berlin

UČENJE I ORGANIZIRANJE RADIONICE

Posted on : 08-07-2018 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

0

piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“

Uz jesenski sajam u Zagrebu je prof. Muljević osnovao Jugoslavenski seminar za mjerenje i automatizaciju JUREMA, pa sam i ja tamo otišao na dva tjedna.

Bilo je zanimljivih predavanja, a na sajmu različite opreme, ali su meni najzanimljiviji bili susreti s kolegama iz drugih jugoslavenskih tvornica.

Sve su one u odnosu ma maglajsku bile jednostavnije, ali su problemi bili isti. O tomu smo raspravljali na završnom skupu. Na sajmu sam kupio vrlo zanimljivu knjigu o pneumatskim regulatorima.

O temeljnim postavkama automatske regulacije nisam ništa znao, a nije baš nešto korisno rečeno ni na predavanjima, pa mi je ova knjiga izvrsno poslužila da shvatim kako regulatori zapravo rade – bez obzira da li su električni, pneumatski, ili hidraulični.

U maglajskoj su tvornici pouzdano radili skoro isključivo samo Švedski hidraulički Kelle regulatori, ali ranije nisam imao pojma kako zapravo funkcioniraju.

Po povratku u Maglaj nastavio sam intenzivno raditi. Konačno sam bio prisiljen zamoliti Rozina da Ivicu Šukera premjesti u mehaničku radionicu. Poslovi kojima smo se bavili često zahtijevaju timski rad, a Ivica na to jednostavno nije bio spreman, pa je stalno izazivao sukobe. Srećom, uskoro je u Tvornicu došao Mujo Deljkić, dobar čovjek, ali i pravi majstor univerzalac. Do tada nije radio s mjernim i regulacionim uređajima, ali je fantastično brzo učio, tako da je po učinkovitosti ubrzo prestigao ostale instrumentalce.

Početkom siječnja 1947. godine gospođa Ajzenburger me je pozvala da dođem, jer je došao stručnjak popraviti teleprinter.

Tvornica je imala mnoštvo najsuvremenijih mehanografskih računovodstvenih i knjigovodstvenih uređaja, a imala je i vlastitu telefonsku centralu u okviru koje je bio i teleprinter, što je u to vrijeme bila tehnička novina, a u dobojskom kotaru jedino ga je imala maglajska tvornica. Premda se mi uopće nismo bavili tom tehnikom, zbog pojednostavljena je u okviru ukupne službe održavanja i održavanje tih uređaja organizacijski nama pridruženo. Mehanografija je još pod garancijom, a telefone i teleprinter je održavala pošta. Gospođa Ajzenburger je znala da me teleprinter i osobno zanima, pa me je pozvala kad je došao stručnjak zbog nekakve intervencije. Kad sam stigao tamo bio sam radosno iznenađen zatekavši moga prijatelja i gimnazijskog kolegu Edu Hajmana, kojega nisam vidio još od davne 1944. godine i nisam uopće znao je li preživio rat. Iznenađenje je bilo obostrano.

On je brzo obavio posao pa sam ga odveo i tvornički restoran, koji je bio izgrađen po najsuvremenijim švedskim rješenjima i koliko znadem bio je to tada jedini takav restoran ne samo u tvornicama, nego uopće u Jugoslaviji. Kad smo ušli u blistavo čisti restoran, Edo ga je s nevjericom promatrao. Nije se mogao načuditi ta takvo nešto postoji kod nas. Premda se može naručiti i neko posebno jelo, odabrali smo neka od već priređenih i izloženih, a zatim sjeli, jeli i razgovarali.

Pričao mi je da mu je brat otišao u partizane, a on je kao unuk 1918. godine doseljenog Austrijanca unovačen u njemačku vojsku i da je kao telefonist služio u Austriji, gdje je i zarobljen. Brat mu je bio ranjen na Srijemskom frontu i poslije rata je kao inženjer i politički bio jak, nakon što je Edo pušten iz Logora  ishodio da ga zaposle u pošti, gdje je postao vrhunskim stručnjakom, pa kad su se pojavljivale ozbiljne teškoće s teleprinterima, ponekad su ga i iz Sarajeva pozivali u pomoć.

Bio je izrazito nezadovoljan s poslom tuzlanskoj pošti i s Tuzlom općenito. U Tuzli je kao i u ostalim gradovima uspostavljena civilna vlast u skladu sa zakonom, ali kao i u vremenu neposredno nakon rata tamo je glavnu riječ u svemu imao Pašaga Mandžić, sekretar okružnog komiteta partije. To je onaj koji je prije rata krao grah iz našeg vrta i koji je kad su partizani krajem 43. osvojili Tuzlu došao u naš stan i odnio novac željezničke postaje, a da se nikad nije saznalo što je učinio s tim novcem.

