berlin

„ŠEFOVANJE“ I POVRATAK

Posted on : 25-11-2018 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

0

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“

filip-promocija1Joco je stalno želio privid „šefovstva“.

Oko četiri sata smo se ponovno odvezli na radilište i tamo pričali o onomu što radimo. Nakon povratka, ponovno preodijevanje, lutanje po gradu, a najčešće sjedenje u vrtu u kojem je oko 18 sati sati temperatura ponovno bila na oko ugodnih 30 stupnjeva. Nedjeljom, a nekada nas je “kad je imao vremena” i radnim danom Joco odvezao na more, kojemu je temperatura bila oko 37 stupnjeva ali je ipak puno ugodnija od temperature zraka.

Osim jednom, kad na Plaži bio i direktor Kabede, Joco s nama nikad nije ostajao na plaži, a tada je bio samo s direktorom. Ruse je nedjelom na more odvozio njihov autobus, pa kad je Joco bio zauzet, mi smo se ukrcali s njima, što nam je Joco stalno prigovarao. S njim je i inače bilo problema. Svi smo mi bili potpuno neovisni u svome poslu, dok je on bio administrativno na čelu grupe u odnosu na investitora i Instituta za naftu, ali je stalno nastojao nametnuti nam ovisnost o sebi. Želio je biti “šef”.

I Rusi su na gradilištu imali hladnjak, a mi nismo, pa smo vodu nosili u termosicama – što je uvijek bilo premalo. Novca je bilo, ali je on odgađao kupovinu. Sekardi je dozvolio da kupimo još jedan automobil i meni je u tu svrhu dao da ponesem 2.000 $. Joco ih nije htio od mene uzeti, tvrdeći da prvo moramo naći dobar polovni automobil. Bilo je to tada više nego dovoljno novca. Zbog usporedbe cijena napominjem da sam ja nakon povratka iz Etiopije kupio novi NSU 1.100 za svotu od samo 1.600 $. Za 1.000  $ u Etiopiji se tada mogao kupiti izvrstan polovni automobil.

Vozačka dozvola

U Etiopiji se nisu priznavale vozačke dozvole drugih država, pa nam je svima bio odobren novac za dobivanje njihovih dozvola. Zahtjev sam podnio odmah po dolasku u Asab, a kad ni nakon mjesec dana nisam dobio dozvolu požalio sam se Trajku. Rekao mi je da je neću dobiti dok ne platim šefu policije. Kad sam mu rekao da se ne usuđujem šefu policije nuditi novac, on se samo nasmijao i rekao da mu ne trebam otvoreno nuditi nego samo pitaj kad ćeš dobiti dozvolu, stavi deset dolara u pasoš i stavi ga na stol. Rekao mi je i da su svi tako učinili, ali da još nitko osim Joce nije sjeo za volan. Svi su donosili i novac, koji Joco nije htio uzeti, ali se žalio Sekardiju da mu nitko nije dao novce koje je poslao.

Učinio sam kao što mi je Trajko savjetovao. Šef je uzeo i otvorio moju putovnicu, uzeo onih deset dolara i stavio ih džep, a zatim iz ladice izvadio moju vozačku dozvolu i predao mi je govoreći da ju je jučer primio. Tu dozvolu nikada nisam iskoristio pa je čuvam za uspomenu. Drugi automobil nikada nije kupljen.

Jocin vojnički mentalitet

U ratu je bio pilot ratnog zrakoplovstva NDH. Bez da je tražio ikakvu vezu s partizanima, a u Zagrebu je takvu vezu lako mogao ostvariti, jednog je dana odletio partizanima na Vis. Oni su ga zatvorili, a kad su ustanovili da nije špijun u cilju obuke poslali su ga u SSSR. Kad se vratio stalno je kritizirao sve što je tamo vidio i doživio, pa su ga naši zatvorili. Nakon raskida sa sovjetima, komunisti su ga poticali: “Sad možeš govoriti protivu Sovjeta”, a umjesto toga on je kritizirao naše. Ipak je završio fakultet, ali je u psihi ostao “vojni zapovjednik”, pa je to na svojevrstan način, koliko je to u datim okolnostima bilo moguće ostvarivao kao administrativni šef naše grupe. Ako ništa drugo, a ono sprječavanjem onoga na što smo imali pravo. U blizini je uz Agipovu pumpnu stanicu bio i restoran s izvrsnom hranom. Već radi promjene ponekad bismo željeli tamo otići na ručak, Joco nije dao automobil, a po toj vrućini nitko nije bio spreman hodati pješice dvadesetak minuta.

