berlin

ŽIVOT JE VIŠE OD PROŠLOSTI

Posted on : 25-11-2018 | By : admin | In : Marijana Šundov: MOJE RAZGLEDNICE

0

MOLITVENI POHOD NA BOBOVAC

tekst i foto: Marijana Šundov

Detalj 2Bobovac – Postoje povijesne ličnosti, čija sudbina na neki način odražava sudbinu cijelog naroda. Životi takvih ljudi postanu predmetom priča, legenda  pa i mitova. Obično su to tragične ličnosti, one koje svojim postupcima nisu ništa skrivile, a ipak stradavaju. Stradavaju, pate, ali se ne predaju, unatoč usudu. Jedna od takvih osoba je kraljica Katarina Kosača Kotromanić, poznata kao posljednja kraljica Bosne. Povjesničari se spore je li doista ona bila zadnja, bosanska kraljica ili ipak tu tužnu titulu treba ponijeti supruga njezinog posinka Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja.

Žena je to kojoj je bila namijenjena uobičajena, sretna uloga bogate, velikaške kćeri. Bila je kćer moćnog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, vladara tadašnjih humskih zemalja (Hercegovine).

Udala se za kralja Stjepana TKapela Bobovacomaša Kotromanića, imala s njim djecu i trebala sretno i zadovoljno živjeti kao i mnoge druge (ne)zapamćene kraljice prije nje. Međutim vrijeme kada Katarina živi je 15. stoljeće – doba prodora osmanskih sultana na Zapad. Velika osmanska vojska krenula je 1463. godine na Bosnu i osvojila je. Katarina je tada izgubila sve, suprug je još ranije umro, izbjegličke kolone su se razdvojile i Katarinina djeca su odvedena u tursko zarobljeništvo i prešla su na islam.

Legenda kaže kako su kraljica i njezina pratnja zameli tragove potkovavši konje naopako. Katarina je postala izbjeglica u Rimu. Tugovala je za svojom djecom, čeznula je za svojom domovinom. Pripisuje joj se rečenica kako je željna „pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice” – sva su to dobra iz okolice nekadašnjeg njezinog, kraljevskoga grada Bobovca.

I baš taj nekadašnjBobovac (1)i stari, utvrđeni, kraljevski grad Bobovac je postao zadnjih godina mjesto sjećanja, molitve i hodočašća. Kardinal Vinko Puljić je u znak sjećanja na dan smrti bosanske kraljice Katarine (umrla 25. listopada 1478.) pokrenuo molitveni pohod.

U svom dopisu od listopada 2002. godine kardinal Puljić je župnim uredima i crkvenim institucijama, između ostalog, napisao: „Nekoliko zadnjih godina na obljetnicu smrti bosanske kraljice Katarine Kotromanić-Kosača redovito sam slavio Svetu misu na njezinom grobu u Rimu. Posavjetovavši se sa svojim suradnicima, odlučio sam da ubuduće na obljetnicu smrti kraljice Katarine molimo za ovu Zemlju – našu Domovinu u svim crkvama, a posebno ćemo to činiti na Bobovcu.“ I tako je započelo.

Ove godine i ja sam se odlučila pridružiti pohodu. Molitvena procesija krenula je od rijeke Bukovice do ostataka drevnog Bobovca. Penjali smo se lagano uzbrdo prvo cestom, a potom stazom kroz predivne bojama jeseni taknute šume. Ljepota jesenjeg sunčanog dana, čarolija zlatno-crvene šume i mir molitve sjedinile su se za mene u predivni doživljaj.

Bio je to još jedan moj povratak Bosni, ako se uopće možemo vratiti onome što stalno nosimo sa sobom. Bilo je ujedno podsjećanje svih nas na njezinu bogatu i tragičnu povijest. Kažu da sretne nacije i sretni ljudi nemaju povijest odnosno prošlost. Ja ću napisati kako je život više od prošlosti. Sve svoje nosimo sobom. Ono što preživimo uvijek nas ojača, tako je to sa ljudima, a i sa narodima.

DetaljOd srednjovjekovnog kraljevskog grada Bobovca nije puno ostalo. Na Bobovcu se danas se nalazi rekonstruirana kraljevska grobna kapela te ostaci tvrđave i obrambenih zidova. Ostaci utvrda vidljivi su i na ostalim uzvisinama. Bobovac je podigao u 14. stoljeću ban Stjepan II. Kotromanić, a prvi put se u pisanim izvorima spominje 1349. godine.

Bobovac postaje sjedište bosanskih vladara, te se u njemu čuvala i bosanska, kraljevska kruna. Bobovac su Osmanlije razorile nakon osvajanja, a što nisu porušili oni odnio je zub vremena.

Samostan sv. IveZa razliku od Bobovca, u drugom sjedištu bosanskih banova i kraljeva znakovitog imena – Kraljeva Sutjeska još uvijek žive ljudi. Vizurom dominira bjelina Franjevačkog samostana posvećenog svetom Ivanu. Prva samostanska zgrada izgrađena je najvjerojatnije u 14. stoljeću kada se i spominje u popisu franjevačkog ljetopisca Bartola Pizanskog. Osmanlije kada osvajaju Bobovac uništavaju i samostan. Međutim vrijedni i poduzetni franjevci, ti čuvari narodne povijesti i identiteta, su uspjeli kod sultana dobiti dozvolu za gradnju novoga samostana. Više puta u svojoj povijesti samostan je razaran, uništavan, paljen pa ponovo građen. Poput feniksa svjedoči o neuništivosti i ljudskom duhu, koji kad ima volje nađe i načina.

Sadašnji neorenesansni izgled samostana s dva vitka tornja potječe iz 19. stoljeća. Franjevački samostan ima knjižnicu s zbirkom vrijednih, povijesnih knjiga i dokumenata, zbirku vrijednih kaleža od kojih je najstariji datiran u 15. stoljeće te drugih dragocjenih starinskih predmeta. Samostan ima najstarije matične knjige (17. stoljeće), a od 53 inkunabule, koje su u Bosni i Hercegovini 31 čuva ovaj Franjevački samostan. Inače inkunabule su prve štampane knjige.

Na povratku u Hrvatsku upravo na prelasku mosta preko Save mislim kako me Bosna i Hercegovina ponovo oplemenila i nadahnula svojim ljudima onima koji su izabrali slobodu – slobodu da sami biraju kako će živjeti zadane, nametnute, tragične okolnosti. Kraljica Katarina je izabrala živjeti svoju prognaničku sudbinu dostojanstveno i sveto do kraja. Franjevci su izabrali naći puteve opstanka i života. Ne trebam ni naglašavati kako se radilo o ljudima čvrste teškim kušnjama iskušane vjere. One veličanstvene vjere koja daje nadu i život i oslobađa sužnjeve!

Write a comment