berlin

NAVIGACIJA KROZ ŽIVOT

Posted on : 07-12-2018 | By : admin | In : Martina Budimir: PANTA REI

0

piše: Martina Budimir
nuvi-765-navigacijaPribližavamo se autobusnome kolodvoru. Rijetko se posljednjih dvije godine vozim autobusom i svaki me puta iznova iznenadi drugačija perspektiva nego za upravljačem ili na suvozačkome mjestu osobnoga automobila. Nevjerojatno je koliko vozača teretnih vozila ne samo telefonira, nego i šalje poruke dok voze na autocesti!

Zagreb oko 17h. Neki će reći, najveća gužva, ali ja iskreno, ne pamtim kada gužve u Zagrebu nema. Uglavnom, kolodvor je u vidnome polju, tako blizu, a tako daleko. Autobusom putujem rijetko jer jedva čekam prošetati, sjedala su sve, samo ne udobna.

Autobus se čini kao iz drugoga crtića, gledamo ljude, Gibonni bi rekao, u njihovim urnama na cesti, onako nadmoćno, s visoka.

Mračak je, kontrolne ploče svijetle, neke i više nego što očekujem. Pažnju mi privlači navigacija u modernome terencu. Čekam da se kolona u toj susjednoj traci pomakne, da vidim registarske oznake. Zagrebačka registracija?!

Zagreb je veliki grad, ali još uvijek ne toliko velik da se čak ni mi iz provincije ne bismo mogli snaći. Uz ogradu jer se možda ipak radi samo o automobilu iz Zagreba, a vozač je „stranac“, pitam se koliko smo uopće više sposobni živjeti bez navigacije?

Neće ovo biti, ma koliko nakon predugačkoga uvoda tako zvučao, još jedan tekst o ovisnosti suvremenoga čovjeka o tehnologiji. Ne, ovo je samo još jedno promišljanje osobe koja je prije gotovo četiri mjeseca ostala bez još jednoga kompasa.

Tko ili možda što nas vodi kroz život? U koga i u što se uzdamo i onda kada bismo realno mogli i sami? U kojoj smo mjeri mi nečiji kompas?

Josip je moja srodna duša, moja svemirska ljubav, moj najbolji prijatelj koji me drži za ruku i kad nije fizički uz mene.

Ja sam Josipov, kako običava reći citirajući Balaševića, „vodič kroz puste predjele“.

No nije Josip moj jedini vodič, moj jedini kompas. To je i naš sin. Premda dijete, ponekad je puno odrasliji od nas dvoje.

Svoja sam dva najdugotrajnija, svoja prva dva kompasa izgubila, po meni prerano. Uvijek je prerano! Premda tamo negdje, u nekoj drugoj sferi postojanja, i dalje me vode, svakoga dana.

Neizmjerno i bolno mi nedostaju moji navigatori, ali opet, ipak su tu. Sudjeluju u svakoj mojoj i najmanjoj odluci, usmjeravaju me i dalje kroz život. Svaka moja spontana ili manje spontana odluka, svako putovanje kao sada prema voljenoj Rijeci, svaka želja za znanjem, sjaj u oku kada to isto znanje uspijem prenijeti svojim učenicima, sve je to u svojoj suštini odraz moje unutarnje navigacije, ljubavi i vrijednosti koje su mi cijeli život usađivali moji roditelji.

Ne koristim navigaciju, ni onu u automobilu ni onu na mobitelu. Draž putovanja je i traganje za pravim putem. Da, zna naživcirati, čini se kao gubitak vremena, ali i budi ono iskonsko u meni, tragača, istraživača, pustolova, pa čak mi predstavlja i svojevrsni intelektualni izazov.

Pokušajte i vi! Prepustite se, oslobodite se straha, isključite ponekad svoj stvarni ili virtualni GPS jer, ne bojte se, nećete bespovratno zalutati ili se strmoglaviti u provaliju! Uzdajte se ponekad u sebe, svoj osjećaj, svoje želje, svoja uvjerenja jer oni su ponekad možda ne najpouzdanija, ali sigurno najbolja navigacija.

I ne ustručavajte se stati, pitati, ponekad malo zalutati ili se vratiti na posljednje raskrižje i odabrati novi put!

To je život, putovanje koje je, duboko vjerujem, puno važnije od odredišta.

Write a comment