Još od služenja vojnog roka u JNA ostala mi je snažna odbojnost prema takvom besmislenom ponašanju, pa su mi se opet pojavili problemi sa stomakom. Kad sam došao, za moju visinu težina mi je bila prevelika, pa me radovalo kad sam počeo ubrzano gubiti na težini, a kad se to nastavilo postao sam zabrinut. Uslijed stalnog sjedenja dobio sam i hemoroide, liječnik mi je propisao nekakvu kremu srebrnaste boje. Kad sam jednom ušao u sobu zatekao sam čistačicu koja mi je svaki dan prala rublje. Nešto mi je uzbuđeno govorila, a kad sam pogledao gaće koje mi je pokazivala grohotom sam se nasmijao – iznutra su bile zamazane “srebrom”. Što je ona mislila ne znam, ali se smirila kad sam joj pokazao kremu srebrene boje.

U situaciji u kojoj sam se nalazio za dolazak ovamo sam se odlučio isključivo zbog zanimljivosti posla i zato što sam želio vidjeti Afriku. Od Afrike sam vidio što sam u datim okolnostima mogao vidjeti, a što se tiče posla, montaža svega onoga na čemu se kod montaže čine najveće pogreške, pa je nužan stručni nadzor, to je dovršeno. Stoga sam počeo razmišljati o povratku u Zagreb – s time da se ponovno vratim par tjedana prije puštanja rafinerije u pogon. O mome razmišljanju sam razgovarao s nekim kolegama, jednodušno su mi se usprotivili, tvrdeći da ovdje nismo došli zbog posla ni zbog turizma, nego isključivo zbog novca. Jedan od njih je smijući se rekao da kad mu je vruće uzme dolare pa s njima hladi, a onda je Trajko rekao da to svima ne uspijeva i citirao nekog od nesretnih boraca za zaradu: “Da se jadan za zelen dolar prihvatim – i on bi se jadan u dinar pretvorio”.

Liječnik i lučki pilot

Osim nas u Asabu su bila još dva Jugoslavena, koji su ovamo došli preko Međunarodne tehničke pomoći. Splićanin Ivo je bio lučki pilot, a Makedonac (zaboravio sam mu ime) je bio lučki liječnik i liječnik za grad Asab. Ivo je bio pristojan čovjek, često nam je pred veče dolazio na razgovor, dok je liječnik samo gledao na zaradu. Prije godinu dan mu je istekao Ugovor, ali se nije želio vratiti, pa je s nekim sklopio nekakav drugi ugovor. Od svjetskih farmaceutskih tvrtki je dobivao lijekove kao reklamu, a on ih je prodavao. Kad je dolazio kod nas mi smo kao i obično uvijek pili nekakve čajeve, ili sokove, ali on svoje nikada nije plaćao, nego je očekivao da mu netko od nas plati. Jednom smo nas dvojica sjedili za stolom. Meni se po tijelu bio pojavio nekakav osip. On je to pogledao, malo prstima opipao, pa iz džepa izvadio blok i propisao lijek koji trebam kupiti u apoteci, a zatim pružio otvoren dlan, izgovarajući samo jednu riječ: “Dolar.”. Dao sam mu taj dolar, koji sam uzeo iz sobe, platio to što smo popili, ustao i otišao nazad u sobu.

Ne znam koliko je zarađivao, ali je za taj novac previše žrtvovao. S njim je bila i osmogodišnja kćerkica, koja se igrala s etiopskom djecom. U Asabu za nju nije bilo škole, pa je upitno što će bit od nje. Nije imao klima uređaj. Ne samo da treba plaćati struju, nego, kako nam je Nino pričao, oni tu traju najviše pola godine, pa treba kupiti novi. Pohlepa zaista može biti strašna. Nakon nekoliko dana razmišljanja, konačno sam odlučio vratiti se u Zagreb. Bubnju sam napisao opširno pismo u kojemu sam napisao da imam zdravstvenih problema, da sam završio najglavnije poslove, te da ovdje više nisam potreban. Ostavljam im dva mjeseca da mi pokušaju naći zamjenu, a ako ne nađu da sam se voljan vratiti par tjedana prije puštanja rafinerije u pogon.

