berlin

HRVATSKI SABOR – MJESTO DEMOKRACIJE

Posted on : 30-06-2018 | By : admin | In : Marijana Šundov: MOJE RAZGLEDNICE

0

 

tekst i foto: Marijana Šundov

Crkva svetog MarkaZagreb/ Ima jedan tako jednostavan, a opet tako veličanstven trg na zagrebačkom Gornjem gradu. Nema na njemu žuborećih fontana ni monumentalnih kipova. Čuju se u podne zvona s obližnje katedrale i pucanj Gričkog topa, koji svaki put preplaši golubove. Navečer se ručno pale starinske, ulične svjetiljke, koje nisu električne nego su još uvijek na plin.

U sredini popločanog trga smještena je crkva, sa šarenim krovom, crjepovi su složeni tako da oslikavaju dva grba. S desne strane crkve na trgu je zgrada – mješavina stilova klasicizma i moderne s reljefom grba, a preko puta nje zgrada čijom fasadom dominiraju prozori.

Sigurno ste pogodili kako se radi o Markovom trgu.

Crkva jedinstvenog krova je posvećena svetom Marku, a zgrade su Banski dvori, sjedište hrvatske Vlade i Sabora, hrvatskog jednodomnog parlamenta.

Bila sam u mogućnosti kroz život putovati, ali i živjeti u različitim gradovima. Neki bi rekli to je blagoslov, a drugi da je prokletstvo. Ja mislim kako o samom čovjeku ovisi kako će živjeti okolnosti u kojima se nađe. Hoće li u svemu tražiti dobro ili će sve smatrati teretom. Parafraziram – postane li tamom svjetlost u tebi, kolika li će tek biti tama. To je sloboda izbora čovjeka, sloboda svjesnog izbora djece Božje. Okolnosti često ne možemo promijeniti, ali naš je izbor kako ćemo u tim okolnostima živjeti.

Ja biram gledati putovanja kao dobro, te mogu stoga napisati kako sam bila blagoslovljena brojnim putovanjima i mogućnošću života u različitim gradovima. Tako su nastale i moje kolumne „Pisma iz Belgije“ i ove sadašnje „ Moje razglednice“. Tako je nastala moja prva knjiga.

Vidjela sam mnoge metropole, posjetila mnoge građevine – muzeje, palače, galerije, utvrde, tvrđave, mostove … a među njima i brojne zgrade vlada i parlamenata. Ove zadnje su mi bile posebno interesantne. Svaka od njih za onog tko zna tražiti, naći i povezivati tragove svjedoči kako o prošlosti određenog naroda tako i o njegovoj sadašnjosti. Što reći za Westminster palaču veličanstveno, gotovo bajkovito, gotičko zdanje nego da odražava važnost parlamenta, koji je kroz stoljeća više ili manje uspješno, bio brana samovolji monarha. Što reći za zgradu mađarskog Parlamenta, čija je gradnja počela 1885. godine na tisućitu obljetnicu dolaska Mađara nego da je sagrađena kao simbol mađarske nacije. Kroz povijest parlamenti su se razvijali kao institucije demokracije. Vremenom su – sjetimo se samo Francuske revolucije – članovi parlamenata od povlaštenih po rođenju ili staležu grupa, postali ljudi birani od naroda – predstavnici naroda.

Zgrada Hrvatskog saboraNa Markovom trgu je zgrada Hrvatskog sabora – predstavničkog tijela građana – ukratko našeg parlamenta. Kako je povijest hrvatskog naroda i države bila najblaže rečeno burna tako ni tekst o hrvatskom parlamentu nije jednostavno napisati.

Hrvatske su zemlje kroz stoljeća bile pod različitom vlašću te su održavali posebni sabori povremeno kako su povijesne prilike nalagale i na različitim mjestima Splitu, Šibeniku, Križevcima, Cetinu, Kninu, Ninu, Bihaću, Varaždinu, Čazmi, Zagrebu …

Najstariji sačuvani zapisnik saborskoga zasjedanja u Zagrebu potječe iz 1273. Saborima je predsjedavao ban, a ponekad rijetko i sam kralj. Iz povijesnih vrela izranja kao posebno upečatljiv i simboličan sabor u Križevcima. Četrnaesto je stoljeće, dio hrvatskih zemalja je u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, suočenog s velikom osmanlijskom prijetnjom. Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund sazvao je sabor u Križevcima. Pozvao je hrvatskog bana Stjepana II. Lackovića obećavajući mu zaštitu, trebalo je odlučiti što dalje nakon krvave bitke kod Nikopolja, gdje su Osmanlije nadvladale hrvatsko-ugarsku vojsku.

U burnoj raspravi koja je uslijedila, Mađari su optužili bana Lackovića za izdaje u bitci kod Nikopolja. Kraljevi vazali su imali mačeve, kojima su na očigled kralja, sasjekli bana Lackovića te prisutne hrvatske plemiće. Treba istaknuti kako su ban Lacković i plemići, koji su ga pratili, ostavili svoje oružje te su bili nenaoružani. Uzdali su se u kraljevo pisano jamstvo. Točno mjesto održanja ovog sabora, koji je u hrvatskoj povijesti poznat kao Krvavi sabor križevački, nije određeno – povjesničari kao moguće zgrade održavanja navode gradsku sabornicu i crkvu sv. Križa.

