berlin

MOŽDA IPAK NETKO NAIĐE

Posted on : 21-10-2018 | By : admin | In : VRATA (I TVOJE) DUŠE

0

piše: Viktorija Banić
ruke2Kaže se da je u ljudskom životu izvjestan samo kraj, a sve ostalo su situacije u kojima se moramo snalaziti i prilagođavati im se. Kao monotona ili izvrsna utakmica s brojnim prevratima i iznenađenjima. Neka „dohvate“ čovjeka osobno i onda mu nije lako, ali gura, što mu preostaje?

Druga se događaju onome pored njega, pa ih je s distance puno lakše prihvatiti… Najranjiviji smo na kraju svog životnog puta. I tjelesno i psihički izmoreni od „igre“ i prekratkog poluvremena. Pitam se, zar barem tada, čovjek ne bi trebao biti pošteđen, kao veteran u zasluženoj mirovini?

Baš takvi životni veterani, tjelesno umorni, a vrlo često još uvijek vrlo lucidni i bolno svjesni svega, nisu više u mogućnosti obavljati za sebe određene statusne, imovinsko-pravne poslove. Zato im treba vanjsko uredovanje. I onda se sretnemo…

Upoznala sam tako gospodina, šarmera, umirovljenog pilota, sa preko 90 godina na leđima. Sada mu je i supruga završila u bolnici jer je slomila ruku, pa je obitelji još teže brinuti se o stricu. Inače, plaćena njegovateljica je dala otkaz jer ju je i ležeći nepokretan na krevetu zadirkivao i kako ona kaže „pipao“! Kad su mu kući doveli muškog njegovatelja brzo ga je otjerao i rekao da za onoga tko ne voli tehniku i žene i neće s njim o ženama razgovarati, nema mjesta u njegovoj kući i tako dao obitelji povod za još jednu očajničku potragu za novim njegovateljem.

Gospodin je u razgovoru bio toliko simpatičan da smo se uglavnom smijali, a na odlasku mi je rekao da će mi odati tajnu dobrog eko testa za dizelski automobil. Dakle, treba na aerodromu „užicati“ decilitar kerozina, a čim to budete pitali znati će da ste iz pilotske obitelji pa će vam i dati, rekao mi je. Ulijete ga u rezervoar automobila, do vrha natočite gorivom i dobro „stisnete“ na brzoj cesti ili autoputu. Ispočetka će se iz auspuha dimiti kao u crtiću, upozorio me, ali nakon toga, ma čist kao sunce! Njegov se nećak nasmijao i dodao kako je stric toliko prakticirao taj svoj recept da mu je auto na koncu bio vožen gotovo samo na kerozin. Dok ga nije čitavog progorio! Eto, sad ste zajedno sa mnom upoznali simpatičnog gospodina, a podijelila sam i recept s kerozinom, pa tko voli…

Bila sam i u dvočlanom kućanstvu umirovljenih intelektualaca s priličnom razlikom u godinama, ali zajedničkim interesima. Cijeli svoj život božavali su književnost, operu i slikarstvo. Zidovi su im puni prelijepih slika i njihovih crno-bijelih fotografija. Posebno su mi lijepe one studijske, portretne, sa zamišljenim pogledom. Bili su u braku pa se razveli, a nakon nekog vremena zaključili da im je ipak bilo bolje zajedno, pa su se opet vjenčali. I od tada su stalno zajedno.

Gospodin je gotovo nepokretan i gospođa je ta koja ga podiže, njeguje i održava  na životu. Ona se odmori samo za vrijeme povremenih dolazaka plaćenog njegovatelja koji s gospodinom odrađuje fizikalnu terapiju, pričaju mi dok potpisuju dokumete. A ja ne mogu previdjeti i hrpe lijekova, šprica, dotrajalih balkonskih vrata i prozora, otvora zatvorenih novinskim papirom i ljepljivom trakom, suhog cvijeća, ambalaže, mračnog prostora i umornog lica gospođe. Kasnije mi je nasamo ispričala kako je i ona bolesna i kako više nema snage podizati ga i da je jedino rješenje sještaj u dom koji je sad već i njoj potreban, a kamoli gospodinu…

Susrela sam se, jednom prigodom i sa simpatičnom gospođom koja živi sama u urednom, tipično ženskom, samačkom kućanstvu. Dovela me njena nećakinja, jer se gospođa više gotovo uopće ne može kretati, pa niti do banke, mirovinskog kamo bi osobno morala doći. Stan je u zgradi jako visoko, a gospođa ima 92 godine. Unatoč slaboj, pahuljastoj bijeloj kosi dočekala me s frizurom i našminkana. Crna crta olovkom je malo pobjegla previsoko na lijevom kapku, ali bitna je namjera… I osmijeh!

