija, njoj je deset godina, a Lena i Tina, njima je šest godina i idu u prvi razred i ja ne stignem sve tri njih spremiti za školu iako je Nelly već samostalna. Tako se jako bojim da će u školi skužiti što se kod nas kod kuće dešava i a najgore je što moram priznati da bi tako volio da se sazna jer ja ne znam što ćemo! Nije sve to fer niti prema njima trima. Za mene je lako! Ja sam već punoljetan i najgore sam proživio i nije tako strašno, ali ima dana kada ne znam što ćemo jesti i nemamo ni novaca i razmišljao sam da prekinem i školu i praksu i da idem raditi i možda bi nam bilo bolje tako, mogu u neku tvornicu, jer… jer ne želim da socijala služba uzme moje sestre… ne želim da idu u dom, ja sam tamo već bio… neću to za njih… pa me pogleda kao da ga grom strefio i već vidim u kojem smjeru mu se misli gube dok me panično pita:

– Hoćete li Vi ovo prijaviti?! Je li Vi ovo morate prijaviti?! Što da radim?!…pa gorko zaplače… suze mu nezaustavno i nepresušivo oblijevaju blijedo lice koje je pokrio svojim rukama, nakon što je odložio onu šalicu za koju se je netom prije toga držao kao da je sidro…

– Hm, ja još uvijek ne znam kako se prezivaš, nemam tvoje podatke i ne želim ih danas ukoliko mi ih ti ne želiš dati i svi razgovori koje vodim s tobom ili bilo kojom drugom osobom su strogo povjerljivi… još nešto… pored takvog brata i takve osobe kao što si ti, meni ne bi imalo smisla strpati tvoje sestre u dom… jer odavno nisam vidjela reflektiranije, požrtvovanije, brižnije i divnije biće. I isto tako ti moram i reći da ti na riječ vjerujem kad kažeš da je tvoja mama među ostalim opisima i divna žena… a ti, hrabri Tobi si dokaz svih njenih divnih, svijetlih  i dobrih momenata… i zato ti predlažem, da uđemo u moj ured i da smislimo zajedno način kako da pomognemo tvojoj mami i kako da tebi i sestrama olakšamo trenutnu situaciju… shvaćam i znam da nije nimalo jednostavna, ali vjeruj mi, nisi sam i niste vi izoliran slučaj i ima mnogo drugih obitelji kojima je jednako teško i hoću da zapamtiš da niste sami… A sada idemo malo telefonirati, imam divnih kolegica, koje se bave baš problematikom kakvu i tvoja mama ima…Ja ću pomoći tebi i tvojim sestrama, jer to je moje područje, a moje kolegice tvojoj mami… kad si ovdje Tobi, onda nema pritiska kod mene i kod tebe, u redu, nema straha… ali nekako znam da to znaš, zar ne…

I dobih topao i predivan osmijeh zauzvrat… i termin kod kolegice sa socijalno-psihijatrijskog odjela, koja je posjetila u petak Tobijevu mamu i koja je zajedno s njom ugovorila termin u klinici… do neba joj hvala na toplini, na kompetentnosti i pristupu… i kad skroz odrastem i kad budem imala godina koliko i ona…želim malo i biti kao ona…

Kako bih održala i u najširem i u najužem smislu svoju riječ… imena u ovoj priči sam izmijenila… ali priču, na žalost ne…

Zaista postoje djeca i mladi kao što su Tobi i njegove sestre i svaki dan im je poput noćne more… neumorno čine sve što je u njihovoj moći… održavaju zidove sistema kako bi spriječili urušavanje tog istog…

 

[1] slobodan prijevod

Write a comment