berlin

NAKON EUFORIJE

Posted on : 26-07-2018 | By : admin | In : kolumna povodom...

0

piše: Štefica Vanjek
docek_trg-696x464Prošlo je već tjedan dana nakon euforije dočeka srebrnih „vatrenih“. I ja sam bila euforična buljeći cijeli dan u ekran TV-a da mi ne promakne koja sitnica sa dočeka koji su svakako dečki zaslužili, a da su mi kidali živce, jesu.

Danas, sve je nekako mirno, tiho, kao zatišje pred buru, unuke iz Berlina otpratila sam na more, na Korčulu sa drugom bakom i didom i sad ne znam što ću sa tom vrištećom tišinom, a baš sam se ponovo navikla na radost i metež u kući kao nekad.

S pola uha slušam vijesti i mislim si: „Sjajno je iskorišteno zatišje i odmor od euforije za progurati poskupljenja na cigarete, alkohol i ne znam što još, a sve pod izlikom da se namire sredstva za zdravstvo“.

Na spomen zdravstva para mi sukne na uši, ma naše zdravstvo neće spasiti ni oceani alkohola, ni duhanske pare kao vulkani, a ne ovo malo alkoholičara što je ostalo u državi jer, sve mlađe što može podnesti veće količine spašava zdravstvo u Irskoj, Njemačkoj i tko zna gdje na kugli zemaljskoj.

Mjere za poboljšanje i učinkovitost zdravstva i sama sam iskusila nedavno u bolnici na pregledu koji sam čekala mjesecima.
Uredno sam došla na pregled i to dva sata prije naručenog vremena, sreća pa mi zet radi u Zagrebu jer sam mogla s njim tako rano, inače tko zna kako bi se rano morala ustati na vlak.

Kad sam stigla još se bolnica  nije ni otvorila, druga sam  po redu u čekaonici. Do početka radnog vremena skupila se poprilična masa ljudi sa različitim tegobama, svi buljimo u onaj šalter kao vjernici u Budu u Indiji. Službenice ulaze i izlaze, nema šanse da se počne raditi koju sekundu ranije. A tek kad su počele raditi- šok, nemaju pojma hoću li uopće obaviti pregled jer su liječnici na godišnjem, upute me neka sjednem i čekam.

Ma što su me uopće naručili uoči praznika koji se spajaju kad su znali da će liječnici na godišnji kao i sav radni narod, mislim u sebi.

Sjedim i čekam, ulaze pacijenti u jednu ordinaciju ali samo koji su bili operirani pa su došli na pregled. Redaju se oni jedan za drugim i oni koji su došli tri sata iza mene, čekaonica se pomalo prazni, u meni kipi kao u kotlu za pečenje rakije. Toliko mjeseci čekam pregled i sada ovo, tlak mi narastao, zuji u glavi što od glada, što od jada, i samo što para ne počne sukljati iz ušiju.

Ustanem žustro i ravno pred ona vrata ordinacije. Spazi me sestra i oštro me pogleda sa pitanjem što tu čekam. Iako bijesna, ljubazno joj objasnim što čekam, kao što sam i predpostavila vrati me nazad na šalter.

Crvena od bijesa jer je već prošlo tri sata od mog naručenog vremena sa ona dva sata što sam ranije došla čekam već pet sati, a da ne znam hoću li obaviti pregled ili ne. Stanem u red ponovo za šalter, „e sad će me čuti“ gunđam u sebi, dođem na red i ponovo postavim pitanje: „Do kad ću čekati i hoću li uopće obaviti naručeni pregled?“, tad tek službenica digne slušalicu i nazove liječnika na odjel, konačno dobijem odgovor da se popnem na odjel taj i taj, možda i obavim pregled.

Kako nas je bilo još naručenih kao i ja skupi se hrpica za odjel, a tamo naravno opet čekanje. Jedan liječnik radi u tri ordinacije, sve mi ga je bilo žao koliko nas je čekalo njegovu milost.
Čekajući slušam žamor i razmišljam: I ovaj će siroti liječnik sigurno za kolegama u bijeli svijet gdje će cijeniti njegovo znanje i radnu disciplinu samo kad završi specijalizaciju, a mi ćemo ovdje ne čekati pet sati, nego pet godina na jedan pregled ako ga i dočekamo.

Nakon šest sati čekanja obavila sam pregled i pao mi kamen sa srca što neću morati ponovo čekati taj pregled, ali dodatnu pretragu sigurno hoću.Iako je liječnik bio zatrpan nama pacijentima, iako je bez predaha radio šest sati, imao je strpljenja i ljubaznosti za svakog od nas, pa tko onda neće cijeniti u svijetu takvog radnika, to se samo u našoj državi ne cijeni što je vrijedno i radišno.

Obećavaju nam stalno čuda nakon reformi samo nikako da te reforme krenu, i baš si mislim kako bi bilo dobro da se i ovdje ukaže jedan Dalić i ekipa igrača koji će znati zaigrati tako da ovo društvo dovedu do srebrne medalje u kojoj će čitav narod moći uživati, a možda se i poneki požele vratiti kući među njima i moji najdraži iz Berlina i budu ponosni kao moj sin u Berlinu nakon pobjede „Vatrenih“, kada je dobio čestitki od kolega iz svih krajeva svijeta više nego za rođendan.

O muževim putešestvijama i dogodovštinama sa učinkovitim zdravstvom ne mogu ni pisati jer bi to ispao čitav roman i barem dvije epizode TV emisije „Provjereno“.

Write a comment