Ili gospodin od 86 godina na četvrtom katu bez lifta, koji ne izlazi iz stana već šest godina, otkad mu je supruga preminula. Nećakinja kaže da su i kao par bili dosta zatvoreni i zapravo uglavnom sami, a otkad gospođe nema gospodin još i više… Kuhinjica uska, skučena, uredna. Namještaj star, kao da je vrijeme davno prestalo teći. Na hladnjaku staklena vazica u njoj ukrasno plastično uskrsno jaje na štapiću i također plastična božićna grančica. I Uskrs i Božić mogu doći kad god požele, pripreme su obavljene…Kad smo odlazile rasplakao se, kao dijete kad ga napuštaju, u tih svojih četrdesetak, koliko li, mračnih kvadrata i meni ga bi žao, iako ga vidim prvi put u životu.

Sve ove sličice života obitelji, samaca, jednostavno ljudi u njihovih poznim godinama života, su uglavnom sjetne, tužne, često usamljene. Neke na momente simpatične i vragolaste i ako ste pomislili da je ovo onaj najusamljeniji, najtužniji peron prije odlaska, mislim da je to ipak jedan drugi.

Kad svi ti piloti, intelektualci, radnici, šarmeri ili osobenjaci, dame i stare svadljive susjede više ne mogu niti ovoliko brinuti o sebi, a bolest i nemoć se izbore za premoć, preostaje dom za starije i nemoćne osobe, kako ih već zovu… Bože, koliko „nemoći“ i „premoći“ u jednoj rečenici…

Nemojte me krivo razumijeti, svjesna sam, znam da postoje situacije kad korisnici, tako ih zovu, sami odluče, prijave se i imaju sreću ili vezu i dovoljna primanja da ih prime dok su zdraviji, pokretni. Ponekad i dok je oboje supružnika još živo, pa odu zajedno. Oni djeluju zadovoljno, imaju društveni život, posjete, događanja, šetnje, radionice, stalnu lječničku skrb, obroke i smještaj. To je neka drukčija priča, ona „između“.

Uvijek me posebno rastuži ona posljednja. Slike ljudi koji tamo leže nepomično, bilo u sobama, bilo u njihovom stacionaru. Bolesni, bespomoćni, nepomični, okruženi njima nepoznatim ljudima u istoj situaciji, koji često buncaju od bolesti, od terapije protiv bolova. Posvuda rane, kateteri, slamčice za vodu ili čaj, poneke novine, fotografija i pogled u strop. Samopoštovanje povrijeđeno pelenom za odrasle i drhtav potpis uz čestu primjedbu kako je nekada imao ili imala lijep rukopis. I prihvati čovjek i to, mora, za sebe i za svoga. Problem je samo što takvo teško stanje zna trajati i trajati. Znam gospođu koja tako živi već dvadeset mjeseci… Ne mogu da se ne upitam je li to uopće život? Je li to naše sebično zadržavanje na životu onih koji su se umorili i nekako je biološko vrijeme da odu? Znam, slažem se s vama, „moj“ nikad nije dovoljno bolestan i dovoljno star da prihvatim da je vrijeme da sklopi oči… Ali pitam se, kako pri tome zadržati brem mrvicu dostojanstva?

I još nešto, vjerujte, unatoč skupljoj ili jeftinijoj verziji doma, pa tako cvijeću na ulazu prirodnom ili umjetnom, maštovitom nazivu, sjedalicama na terasi i onima koji čak uspravno sjede na njima, svi imaju nešto zajedničko. Tugu i osamljenost. Ozbiljnost. I pogled uprt u daljinu i željeni dolazak onoga koga nema, jer se ne stiže, jer danas ima svega osim vremena… I da. Poseban slatkast miris metabolizma koji otkazuje. Miris koji se ničim ne da prekriti, nikakvim sredstvom za dezinfekciju, ni osvježivačem prostora. Miris čovjeka na odlasku.

S druge strane, sjećam se poznanika koji je u zrelim godinama, u posljednjoj fazi karcinoma znao reći – Djeco, nemate pojima kako je sada svaki dan sladak! Kao da je ukraden…

Uskoro će blagdan Svih svetih, spomen na sve one koji su otišli… Nemojmo da nam bude lakše odnijeti svijeću i cvijeće na nečije posljednje počivalište nego što je posjetiti ga na tom njegovom četvrtom katu bez lifta u stanu punom slika i uspomena, otvora zatvorenih novinskim papirom i Uskrsa i Božića u istoj vazi…

Za svaki slučaj. Možda ipak netko naiđe…

Write a comment