Pažljivo sam ga slušao i u mislima se vraćao u Tuzlu, a kad sam ga iznenada upitao da li bi želio doći u Maglaj, samo me je začuđeno pogledao. Pošto je još šutio ja sam mu rekao da za njega imam slobodno radno mjesto, plaća je mnogo veća ngo što je ima u Tuzli, tvornica bi zaposlila i njegovu suprugu Slavicu, koja radi kao knjigovođa, a odmah bi dobio i stan. Gledao me je zaprepašteno, a onda me je smijući se upitao da kako mu ja to mogu nuditi kao da je to moja tvornica. Odgovorio sam mu da znadem tvorničke potrebe i mogućnosti, prvo ću mu pokazati tvornicu, jer ga želim angažirati i na održavanju nekih instrumenata, pa ako se slaže otići ćemo do tehničkog direktora, pa će on i službeno odlučiti. “Pa hajde da vidimo i to čudo” – Odgovorio je.

Prvo sam ga odveo da mu pokažem bazen. Naime, svaka tvornica papira mora imati u pričuvi i tzv. vatrogasnu rezervu vode. No umjesto običnog i ružnog industrijskog bazena, mudri Kudera i Rozin tražili su od projektanata da projektiraju bazen za kupanje. Bazen je bio prekrasan, bio je obložen keramičkim pločicama, a imao je na stjenkama i podvodno osvjetljenje. Bio je smješten u blizini restorana, a ljeti je i građanima Maglaja bilo dozvoljeno kupanje. Zatim sam ga proveo kroz sve pogone u kojima je bio ogroman broj instrumenata. Sve je to Edo gledao nijemo promatrajući, a kad smo krenuli prema upravnoj zgradi, samo je prokomentirao: “Pa ovo je tehnički raj! Kako se snalaziš u svemu ovome?”.

Kad smo ušli u Rozinovu kancelariju pozdravili smo, a ja sam rekao: “Gazda evo možemo riješiti jedan od naših problema. Ovo je drug Edo Hajman, kojega su iz Tuzle poslali da popravi naš teleprinter. Nas dva smo gimnazijske kolege i ja sam ga uspio nagovoriti da prijeđe kod nas. Radno mjesto imamo otvoreno, pa ima li kakvih problema da ga primimo? A zašto bi bilo? Primamo ga! odgovorio je Rozin.

– Ali druže direktore ja nisam član Partije! Uzviknuo je Edo.

– Šta se to mene tiče, ne treba mi komesar.” – odgovorio mu je, a onda kroz vrata povikao svome tajniku da pozove Ajzenburgericu. Kad je došla rekao joj je da Edo prelazi u Natronku, a pošto time rješava njezine velike brige oko teleprintera, da ga ona odvede  kadrovicima i sredi sve potrebne papire za njega i njegovu suprugu, pa neka to donese njemu da potpiše. Meni je rekao da Edu odvedem u hotel na ručak.

Kad je počeo raditi imao je malo posla s telefonijom i teleprinterom, pa se vrlo brzo uključio na rad s instrumentacijom. Sve ga je zanimalo, a s Mujom se vrlo brzo sprijateljio, pa su na neki način podijelili poslove: on je više radio na električkim uređajima, a Mujo onim ostalim. Upornim i sustavnim radom uspio sam riješiti mnoge probleme instrumentacije, a što je najvažnije upoznao sam se s cjelovitošću postrojenja i procesâ, tako da sam neke poznavao bolje i od šefova pogona. U papirnoj je industriji bilo uobičajeno da šefovi pogona budu inženjeri kemije, a ta se proizvodnja najmanje zasniva na kemiji. Papirmašine su veliki i vrlo složeni  izmjenjivači topline, a složenu termodinamiku tih postrojenja oni ne samo da nisu razumjeli, nego tomu nisu ni posvećivali posebnu pažnju. Za proizvodnju se troše velike količine pare, postoje teorijski i od proizvođača garantirani normativi o količini potrošene pare po kilogramu proizvedenog papira, a mi smo trošili znatno više, pa sam se upravo tomu posvetio. Nakon dugo vremena uspio sam znatno smanjiti tu potrošnju, a budući da je prema Pravilniku za svaku uštedu svim uposlenicima ekonomske jedinice isplaćivan i poseban dodatak na plaću, ne samo da je prestala ranija sumnjičavost starih poslovođa koji su došli iz Zagrebačke tvornice papira prema mome radu, nego mi je porastao ugled u cijeloj tvornici.

Write a comment