berlin

DIVNA SUBOTA

Posted on : 17-11-2018 | By : admin | In : Ognjenka Kalajdžić: SJEĆANJA NA DANE I LJUDE

0

piše: Ognjenka Kalajdžić
Osvanu subota, svima  nama najdraži dan u sedmici. Ne moramo se brinuti za sutra,  još jedan cijeli dan imamo na raspolaganju dok pođemo u školu, a mama na posao.

Vrijeme mirno, tihoća samo što ne priča. Bijaše nam divno iako bi tada obično  čistili i pospremali kuću. Upalimo radio i svako na svoje zadatke.

Ove subote mama  je odlučila generalno pretresti kuhinju. Kažem kuhinju… tako smo zvali tu prostoriju, iako nam je to bila radna soba i dnevni boravak. ”Sve u jednom”, što bi u reklamama govorili u to vrijeme.

Skinula je svu heklariju, stolnjak sa stola, ćenar sa sećije i sve oprala. Kad to uradi kuhinja ogoli pa baš daje neku sliku siromaštva. Drveni, fržavi stol je imao nekoliko fleka od voća, koje se nikako nisu dale skinuti. Bila sam sretna kad smo kasnije kupili novi sa sivkastim ultrapasom. Nije stolnjak ni trebao, sam od sebe lijep.

Preko put kuhinjskih vrata bila je spavaća soba. Hodnik je bio zajednički, naš i Katica mladih i starih. Također klozet, u vrhu hodnika, bio je jedan za sve tri familije. Nismo osjećali nikakvu tjeskobu.

Dočarat ću malo naš životni prostor. Počeću opisivati onako kako se sijeno kosi, sa desna u lijevo…

Odmah do vrata bila je sećija prekrivena šarenim ćenarom, a do nje na drugom zidu mašina za šivanje i na njoj heklani tabletić i figura gole crnkinje u slamnatoj suknjici. I danas se mogu nasmijati starom komšiji Asimu kad je pitao: ”Imaju li baš sve crnkinje takve sise? ”.

Malo odmaknuto od mašine bio je električni šporet nasađen na jednu štokrlu, odsječenih noga, da bi bio na istoj visini kao i ostali namještaj. To je u stvari bila jedna rerna i na njoj dva kola za kuhanje, jedan veći i  jedan manji. Oko štokrle je bila bijela izvezena krpa da sve ljepše djeluje. Nije bilo baš praktično, jako se prljalo. Kasnije smo to zamijenili mušemom na diskretne cvjetiće. Zatim ide tiš šporet, marke ”Smederevo”, koji je majka svaku veče  čistila šmirgl papirom. Govorila bi da se bolje čisti mlak.

Suprotno od sećije je bila kredenca, svijetlo plave boje, sa sporednim uskim  stranicama ofarbanim u bijelo. Divan kontrast. Imala je mnogo pretinaca, ladica i ladičica. Na vratima i ladicama bila su okrugla, bijela, malo udubljena dugmad, tako smo to zvali.

”Ne igrajte se puljkama”, govorila bi mama. ”Otpašće, pa će kredenca biti krnjava.”

Lijepo, nema šta.

Kredenca je u sredini  imala kvadratičnu šupljinu, koju niko nije smio dirati jer bi mama redovno štirkala ovalni tabletić od šifona, na kom su isheklani volančići, kokice smo ih zvali. Kokice su morale stajati uspravno. Čim malo padnu, ponovo na štirkanje i peglanje. U sredini bi stajao veliki sat budilnik, takođe plavkaste boje. Pola ga se nije vidjelo od heklarije.

Do kredence, s desne strane bio je frižider marke ”Obodin”. Često smo ga seljakali, ne bi li se manje čulo štekčanje kad se pali i gasi. To se dešavalo zbog neravnog poda, rekao nam je jedan majstor.