Kratko sam mu opisao i Jocino ponašanje, kojim on znatno otežava i inače teške uvjete boravka u Asabu, pa mu savjetovao da opomene Jocu neka ne glumi “četnog starješinu”. Naveo sam rok do kojega ću čekati na odluku o mojoj zamjeni, a onda se vraćam. Kopiju pisma sam dao Joci. Na moje pismo on nije ništa rekao, samo je bio još službeniji, a oslovljavao me je s “profesore” i “vi”.

Izlet

Jedne nas je nedjelje ipak upitao tko želi na izlet u sto kilometra udaljeni “Cento”. To je to jedan mali restoran na 800 km dugoj cesti do Adisa, a sto (tal.: cento) kilometara udaljen od Asaba. Javio sam se ja Vlasta i Marinov. Ostali su već bilo tamo pa nisu bili zainteresirani. Iznenadila me izvrsno stanje asfaltirane ceste. Nju su izgradili Talijani dok su vladali tim područjem, a bila je u mnogo boljem stanju od mnogih naših kasnije izgrađenih cesta. No, temperatura je bila teško podnošljiva, a krajobraz stravičan. Na sve strane samo gromade potpuno crnog vulkanskog stijenja, a nigdje ni jedne biljke.

Kad smo konačno stigli, ugledali smo pored ceste jednu relativno malu drvenu baraku. Bio je to restoran. Na policama su bile različite konzerve, a bilo je i jugoslavenskih sardina i bugarskih salata. Imali su i veliki plinski hladnjak, što sam tada vidio prvi puta. U Asabu sam prvi put vidio i trajno mlijeko u staklenim flašama, koje je trajalo mjesec dana, a Nino nam je rekao da su ga uvozili iz Amerike. To se odnosi i na različite sprejeve protiv insekata. Kao i za trajno mlijeko ni za takve sprejeve u Jugoslaviji nikad nisam ni čuo.

Vlasnik nam je za ručak ponudio “capreto di latte, al forno” (jareći odojak pečen u pećnici), što smo na Jocin prijedlog i prihvatili. Uz bugarske salate i različite hladne sokove, bio je to izvrstan ručak.

Fata morgana.

raćali smo se kasno poslije podne, a nekih tridesetak kilometara prije Asaba Joco je naglo zaustavio automobil, izašao i rukom pokazivao sliku na nebu: “gledajte, fata morgana”. Pod kutom od nekih tridesetak stupnjeva iznad obzora lijepo se vidjela slika Asaba. Bilo je to kao u snu, a čak je i Joco bio uzbuđen, stalno tiho ponavljajući da to nikad nije doživio. Šteta da nitko od nas nije imao fotoaparat.

Poticaj za religijska istraživanja

Od kad sam došao u Asab najviše sam slobodnog vremena provodio u sobi. I Zagreba sam donio prilično dobar RIZ-ov tranzistorski radioaparat, a budući da sam njime mogao primati samo bliže afričke radiostanice, kao i one iz susjedne Arabije, postavio sam 50 m dugačku antenu, pa sam na kratkim valovima mogao slušati, mnoge svjetske radiopostaje. Tako sam naišao i na vijesti Radio Vatikana na hrvatskom jeziku. Bilo je to vrijeme nakon II vatikanskog sabora, na kojemu su donesene mnoge odluke, potpuno različite od ranijih. To se odnosi posebno na ekumenizam i stoljećima očekivane reforme. To je u meni obnovilo ranija razmišljanja, kad sam tada već davne 1947. prvi puta pročitao Bibliju, što je u meni pokrenulo pitanja: “Što je to zapravo Bog?” i: “Što stvarno znače prva i druga zapovijed u Evanđelju?”, kao i: “Zašto pripadnici različitih religija između sebe čak i ratuju?”.

Premda izvrsno uređene, emisije Radio Vatikana samo su ponekad doticale tih moji pitanja, ali ne dajući nimalo jasne odgovore. Stoga sam odlučio da u budućnosti započnem sa sustvnim  usporednim znanstvenim istraživanjima svih povijesno poznatih religija, za što tek moram pronaći odgovarajuću literaturu. Taj sam posao nastavio kad god sam imao vremena, u međuvremenu sam povezano s time objavio tri knjige, a ta moja istraživanja i nakon četrdeset godina i sada još traju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1

 

 

 

 

 

Write a comment