berlin

SUTRA JE NOVI DAN

Posted on : 03-12-2018 | By : admin | In : Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

0

Moji portugalski dani

Dan drugi – II dio

tekst i foto: Marica Žanetić Malenica

20181025_141439Stižemo u Porto. Kažu da je najljepši grad na Atlantiku. Uzimam u obzir rečeno, vjerujem svojim očima.

Smjestio se na brežuljku Penaventosa iznad rijeke Douro (Zlatne rijeke) još od vremena kada su Rimljani tu sagradili tvrđavu i omogućili gradu da se razvija i obogati trgovinom.

Šetamo se starom jezgrom koja je na popisu UNESCO-ve kulturne baštine.

U gornjem dijelu grada može se vidjeti veliki broj različitih povijesnih spomenika. Prva na popisu je katedrala Sé, izgrađena kao crkva-utvrda u 12. i 13. stoljeću, otkad se višestruko mijenjala.  Pamtit ću je po prekrasnoj rozeti na zapadnom pročelju i gotičkim klaustrima na južnoj strani.

20181025_142318Ispod katedrale ukotvila se, na obroncima brežuljka, stara četvrt Barredo, gdje se kućice naslanjaju jedna na drugu u uskim ulicama koje stvaraju pravi mali labirint.

Ipak, pravi šok čekao me je, zapravo, u crkvi Santa Clara.

Kad sam, za nekih 7 eura, ušla u ovu omanju manirističku crkvu ostala sam zapanjena do sada neviđenim neskladom između jednostavnog vanjskog pročelja, koje ne obećava, i raskošnih pozlaćenih drvenih rezbarija u unutrašnjosti koje ostavljaju bez daha.

Oni, koji su zgrtali blago ovozemaljskom trgovinom, darivanjem novca i zlata crkvi htjeli su i s Bogom trgovati te osigurati sebi vječne blagodati, kada se jednoga dana presele u onostranost. A jesu li, to samo oni znaju! Nesvakidašnji im je i glavni željeznički kolodvor São Bento s početka 20. stoljeća. Sagrađen 1916. na mjestu nekadašnjeg samostana, iznutra je ukrašen velikim brojem azulejo pločica na kojima je Jorge Colaço prikazao rana prometna sredstva, seoske svečanosti i povijesne scene.

Vrijeme je 20181025_153419da nešto kažem i o tim sveprisutnim azulejo pločicama, koje srećem na fasadama kuća te na zidovima, podovima, pa čak i stropovima unutrašnjih prostorija. Korištenje ukrasnih keramičkih pločica su u Španjolsku i Portugal uveli Mauri, da bi od 16. stoljeća Portugal počeo proizvoditi svoje pločice. Do 18. stoljeća ni jedna europska zemlja nije proizvodila toliku količinu za toliko različitih namjena i u toliko različitih dizajna.

Sve do danas pločice se koriste za prekrivanje pročelja kuća i tako ih čine vedrijim i slikovitijim. Proizvodnja im je relativno jeftina, dugotrajne su i lako se održavaju (ovo zadnje mi se osobito sviđa). Najljepšima se smatraju plavo-bijele pločice baroknog razdoblja.

Gdje god da smo se šetali spuštali smo se strmo prema rijeci i četvrti uz obalu rijeke naziva Ribeira, gdje su se načičkali mali restorani, kafići i noćni klubovi. Tu smo nas dvije kušale bakalar na jedan od mnogih načina i popile čašu porta, vina koje je gradu dalo naziv.

U Baixu, odnosno „donju četvrt“ nisam zalazila, ne zato što me ne zanima otmjeni nakit i kožna galanterija. Volim ja njegovati dobar ukus, ali, kao što već rekoh, nisam nešto pri eurima.  20181025_170025

Euri nam nisu, srećom, trebali pri obilasku jedne od novijih gradskih ikona, koncertne dvorane Casa da Música, 40 metara visoke zgrade neobične konfiguracije s 1300 sjedala. Otvorena je 2005. i jedina je koncertna dvorana na svijetu s dva staklena vanjska zida. Ubrajaju je među najvažnije koncertne dvorane izgrađene u posljednjih stotinu godina.