Na lijevoj strani od kredence, bila je mesingana česma sa okruglim koritom jako malim, a dubokim. Tu si serbes mogao oprati samo ruke, ali je nama služila i za pranje suda. Ja sam je često koristila i za osvježenje gornjeg dijela tijela, najviše ispod pazuha, između sedmičnog kupanja.

Jao, kad se sjetim kupali smo se samo sedmično i kad bi pošli kod doktora. O… a to kupanje je priča za cijeli roman, smijali bi ste se pravo jer nismo imali ni tuša, ni kade, samo škip. Mesinganu česmu smo sedmično čistili. Mislim da se ta gusta, bijela  tečnost, što bi ostavljala visoki sjaj zvala sidol.

Još je bio jedan zid, lijevo od vrata, na kome je bio visoki dvokrilni prozor.  Njega je bilo najteže čistiti jer je imao obrliht skoro do plafona. Kad bi on bio otvoren,  na prozorskom staklu bi se oslikavao ko ide uz stepenice. Pravo zgodno.

Tako bi i tog dana. Ja ugledah moju školsku drugaricu sa svojom mamom. Dotjerane k`o pište. Prvo poletih i izvukoh šnjuru, (tad se tako govorilo ”šnjura”, a ne kabl) od radija iz zida, a zatim na vrata nataknuh rajber. Stavim prst na usta, čućnem i povučem mamu da i ona to uradi.

Mama uznemirena, rukom i mimikom me pita zašto, a ja samo klepćem kažiprstom po ustima, dajem joj znak da šuti.

Kucaju one uljudno na vrata, lagano, jednom kuc… prekid,  pa kuc, kuc… pa tišina. Ma sigurno su nešto primijetile. Ne dam ja mami da se digne, držim je za rame, išaretim da šuti. Ona vidim već ljuta, ali me sluša.

Odoše drugarica i mama. Polako, čujem korake niz stepenice.  Sve se čulo, k’o kad ništa nije dihtovano. Ispod vrata šupljina, komotno miš može proći.

”Ma šta ti je ovo trebalo?“, ljutila se mama.

”Ko je bio?”

Jasna i njena mama. Znaš kako su se sredile, a vidi nas.”

Dijete moje, pa one šetaju, a mi imamo veliko spremanje. Kakve to veze ima što su se sredile, pa i mi bi se sredile da smo kod njih pošli?”

Ne možemo se mi tako srediti, pomislila sam.

”Draga mama pa vidi ovog nereda i golotinje, nisam htjela da to vide. Da vidiš samo kako je kod njih. Nemaju ni kredence, kod njih je lijepa bijela viseća kuhinja. Ni ćilim nemaju, nego tepih, noge u njega upadaju. Umjesto sećije dva velika kauča sa stotinu jastuka.”

Kad ja sredim moju kuhinju, nema na svijetu ljepše”, govorila je mama, još uvijek vidno ljuta.

”Ma što te poslušah, k`o da si me hipnotisala.”

”Njen ćaća je predsjednik opštine, a ja sam samo jedna samohrana majka.”

Ništa nisam shvatala, počela sam  grcati u suzama.

Ne znam ni sama zbog čega, možda što nas je majka sama odgajala. Možda što sam je uvrijedila ili zbog jednog propuštenog druženja. Voljela sam Jasnu. Bila je tako tiha, mirna djevojčica i odličan učenik. I ona je mene voljela, zato je i došla da me posjeti.

Šteta, velika šteta, a imali smo i lijepih hurmašica, mogli smo ih počastiti. Subotom bi ih rano majka napravila da imamo kad neko svrati.

Divne su nam bile subote. Mama nije radila, a sutradan nedelja, ne idemo u školu. Brat i sestra razigrani nisu ulazili u kuću. Radio je stalno tiho svirao. Na stolu uvijek vazna sa svježim cvijećem iz bašte. Kroz oberliht je uvijek naviralo sunce. Bože dragi, kako smo imali divnu kuhinju. Nikad više takve, a i takvog života.

Write a comment