berlin

NOVINAR

Posted on : 10-11-2018 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

0

tekst: Marko Jareb
2018-3-19_seminar--pisanje-za-web-i-psihologija-prodajeNovinar Jasenko sjedi za svojim radnim stolom i piše svoj novi komentar za sutrašnje novine. Kad ga je završio otišao je u poštu i poslao ga u redakciju. Komentar ima sljedeći sadržaj:

„Ispred sebe imam prazan bijeli papir formata A4. Što na njemu napisati da ga ispunim s obje strane? Ne znam ni sam? Počnem razmišljati o čemu pisati, ali mi je teško izmišljati likove, a da pišem o svemu s istinskim likovima, to isto ne bi bila prava stvar. Za nešto pisati ipak se treba koncentrirati i imati neki mir.

Upravo kad sam ovo počeo pisati zamislio sam kako će mi netko doći u posjet i prekinuti me u tome. To se baš i dogodilo, jer mi upravo netko zvoni na vratima.

Pitam naglas: ‚Tko je?‘

A ispred vrata neka djeca odgovaraju: ‚Maškare!‘

Ja im ne otvarajući vrata rečem: ‚Nema ništa, bile su već maškare!‘

Vratim se za stol i ponovno počnem razmišljati o čemu pisati. Hoće li mi tko danas raditi o glavi? Ovo o glavi pod navodne znakove. Svaki dan borba, ispočetka, bez obzira što je bilo jučer. A upravo mi sada nešto kipi na štednjaku. Stavio sam vodu za čaj i voda je zakuhala, moram se dignuti sa stola i opet prekinuti misli o čemu pisati.

Kako vrijeme leti? I ne okreneš se prođe tjedan, a kad trebaš negdje čekati u redu svaka je minuta kao vječnost.

Vani pada kiša, čuje se kako pljušti po krovovima, čuju se automobili i zvuk po cesti od kiše što ga čine automobilske gume. Na sudoperu kapa voda iz slavine, kap po kap, svaka kap udara o dno sudopera i zvuk se uzdiže do stropa. U dnevnom boravku čuje se glas s TV-a i zvuk listanja knjige ili bilježnice, to mi sin uči za školu.

Vraćam se u prošlost prije dvadeset i više godina, sjećanje me vraća u studentske dane, ali nemam živaca koncentrirati se na tu temu. Koliko je god lijep i lagodan studentski život, toliko je i stresan zbog ispita i siromaštva.(…)

Ne osjećam se trenutno baš najbolje, osjećam neki umor i malo mi se vrti u glavi, kao da moram neku negativnu energiju iz sebe izbaciti vani. Zbog toga nastojim i pisati ove retke. Na TV-u upravo čujem gdje netko govori kako je kući najljepše. Znamo što to znači, kao što znamo kad za nekoga kažemo da nije svoj.

Evo ovo do sada sam napisao za četrdeset minuta, a još nisam došao do kraja papira, nego tek do polovice s druge strane. Na stolu ispred mene je posuda s voćem u kojoj su naranče, jabuke i limuni. Nije ni voće kao što je nekad bilo. Kad bi čistio naranču mirisala bi cijela kuća, a limun ne bi mogao ni dotaknuti jezikom, već bi ti usta bila puna sline, i događalo bi se ono što bi naš narod rekao, ‚čine mu zubi vodu‘, ali nije baš tako, jer bi to značilo kad je netko željan neke ’spize‘.

A danas nije nitko ničega željan, osim da čuješ lijepu riječ ili da te netko sasluša. Svi nekud žure, pogotovo u većim gradovima i kad bolje pogledaš te ljude, nitko se ne smije i svi su zamišljeni, svi nekud bulje, u neku zamišljenu točku, a nitko ne zna koju.

Oni koji su živjeli u većim gradovima i došli živjeti u neku manju sredinu, kažu kako im je puno bolje u manjoj sredini, jer osjećaju manji stres i manju napetost. A oni što već odavno žive u manjim sredinama kažu da ne znaju što će od dosade i učmalosti, pogotovo zimi, i žude za većim sredinama i događajima odnosno za životom

Netko je pun života, ma gdje bio, važno je samo pozitivno razmišljati o svemu.

Ove sam dvije stranice napisao za pedeset minuta.“

 

© Marko Jareb – IZ KNJIGE „TRG KAMENIH MLINOVA BB“, ODJELJAK „SVI SVETI I INTELEKTUALCI“

Write a comment