berlin

SLOVO O VJERI U KUTKU ZA DUŠU

Posted on : 02-11-2018 | By : admin | In : Fra Gordan Propadalo: KUTAK ZA DUŠU

0

piše: fra Gordan Propadalo, OFM

قلم-عاديBlaženi koji vjeruju

Evanđeoski izvještaj o nevjernom Tomi, apostolu, izmamio je iz Isusovih usta riječi kojih se vjernici s korišću prisjećaju, a one glase: „Toma, budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ (Iv 20,29). S izvještajem o nevjernom Tomi, Ivan evanđelist završava svoje evanđelje, tj. knjigu koju je napisao o Isusovom životu, smrti i uskrsnuću.

Svoje evanđelje Ivan zaključuje riječima: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana, da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u Imenu njegovu.“ (Iv 20,30-31).

U ovom kratkom odlomku Ivanova evanđelja riječ „vjerovati“ spominje se, u različitim glagolskim oblicima, četiri puta. Time se želi istaći koliko je ta riječ važna. Ivan, naime, jasno kaže zašto je napisao knjigu o Isusovom životu i djelovanju. Učinio je to zato da vjerujemo u Isusa i da vjerujući u njega imamo život vječni.

To je potrebno naglasiti da se istakne izuzetna važnost vjere u životu čovjeka. Nažalost, s pojmom vjere i nevjere često se služimo rutinski, te mu ne pridajemo onu pozornost koju taj pojam zaslužuje. Vjera u Boga ili bolje vjerovanje Bogu jest moć koja nam omogućuje pristup Bogu i sudioništvo u Njegovom božanskom životu. Vjera je ključ dragocjene škrinje u kojoj je sadržano najveće bogatstvo. Samo se vjerom može ući u posjed toga bogatstva, a ono je Bog sam, i tako ostvariti težnju za srećom i blaženstvom. Ivan evanđelist to blaženstvo naziva „životom u Isusu Kristu“ ili životom vječnim.

Vjera je dakle, ona moć i snaga, ono raspoloženje uma, srca i pameti koje nas dovodi i stavlja u životni odnos s Bogom, tj. u zajedništvo života s Bogom. Kad tako shvatimo i živimo vjeru onda je ona uistinu bogatstvo nad svim bogatstvima, dobro nad svim dobrima; ona je vrhunsko dobro i jedino dobro.

Uvjeren sam da među ljudima nema onih koji ne bi željeli posjedovati to najveće i jedino dobro. Pa ipak, mnogo je ljudi koji to dobro ne zamjećuju, niti za njim teže. Neki od njih se deklariraju vjernicima, ali tu vjeru praktički ne žive. Možda to blago ne prepoznaju u životu drugih vjernika, pa se ni sami dovoljno ne trse da bi ga otkrili.

No to nije jedini problem u vezi s vjerom i njenim prakticiranjem. U našem daljnjem razmišljanju posvetit ćemo dužnu pozornost i svim drugim pitanjima. Za sada si barem osvijestimo istinu: Vjera u Boga je neizrecivo veliko blago. Stoga: blaženi oni koji Bogu vjeruju, tj. s povjerenjem Božju riječ slušaju i po njoj žive.

Vjera je nešto božanskoga u čovjeku

Govorimo o vjeri, a da još nismo cjelovito rekli – što je vjera, što znači vjerovati? Ne bježimo od toga da damo odgovor na ova pitanja. Međutim, mi znamo da taj odgovor neće ukloniti sve dileme i poteškoće u vezi s pitanjem vjere. Također znamo da su riječi jedno, a život nešto sasvim drugo. S tim u vezi važno je znati da je vjera u Boga dar Božji, dar kojega doista razumiju tek oni koji taj dar posjeduju.

