berlin

SJEĆANJE NA „OLUJNE DANE“

Posted on : 07-08-2018 | By : admin | In : kolumna povodom...

0

piše: Branka Oreb-Jerković

oluja4Dan prije Vojno-redarstvene operacije ‚Oluja‘,  4.kolovoza 1995. godine, bila sam na novinarskom zadatku u šibenskom zaleđu. Iako se šuškalo da Hrvatska vojska zbija borbene redove za konačno oslobađanje okupiranog područja, tzv. SAO krajine, većina nas je pokušavala održati privid ’normalnog‘ života i rada, pa smo kolega, vozač ‚Slobodne Dalmacije‘ Goran Bulj i ja krenuli iz Splita na ranije dogovoren intervju s prvim ministrom energetike Božom Udovičićem.

Bio je vruć, ljetni dan i sjedili smo u hladovini njegove vikendice. Akademik Udovičić bio JE ugodan, opušten domaćin. Pričao je o energetskoj budućnosti neovisne Hrvatske s autoritetom znanstvenika, kao da je već počela obnova u ratu razrušene elektromreže i objekata poput ključne 400 kV TS Ernestinovo ili HE Peruća te će sutra udariti kamen temeljac za nova postrojenja…

A zapravo nas je desetak kilometara zračne linije dijelilo od neprijateljskih projektila. Zapravo smo se tek oporavljali od svakodnevnih redukcija električne energije (prethodni razgovor sa direktorom HEP-a sam snimala bukvalno u mraku). Još sam se sjećala pretrpljenog šoka iz 93.godine kad smo dobili povjerljivu informaciju o četničkom miniranju brane HE Peruča… Živjeli smo u mraku i strahu za najbliže….

Stoga su mi se njegove najave o izradi nacionalne energetske strategije činile jednako apstraktne kao slikarska platna Kandynskog.

Činilo mi se izlišnim najavljivati velike planove Tuđmanovih ministara o gradnji elektrana i pisanju strategija ali – u tom momentu – mediji su bili samo dio scenarija psihološkog ratovanja. Stvaranje privida o lijepoj, sretnoj domovini koja je napokon dočekala ostvarenje snova od stoljeća sedmog – svoju samostalnost!

Kasnije će se tek ispostaviti da će lobistica Zdenka Gast u sprezi s američkim Enronom i našom vlašću agitirati za izgradnju termoelektrana na ugljen uz Jadransku obalu. Dakle, htjeli su – pisali smo tada – dovesti  najprljaviju tehnologiju koju je svijet odbacio. Međutim, pritisak javnosti je bio prejak, a tvrtka Enron je nedugo potom bankrotirala…

Godinama kasnije će izaći u javnost i detalji ugovora sa njemačkim RWE-om, oko TE Plomin u Istri, kojima je praktički doveden u pitanje suverenitet naše mlade države, stečen krvlju hrvatskih branitelja…

Ali, toga sparnog dana, u osvit ‚Oluje‘, u razgovoru s ministrom Udovičićem ni jedna riječ nije upućivala na razmjere štetnih ugovora koje će domaći izdajnici iduće 23 godine potpisati sa stranim moćnicima. Naravno, ne samo u sektoru energetike. Sam Udovičić se uskoro povukao s ministarske pozicije, pa vjerujem da ni on nije sudjelovao u njihovu sklapanju.

Po povratku za Split na šibenskom mostu zatekli smo pripadnike Hrvatske vojske u postavljanju čeličnih ‚ježeva‘.

Jedan od njih nas je legitimirao i lakonski dobacio: Prešli ste most u zadnji sekund, sad ćemo ga zatvoriti za promet!

Kolega Goran je dao gas, komentirajući da se ‚očito nešto sprema‘, a mene je oblio hladan znoj jer mi je prostrujalo kroz glavu da sam djecu ostavila doma sa susjedom, srednjoškolkom koja ih je povremeno čuvala za džeparac i nove Levisice….

Akcija ‚Oluja‘ uspješno je okončana, a stotinama poginulih branitelja i ovih dana, u povodu obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti, odali su počast njihovi suborci, zapovjednici, državni vrh….Na kninskoj tvrđavi viori se trobojnica kao simbol samostalne i slobodne Hrvatske.

Nekoliko dana nakon ‚Oluje‘ krenuli smo na zadatak prema Obrovcu, gdje su čelnici HEP-a otišli vidjeti stanje u HE Velebit(taj naziv je dobila kasnije) na rijeci Zrmanji.

Vozili smo se u tišini, svatko zaokupljen svojim mislima i slikama koje su se mogle vidjeti iz automobila. Uokolo su besciljno lutale domaće životinje, a sjećam se kao sada… kroz selo Muškovci prošli smo obavijeni dimom… kuće su bile zapaljene, zjapile su crne i prazne… Bio je to jeziv prizor.

U samom postrojenju reverzibilne hidroelektrane bilo je puno uglednika i akreditirani novinari…slavilo se što je strateški energetski objekt ponovo u našim rukama. Pjevala se ‚Vila Velebita‘ i netko je dometnuo kako bi joj trebalo dati novo ime. A zašto ne Vila Velebita?!-pitali su čelnici HEP-a.

U vrijeme Domovinskog rata HE je radila ’na rezervi‘ i nedostajalo joj je puno više od novog naziva ali je vladao domoljubni naboj. Kao da će s novim imenom turbinama hidrocentrale – umjesto vode – poteći zlato, a opustošen kraj postat će bogat kao Dubai.

Na žalost, šibensko i zadarsko zaleđe, Lika, Slavonija…još uvijek su pusta zemlja. Ljudi odlaze jer više nemaju nadu u bolje sutra. Ostaje nejaka starčad…Demografi pišu da Hrvatska izumire.

Nešto je u ove 23 godine, od ‚Oluje‘ do danas, krenulo naopako. Možda je ključan bio upravo gubitak suvereniteta na ekonomskom polju. Izostala je ‚gospodarska oluja‘ koju je prizivao i general Ante Gotovina nakon oslobađajuće presude pred Haškim tribunalom, kada je dočekan pred prepunim Trgom bana Jelačića u Zagrebu.

Zato je trobojnica s hrvatskim grbom što se vijori na kninskoj tvrđavi, čuvarici Zvonimirova grada, koliko god nam bila draga i mila, samo privid slobode.

Write a comment