berlin

VELA GOSPA I VELA DINJA

Posted on : 15-08-2018 | By : admin | In : Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

2

piše: Marica Žanetić Malenica

travelbr9croatiaOd kada ne radim svi dani su mi isti, osobito ovi ljetni. I svi su mi nedjelje. Čini mi se, jutrom kad se budim, da sam junakinja one američke fantastične komedije Beskrajni dan, u kojemu glavni glumac (Bill Murray) stalno proživljava jedan te isti dan.

Tako i ja, po uhodanom hodogramu, jutrom novi dan u moru s galebovima pozdravljam, predvečer se s njim u tom istom moru opraštam. Dok na dalekom horizontu nestaje užarena kugla i rumena večer se postupno pretvara u noć.

Tijekom dana obavljam uobičajene kućanske poslove u svojemu ljetnom domu na Braču, u malome mjestu Mirca kraj Supetra.

Srijeda je. Sjedim na balkonu s unučicom i kćerkama. Potkrovlje ima svojih mana, to u nekim godinama koljena prva ćute, ali taj divan panoramski pogled na brački kanal i Split nešto je neprocjenjivo. A tek noću, kad Split sja u „ijadu koluri“.

Privodimo objed kraju. Dižem se, kupim tanjure i zdjele, odnosim ih u kuhinju. Koju minutu poslije vraćam se s polovicom lubenice, netom izvađene iz frižidera. Petnaesti je kolovoza, kršćanski blagdan Velike Gospe! Današnji objed ne može proći bez ove tikve, koja se uspjela poistovjetiti s voćem i izboriti status omiljene ljetne poslastice. Odavno to moji ukućani znaju, a znaju i zašto. Kćeri se smješkaju i namiguju put mene.

Vuče to svoje korijenje iz davnih ljeta koja sam provodila kod moje Babe na Korčuli (za razliku od drugih otoka i obale gdje su bake none, na Korčuli su bile i ostale babe).

Iako je moja majka rođena u katoličkoj obitelji i rasla uz bogobojaznu majku, a crkva joj bila tik do rodne kuće, nije bila religiozno muzikalna, kako je to znao reći moj suprug sociolog. Pa ni svoju djecu nije odgajala u religioznom duhu (nas dvoje starijih je, priča se, Baba uspjela tajno krstiti). Nisam išla u crkvu, a u školi tada nije bilo mjesta za vjeronauk. Vjerski blagdani nisu bili i državni, pa nisam bila upućena u njihove nazive, značenja, niti datume obilježavanja. Unatoč tome, za jedan od njih sam točno znala kad pada i radovala mu se k’o malo dijete, što sam tada i bila. U Veloj Luci, baš kao i u drugim mjestima, 15. kolovoza slavila se Vela Gospa.

Svakog sam ljeta nestrpljivo čekala taj dan. Imala sam svoja dva valjana razloga. Na Velu Gospu, od ranog jutra, osjećalo se uzbuđenje i užurbanost, neka veća doza pobožnosti, praćena i pojačanim vjerskim aktivnostima. Počinjalo je oglašavanjem crkvenih zvona i odlascima na misu, da bi predvečer kulminiralo središnjim euharistijskim slavljem s procesijom. Predvodili su je crkveni dostojanstvenici i ostale sluge Božje, odjeveni u svečane bijele odore s izvezenim zlatnim ornamentima. Nosili su kip Gospe, veliki križ i ostala vjerska znamenja, a iza njih se slijevala domaća čeljad svih uzrasta, svečano odjevena.

Svatko, tko je držao do sebe i Boga, morao je taj dan biti viđen u procesiji, koja je obilazila središnji dio Luke, od jednog do drugog kraja duboke uvale oko koje je moje rodno mjesto ugniježđeno. Tu bi bila i sva naša rodbina (svojta), pa sam se, gledajući sa strane tu meni neobičnu i nerazumljivu feštu,  trudila prepoznati bližnji i daljnji rod te ostale poznate mi domaće likove.

Tijekom procesije se pjevalo, sviralo (limena glazba), ćakulalo, a vjerojatno malo i ogovaralo one koji bi, po bilo čemu iskakali iz tih ujednačenih tamnih tonova robe o‘ sveca. Bio je to upečatljiv događaj, kojem sam svjedočila i kad više nisam bila dijete, s tim da je s godinama u procesiji bilo sve manje moje rodbine, a sve više nekih drugih, nepoznatih mi ljudi.

Drugi i meni nedvojbeno važniji razlog, zbog kojega sam nestrpljivo iščekivala Velu Gospu, posve je banalan. Naime, ovaj kršćanski blagdan s godinama mi je postao sinonim za velu lubenicu (dinju), koju je baba Marija (po kojoj sam i dobila ime) svakog ljeta kupovala samo i jedino na taj dan.

Napominjem da se u to vrijeme voće baš i nije kupovalo, već smo uglavnom vitamine dobivali iz plodova vlastitog vrta i polja (vrtla i poja). Tako sam se sladila breskvama (praskama), grožđem (grozjem), ponekom žutom šljivom (šlivom) ili jabučicom, koju bi ubrala u vrtu iza kuće mojih praroditelja. Pretkraj ljeta sam odlazila u obližnje polje po prve smokve, kao i kupine koje su nas mamile sa suhozida uz prašnjavu usku cestu, kojom su se tada služili tek ljudi i magarci (tovari).

Ali, vratimo se dinji. Baba bi je kupila izjutra rano (prodavale su se direktno s kamiona kojima bi ih dovozili na otoke) i po dolasku doma stavljala u kantu (lamin) s vodom da se hladi do objeda (obida). Lamin bi uglavnom spuštala u gustirnu koja je bila u kuhinji (kužini), gdje se i kuhalo i blagovalo. Ponekad bi je Dida onako ponosno obgrlio svojim mišićavim rukama i odnosio do barke, opasao konopom i spuštao u more. Nije tada bilo ni frižidera ni klime, a i ljeti se kuhalo na štednjaku na drva.

Toga, po svemu osobitog dana, objed je bio obilniji i raznovrsniji. Na trpezu se iznosila mirisna i vrela goveđa juha s krupnom tjesteninom (manistrom), a uz lešo kuhano meso imali smo razne priloge od povrća (najdraži mi je bio dušeni kupus) i krumpira. Baba je, još kao mlada djevojka, služila kod jedne imućne dubrovačke obitelji i bila ispomoć u kuhinji. Tijekom te dvije godine naučila je pripremati određena jela te se, po udaji, razvila u vrsnu kuharicu. I danas su mi mirisi s njezine trpeze pohranjeni negdje u nosnicama.

E, nakon tog bogatog objeda slijedili su oni trenuci za koje sam tih dana živjela. Na trpezu bi došlo njezino veličanstvodinja od barem petnaest kila.

Desetljeća su prošla od tih mojih ljeta. A ja sam, kroz sve godine života svojega, vjerojatno u sjećanje na moju dobru Babu, nastojala svakog 15. kolovoza na obiteljski stol poslije objeda iznijeti hladnu lubenicu. Jer, Vela Gospa i vela dinja su negdje u meni iracionalno, ali trajno povezane. Dok ih moja smrt ne rastavi.

Comments (2)

Gustala sam u ovoj priči!Predivno opisano sječanje na baku,dinju i Velu Gospu..❤

Nostalgičan i emotivan povratak u lijepe dane djetinjstva (ditinstva). Ono i oni koji su nam tada ušli u srca, mogu izaći iz njih samo odlaskom nas sa ovog svita. Bravo moja prijateljice.

Write a comment