berlin

KAKO TO ČINE FINI LJUDI

Posted on : 10-01-2019 | By : admin | In : Marija Juračić: IZ DRUGE PERSPEKTIVE

2

piše: Marija Juračić
pjevanje-muzikoterapija-slika-6509587Nikada ga nisam čula pjevati. Pogađate. Mog zeta. Čak ni na dječjem rođendanu. Dok  drugi pjevaju onu doslovno  prevedenu, čestitarsku pjesmu “Sretan rođendan“, on  se posvećuje snimanju. Kruži oko stola i lovi trenutak koji je već iscurio da ga spremi za vječnost. Ali ne pjeva.

Eto, ta me je činjenica, vezana uz moga zeta, toliko zaintrigirala da sam počela razmišljati o tom našem hrvatskom odnosu prema pjesmi. Onoj kavanskoj, krčmarskoj pjesmi.

Ne mislim time reći da moj zet obilazi kavane i gostionice ili kako se već danas zovu ti ugostiteljski objekti. Bože me očuvaj takve primisli. Ne zalazi on na ta opskurna mjesta. Boji se da bi mogao sresti punicu.

A zanimljive su te naše gostionice ili kako već. Kao društvena pojava. Dok se Nijemci primjerice kao kulturni i pristojni  ljudi, sjedeći oko stola,  uhvate  pod ruku jako se naginjući sad na jednu, sad na drugu stranu i pjevaju razdragano eins, zwei, drei, zofa, i tako do besvijesti, što mi radimo? Veselimo se tugujući. I što se više veselimo, postajemo tužniji.

Najsretniji smo kada nam suze krenu niz obraze. Kada duša izađe na oči. Onda strada i poneka čaša. Svirci se raspomame, pjevač se uživi u pjesmu kao da ti misli čita, a stihovi stižu jedan drugoga, sve tužniji i tužniji.

„Mene su srušile godine, a ti si ostala sama…, tužna duša tiho jeca, ostala je samo prazna čaša… crno vino, crne oči, sve je crno oko mene…zar je moguće da si me zaboravila, da si drugog poljubila…nije me, dušo, ubilo vino crveno, ubila me ljubav tvoja prokleta… voljela sam oči zelene, voljela sam oči  nevjerne… ja još uvijek kao momak živim za kavane i za žene, da se vraćam nemam kome… pune čaše ispijam, tuđe žene osvajam, teško  te zaboravljam… ostarit ću, neću znati da l‘ ćeš za mnom zaplakati, od kavane do kavane liječim sada svoje rane, ona me je ostavila… ej kavano, suzo moja, moja rano, ej kavano sva od zlata, otvori mi širom vrata…“

Ne, nemojte mi reći da toga u vašem kraju nema. Kod vas je sve fino i na nivou?  Europski? Znači, dosadno? Jer nema zabave ako se na njoj ne možeš do miline naplakati, rastužiti, slomiti nešto da zacijeliš srce.

Nemojte sada misliti da ja kritiziram glazbu ili tekstove pjesama. Nisam ni ja baš odgojena na Beethovenu i Chopjnu. Ja samo razmišljam o našem mentalitetu, o sklonosti tugovanju pa to na neki čudan, bezvezan način povezujem s našim izborom političkih opcija, sa sklonošću da uvijek izaberemo onu političku opciju koja će nas pošteno i žestoko rasplakati.

Moram prestati posjećivati kavane. Onda možda moj zet uđe u njih. I zapjeva.

Comments (2)

Moram reći Marija, sad ste me razplakali,članak je poticajan ali stae navike se teško mijenjaju.Ono najlakše se plače i dogovara u kafiću uz rakiju i vino.Uz pjesmu;Alko, alko, kak te volim jako a ti alko samnom u grabu polako.Cveno vino cvene oči,prazne čaše a ja osta u samoći.I dok se Njemci ljuljaju malo lijevo malo desno već uz pivo, što mi radimo? Veselimo se tugujući. I što se više veselimo, postajemo tužniji.Neka živi narodno veselje,neka nam alkohol ne bude setstvo za plakanje a još manje za životno spavanje.

Hitno kupujem papirnate maramice da me oduševljenje ne nađe nespremnu…jako dobro!Hvala Marija…Super štivo…

Write a comment