berlin

BAKIN BOŽIĆ

Posted on : 22-12-2018 | By : admin | In : Slavica Sarkotić

0

tekst: Slavica Sarkotić
Božić dolazi. Jurimo po kući, sudaramo se. Mama je dovukla hrpu namirnica iz supermarketa, mijese se domaći rezanci, peku kolači.
Vani na ulici već tri tjedna žmigaju šarene žaruljice.

Na televiziji stalno puštaju reklame gdje treba što kupiti i što je na sniženju.
Tata brunda na te reklame, a mama govori, lako je njemu, neće on peći kolače.
Moja starija sestra stalno je pred zrcalom, to radi i inače, ali pred blagdane je nemoguća.
Sva je u šljokicama, isprobava haljinu za novogodišnji tulum u susjedstvu.

Ja naravno ne idem nikamo. Čak ako tata i mama i odluče do kumova, ja definitivno ostajem doma s bakom. Gledat ću filmove na telki.
Kad već ne možemo otići nekamo u hotel na doček, ili na neko egzotično mjesto gdje je toplo (hoćeš, malo sutra, kažu da je nekakva resecija, recesija, što li, uglavnom nema se), onda mi je bolje doma. Starci ionako ne znaju ništa nego pričati o nogometu i politici.

Ja se iskreno nadam da ove godine neću dobiti puzzle ni knjige o svemiru i životinjskim vrstama jer toga imam već na tone.
Bar da dobijem neke dobre Lego kocke ili bar elektronski pikado.

Pred blagdane svi kao da pošize. Gomilaju hranu, peru čiste zavjese, gule tapete sa zidova i stavljaju nove.
Samo je moja baka drukčija.

Za Božić je mirnija nego inače. Sjedi u svojoj fotelji, pije čaj i čita knjigu.
Ponekad, tu i tamo odmahuje glavom.Govori malo. Da je ne poznajem rekao bih da je tužna.
Ispitujemo je što bi htjela za Božić. Neće reći, veli ništa joj ne treba. To još nisam vidio, čovjeka bez želja.
Eto, mi napišemo želje na papir, i onda dobijemo bar nešto od toga.

Žao mi je moje šutljive bake i molim je da bar meni kaže što bi željela.
Ako treba ja ću od svog džeparca odvojiti za dar.

Baka me miluje po kosi i kaže:-Ništa ti ja dijete ne želim, nego da vi svi budete zdravi za to se svaku večer molim.
Ali kad bih već mogla birati, htjela bih natrag onaj svoj stari Božić.

– Koji stari Božić, bako? -pitam je.

Onaj stari, tihi Božić, kad smo slavili skromnije, s manje žurbe, a bili smo veseliji.

Gledam baku i ništa mi nije jasno. Uvijek govori kako joj je bilo teško u mladosti i kako su bili siromašni, a sad bi htjela takav siromašni Božić.
Pričala je kako su si darovali jabuke «božićnice», a sada ima svega što ti srce želi.

Kao da mi pogađa misli baka kaže:

Vidiš, danas ima svega, a malo tko se raduje. Mi smo se svemu radovali. Vi danas samo žurite. Ni za Božić nemate vremena.

Pričala mi je kako je njen otac, moj pradjed, na Badnjak u kuću unosio panj, kako se na stol ispod stoljnjaka stavljala slama i žito, a njena je baka pekla pogaču bez kvasca koja se zvala «makarun».
Slama se stavljala i ispod stola pa su se djeca u njoj igrala.
Svi su išli na polnoćku, a poslije su skupa jeli. Drugi dan, na Božić, bakin djed bi upregnuo konje u drvene saonice i išli su po selu čestitati prijateljima i rodbini.

Jadna baka. Danas tako nešto stvarno nije moguće. Ne mogu zamisliti tatinog šefa da navrati k nama a pod našim stolom slama, pokraj radijatora panj!?
Što bi ljudi mislili o nama.

Ipak, zanimljivo je da je baka najmirniji član naše obitelji u vrijeme blagdana. Sigurno je i to njeno djetinjstvo bilo lijepo.
Rado bih da mogu omogućio  baki da se bar na čas vrati u to vrijeme.

Međutim, ja to ne mogu. Ali nekako si mislim da moja maštovita baka u mislima tamo provodi puno vremena. U tom dobu kad se ljudima još nije toliko žurilo i kad su imali vremena jedni za druge.

Meni je danas ljepše. To sa slamom i tim panjem, ne znam…

Ali istina je da bih silno volio provozati se  drvenim saonicama koje vuku konji. A snijeg samo pršti okolo.

Write a comment