Treba spomenuti i zanimljivu priču o odluci iz 16. stoljeća naša dva sabora onog slavonskog i onog hrvatskog, koji su uglavnom funkcionirali odvojeno, a zajedno zasjedali u iznimnim prilikama. Uglavnom godine 1527. ovi sabori su raspravljali odvojeno o istoj, jako važnoj temi, ali donijeli su različite odluke. Poslije smrti hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II., na Mohačkom polju, plemići sabrani na hrvatskom saboru u Cetinu su izabrali Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja, a oni sabrani na slavonskom saboru u Dubravi izabrali su za hrvatskog kralja Ivana Zapolju.

Od 1558. godine zasjedaju hrvatski i slavonski sabor isključivo zajedno, češće pod stalnom prijetnjom osmanlijskih osvajanja. Od 1681. godine puni je naziv, „Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije“ – ovaj naziv zadržao se do 1918. godine. Treba spomenuti Sabor održan 1848. koji je potvrdio važne odluke bana Josipa Jelačića o ukidanju kmetstva i prekidu odnosa s Ugarskom. Ima još puno povijesnih crtica s održanih saborskih sjednica nekih više, a drugih manje važnih. Ima i puno tehničkih odluka, koje su se mijenjale primjerice kako se biraju zastupnici, tko može biti zastupnik i ono najvažnije o čemu se uopće može odlučivati. Ono što je nit vodilja je kako su te sjednice ma gdje bile održavane, najvećim dijelom bile mjesto borbe za slobodu i opstojnost hrvatskog naroda.

2. SaborSadašnja zgrada Sabora, kojoj se divimo na Markovu trgu, ima zanimljivu prošlost. Iako Hrvatski sabor u Zagrebu zasjeda još od 13. stoljeća, nije bilo posebne zgrade za održavanje sjednica. Sjednice su održavane po kućama velikaša, u kraljevskom dvoru u Gradecu ili na biskupskom dvoru. Godine 1731. kupljena je kuća na Markovom trgu, koja se nalazila na mjestu današnje saborske zgrade. Na žalost, još iste godine je stradala u požaru. Zidarski majstor iz Zagreba Matija Leonhart, iz temelja je potom projektirao saborsku palaču. Bila je to prva barokna palača u Gornjem gradu. U saborskoj palači su pored dvorane za zasjedanje, bili uredi Sabora, arhiv sa znamenitom škrinjom privilegija Kraljevine iz 17. stoljeća, sud, spremište oružja. U dvorištu zgrade nalazili su se zatvori. Sabor je potom 1756. pod svoj krov primio i Zagrebačku županiju. Županija je naravno imala svoje potrebe za urede, sud i arhiv. Patilo se od nedostatka prostora. Kako bi se to stanje riješilo odlučeno da se kupi kuća u kojoj će se moći smjestiti i najviši sudovi i ban. Stoga je kupljena kuća bana Ferdinanda Kulmera na Markovom trgu. Zgrada Sabora je prodana Zagrebačkoj županiji. Kupovinom Kulmerove kuće bio je riješen stan za bana te se vremenom palača počinje zvati „Banski dvori“. Naravno nije bilo riješeno pitanje dvorane za zasjedanje pa se neke sjednice održavaju u drugim zgradama, kupuju se obližnje kuće. Zagrebačka županija je 1911. godine Saboru prodala ponovo prvu zgradu, koja je nakon niza dogradnji i prepravaka dobila današnji izgled – skladnu mješavinu stilova gradnje klasicizma, neorenesanse i secesije.

U sadašnjoj zgradi Hrvatskog sabora donesene su značajne odluke za povijest hrvatskog naroda poput one o raskidu državnih veza s Austro-Ugarskom. U ovoj zgradi je konstituiran 30. svibnja 1990. prvi  višestranački Sabor nakon demokratskih izbora. Slijedile su značajne sjednice poput one na kojoj je donesen o Božiću 1990. Ustav Republike Hrvatske. Hrvatski sabor nastavlja svoja zasjedanja, a povijest nas uči kako se demokracija gradi.

U sadašnjoj zgradi Hrvatskog sabora donesene su značajne odluke za povijest hrvatskog naroda poput one o raskidu državnih veza s Austro-Ugarskom. U ovoj zgradi je konstituiran 30. svibnja 1990. prvi  višestranački Sabor nakon demokratskih izbora. Slijedile su značajne sjednice poput one na kojoj je donesen o Božiću 1990. Ustav Republike Hrvatske. Hrvatski sabor nastavlja svoja zasjedanja, a povijest nas uči kako se demokracija gradi.

Godine 2007. za Međunarodni dan demokracije UN je proglasio 15. rujna, a tom prigodom je istaknuto kako „ne postoji jedinstven model demokracije“ te da „demokracija ne pripada jednoj zemlji ili regiji“.

Svoju volju izražavamo na izborima stoga završavam prigodnim duhovitim citatom velikog Bernarda Shaw:

  • Demokracija je proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo.

Write a comment