Hvale se stanovnici Porta i da imaju Livraria Lello, vjerojatno najljepšu knjižnicu na svijetu. Ovo zdanje će posebice zanimati one koji su odrasli uz knjige o popularnom junaku Harryju Potteru. Navodno je njegova majka, spisateljica J.K. Rowling, upravo u ovoj knjižnici pisala prvu od serije knjiga za koje tada ni slutila nije da će joj osigurati planetarnu popularnost i bogatstvo. Je li joj inspiracija nadošla u Portu ili nije teško je znati, ali činjenica je da postoji vidljiva sličnost s ovom knjižnicom i onom opisanoj u knjizi.

I dok se knjižnica može i ne mora posjetiti, jedna od brojnih vinarija zasigurno mora.

Da bi se do njih došlo potrebno je prijeći rijeku Douro, koja još uvijek čini središnji dio grada. Iako su odavno prošla vremena kada su na njoj bili usidreni brodovi natovareni portom ili robom iz prekooceanskih zemalja. A rijeku je najatraktivnije prijeći preko mosta Dom Luis I., koji je 1886. konstruirao Eiffelov asistent, a spaja grad s predjelom Vila Nova de Gaia na južnoj obali rijeke, rodnog mjesta porta. Uz nju ide priča prema kojoj je kralj Afonso III, zbog sukoba s biskupom oko brodskih pristojbi, osnovao ovu konkurentsku luku kao jedinu u kojoj se može proizvoditi porto. Iako je taj propis izmijenjen 1987., ipak je tu, još uvijek, centar proizvodnje. Danas je njezino središte posvećeno dozrijevanju i ukrcavanju porta.

Mi smo ušli u Cálem, najveću od nekoliko Kuća porta (vinarija), koje nude vođene ture. Naučili smo nešto o vrstama, o bačvama, kušali dvije vrste i u prodavaonici se opskrbili ponekom bocom. Tako sada znam da postoje 4 vrste porta (bijela, rosé, ruby i tawny). Najstarija boca vina koja se mogla kupiti je iz berbe 1961., ali, vjerujte mi, sasvim je dobro vino i u bocama s cijenom od 12 ili 13 eura.

20181025_190701Nakon kratkog odmora u hotelu, nas dvije smo krenule u noćni obilazak ovog čudesnog grada. Onako osvijetljen, s mosta Dom Luis I, nudio se na dlanu našim pogledima u svojemu punom sjaju i ljepoti, koju je noć činila tako romantičnom.

Večeras smo odlučile kušati Malu Francuskinju (francesinhu), sendvič koji je specijalitet njihove kuhinje. Ne znam što smo očekivale, vjerojatno nešto malo, slatko, lepršavo prema nazivu, a našle smo se, oči u oči, s velikim, zasitnim i kaloričnim sendvičem u kojemu sam identificirala nekoliko slojeva. Prvo ide kruh, potom meso, slanina i kobasica, a povrh toga jaje na oko. Gornji komad kruha preliven je umakom od sira, a uokolo neizbježni pommes frites. Francuskinju smo zalile čašom bijelog, damskog zelenog vina (vinjo verde), koje nam je preporučio pratitelj. Lagano emulgirajuće, ovo vino se proizvodi od bobica nedozrelog grožđa, koje se beru prije zime.

Uz rijeku je i danju i noću vrlo živahno. Ne kaže se zaludu da je rijeka žila kucavica grada. U neko primjereno doba, site i dobra raspoloženja, taksijem smo se vratile u hotel.

„Sutra je novi dan“, rekla bi jedna poznata književna i filmska heroina! I to portugalski, dodah  ja, i usnuh snom umorne turistkinje!

Write a comment