Tko u Boga vjeruje, ili bolje rečeno tko Bogu vjeruje, taj posjeduje nešto božanskoga. I tu je razlog zašto razgovor o vjeri između vjernika i nevjernika često puta sliči razgovoru gluhonijemih; oni se ne razumiju. Sv. Pavao bi rekao: „Zemaljski čovjek ne prima ono i što dolazi od Duha Božjega… On to ne može niti upoznati; jer to se mora prosuđivati uz pomoć Duha.“  (I Kor 2,14). Dakle, nije dosta da čovjek naprosto hoće vjerovati; tu se traži i Božji zahvat, Božje prosvjetljenje našega srca i pameti. Međutim, od svih darova, Bog nam najviše želi dati upravo taj dar. A i dobivaju ga svi oni koji ga u iskrenosti i jednostavnosti srca traže i žele ga primiti.

Netko će postaviti pitanje: Ako nam Bog želi dati dar vjere, kako to da mnogi toga dara nemaju? Djelomično smo već odgovorili na to pitanje. Osim toga treba istaknuti da je vjera plod međusobnog povjerenja između Boga i čovjeka. Prema tome: što netko iskazuje više povjerenja prema Bogu i Božjoj riječi, to više i Bog njega učvršćuje u istinskoj vjeri. Moglo bi se to reći i ovako: što netko više žudi za Božjim darovima, tome Bog više darova i pruža. U svakom slučaju, Bog nikome ne uskraćuje mogućnost da primi dar vjere.

Bog želi da svi ljudi u Njega povjeruju i da vjerujući u Njemu imaju život. Za nečiju nevjeru Bog ne može biti kriv. Može biti kriv sam čovjek, ako se opire Božjim poticajima na vjerovanje. Dio krivnje može imati i određena vjerska sredina koja živi mlakim ili površnim vjerskim životom.

Teško bi se moglo reći da ima i potpunih nevjernika. Naime, previše je toga u nama i oko nas što nam govori o Bogu, a da bismo se mogli potpuno oglušiti na taj govor. Stoga, i oni koji tvrde da su nevjernici, u dubinama svoga bića nose neki osjećaj za Boga. Jednako tako, i oni koji se deklariraju vjernicima, znaju se u životu susresti sa sjenom sumnje ili nevjere. Sve nam to govori da je pitanje vjere u Boga jedno veliko otajstvo ili misterij.

Vjera je s jedne strane izvanredno velika duhovna vrijednost. S druge strane ona je krhka i ranjiva. Stoga Božji dar vjere treba brižno čuvati, njegovati i povećavati. Pitat ćete – kako?

Trebamo se moliti Bogu da nam umnoži vjeru; usavršavati se u poznavanju sadržaja vjere čitajući i razmatrajući o njemu; izbjegavati štivo koje ima za cilj razarati vjeru; iznad svega treba se svakodnevno truditi da živimo u skladu s Božjim riječima; svakodnevno Bogu iskazivati povjerenje da u Njemu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28), te da nam je On bliži od nas samih, da nas pozna bolje i ljubi bolje nego mi sami sebe.

Evo, nešto smo rekli o vjeri, iako osjećamo da to nije dovoljno. To je zato jer je sama vjera u sebi – otajstvena. Stoga o njoj treba još govoriti. Za sada zapamtimo ovo: Vjerovati znači živjeti sa svojim Bogom – s uskrslim Isusom Kristom. Sv. Pavao kaže da živi, ali ne sam, nego da u njemu živi Krist; da ga ništa ne može odvojiti od Krista i Njegove ljubavi, pa ni smrt. Pravi vjernik, dakle, živi sa svojim Bogom; od Boga je nošen, a Boga nosi u sebi. To je ono bogatstvo nad svim bogatstvima, kojima nas Bog želi obogatiti. On će to i učiniti ako mu iskažemo svoje povjerenje.

Učeni franjevac Gordan Propadalo, rođen je 1940. u Livnu, a sada na službi u Franjevačkom samostanu u Varaždinu. On je pametan, omiljeni i uvaženi duhovnik kojega često pozivaju kao predavača, propovjednika i govornika. Osim teologije u Zagrebu završio je i studij u Strasbourgu.

Write a comment