berlin

IVA

Posted on : 30-11-2018 | By : admin | In : Ognjenka Kalajdžić: SJEĆANJA NA DANE I LJUDE

0

piše: Ognjenka Kalajdžić
14517423_1137452872957798_4835325930722496850_nIva je curica iz jednog sela u okolici Mostara. Morala je da ide u specijalnu školu jer je bila gluhonijema. Opština je mjesečno plaćala onima koji preuzmu takvu djecu u svoja domaćinstva. Bilo je to jako malo novca, skoro uopšte se nije isplatilo, ali mi smo se već pripremili na jedno malo, slatko biće i ispravke nema. Kasnije je ta suma bila smiješna. Svi mi, pa čak i naše komšije, zavoljeli smo Ivu, pa odustajanje od nje nije bila opcija.

Inače, Iva je rođena kao napredno, zdravo dijete, ali kad su je jednom vodili na neku proslavu u drugo, udaljeno selo, dobila je sunčanicu i visoku temparaturu. Cijelim putem nije bilo ni kapi vode, dehidrirala je i kao posljedica svega toga ostala je gluhonijema.

Iva je ušla na vrata naše kuće kao neka hodajuća sreća. Imala je samo sedam godina. Priče o njoj su pravi mali biseri, koje i danas vole svi koji su je poznavali.

Krasna su bila jutra u našem dvorištu, posebno u proljeće. Zore bi ga umivale rosom, a sunce se probijalo kroz grane, koje su pravile prekrasne sjene. Uz mali povjetarac, sjene bi plesale po cijeli dan, samo na drugim stranama i prosto bi mamilo ukućane da izađu vani.

Skoro na samoj sredini dvorišta, nalazilo se jedno stablo šljive sa prekrasnom, bogatom krošnjom. Zvali smo je Džanarika. Ko zna kad ju je neko posadio? Kao da smo poznavali čovjeka, koji je to stablu udahnuo život, često smo ga spominjali, a ko zna od kad je već bio mrtav. Starost šljive je odavala samo veličina, inače je bila lijepa i jedra. Pod njenu ogromnu krošnju stavili smo drvenu sećiju. Prekrivali smo je jednim ćenarom koji smo unosil u kuću kad bi padala kiša. Često to ne bi stigli, pljusnulo bi iznenada, pa je ćenar imao neki miris, ne baš prijatan. Navlažena vuna je često širila neki specifični vonj. Za vrijeme velikih vrućina on bi nestao. Uglavnom, sve zajedno, šljiva i ćenar divnih, živahnih boja, činili su jedno mjesto sa mnogo pozitivne energije.

Iz cijele kuće; sa prizemlja, sprata i potkrovlja, stanari bi dolazili pod šljivu da se malo opuste u njenoj hladovini…

Tako bi i ovoga jutra. Neki su sjedili, a neki stajali, svi su se spremali za neke poslove. Tako i moja mama navrati pod šljivu sa teglom u ruci. Namjeravala je praviti dolmu. Falilo joj je malo riže. Uzela je teglu u kojoj je bilo malo riže i pokazala je Ivi, koja već nekoliko godina živjela kod nas. Držala je prst na tegli, ustvari na ono malo riže, a zatim rukama mahala naprijed- nazad. To je bio znak za brzinu, to jest da ona to brzo obavi. Iva je skoro otrčala na Malu tepu. Tako se zvala radnja, koja se nalazila malo niže Rondoa, na Šetalištu. Baš se brzo vratila. Sretna, što je vidjela mamu na dvorištu, radosnu jer je ona posao brzo obavila, doda joj kesu. Mama pogleda u kesu, spusti je na zemlju, pa se uhvati za glavu i okrenu na stranu.. Iva poče ispuštati glasne zvukove ..pa, pa, paa….pa. To je jedino mogla da izusti. Sva se zajapurila. Bio je to znak pitanja: „Šta nije u redu?“ Mama izvadi iz kese teglu krastavica. Svi su se počeli grohotom smijati. Usred ljeta tegla kiselih krastavaca, baš je bila luksuz. Skoro ih niko nije ni kupovao. Svi su kiselili svoje. U bašti smo imali svježih.

Iva uđe u kuću i donese onu teglu sa malo riže, pa pokaza udarajući kažiprstom po slici, koja je bila na tegli, slika lijeph, zelenih krastavaca. Zijada, Šaćira i Anka su pucale od smijeha. I mama sjede na sećiju, stavi ruke na usta i prahne u smijeh. Tek sada Ivi nije ništa bilo jasno, al` je uz lagani osmijeh i predivan izraz njenog lijepog lica, samo pitala pa..papapa…pa?

Takvih bisera sa Ivom bilo je cijelo vrijeme. Uljepšala nam je život, a i mi njoj, svakako.

Write a comment