berlin

KAKO SE VOLI DOMOVINA

Posted on : 26-06-2018 | By : admin | In : Martina Budimir: PANTA REI

0

piše: Martina Budimir
srceNe volim licemjerje. Ne volim lažne autoritete.

Volim svoju obitelj, volim (još uvijek) svoj poziv. Volim putovati, volim glazbu. Volim i knedle, prošek i još nekoliko sitnica koje uveseljavaju ljude. Volim voziti auto. Volim more.

Volim i svoju domovinu. Volim to što u njoj kao žena uglavnom mogu ispunjavati svoje potencijale, što smijem voziti auto. Volim i ljude u svojoj domovini i njenu prekrasnu prirodnu i kulturnu baštinu.

Koliko volim domovinu? Kako volim domovinu? Koliko nas domovinu doživljava kao mjesto trajnoga ostanka, kao neupitan dom? Koliko nas je danas spremno za svoj dom i za domovinu položiti život? Koliko nas je još ostalo ili namjerava ostati do kraja, ugasiti svjetlo, jel’te?

Upisala sam studij koji sam željela. Apsolutno me nije bilo briga, niti me tko upozoravao na to da je jedna studijska grupa tada deficitarno zanimanje, a da ću drugi predmet studirati samo „za svoju dušu“. Gotovo dvadeset godina nakon završetka studija tako je i ostalo, uz ogradu jer i onaj deficitarni predmet to više baš i nije.

Tržište rada živo je tkivo koje se mijenja pod raznim utjecajima. U ovoj zemlji na n-tu potenciju. Radim. Imam stalni posao koji (još uvijek) volim. Suprug je osoba s invaliditetom. Ima mirovinu od koje ni on sam ne bi preživio. No krpamo nekako kraj s krajem, varamo sami sebe, priuštimo si neku sitnicu pa stisnemo na drugome kraju. Kupujemo hranu na akciji. Indikator stanja u domovini.

Gura se nekako, tu i tamo s gorkim okusom u ustima jer vidimo, znamo da može, da bi trebalo biti drugačije. Dijete nam je završilo prvi razred srednje škole. Na opće zgražanje mnogih, nakon prvotnog paralelnog pohađanja opće gimnazije i srednje glazbene škole, odlučio se samo za potonju.

Kako? Zašto? Zašto ne ide u pravu školu i poslije na pravi fakultet, pitali su neki, čak i bliski članovi obitelji. Egzistencijalna se pitanja ne rješavaju tamo nekom umjetnošću. Nema od toga kruha!

Moje je dijete sretno. Ide u školu koju voli, on kaže, a mi se slažemo, u najljepšu školu u Požegi. Radi ono što voli i što je najvažnije, razvija se u onome što su mu je Bog darovao.

Mogao je ostati u gimnazijskome programu, možda i upisati neku medicinu ili informatiku, možda naći dobar i dobro plaćen posao, no bi li mu to u ovoj zemlji bilo dovoljno za pristojnu egzistenciju? Bi li bio sretan?

Prepustili smo djetetu odluku. Premda je petnaestogodišnjak i teret je bio poprilično velik, radi se o njegovome životu u kojemu bi o tako važnoj stvari ipak trebao odlučiti sam. Potajno smo se nadali ovome ishodu jer znamo koliko voli i koliko je u glazbi.

U ovoj je zemlji ionako sve relativno. Njegovi će roditelji možda ostati među onima koji će ugasiti svjetlo, ali on…

Hoće li manje voljeti domovinu ako odluči otići iz nje? Imamo li ga pravo sputavati vezavši ga za jedan dom? Ili bismo trebali biti dosljedni i pustiti ga da se razvija kao građanin Europe, građanin svijeta jer upravo smo mu te vrijednosti pokušavali usaditi do onoga trena do kojega roditelji još imaju neki utjecaj na svoju djecu?

Treba li ptici podrezati krila usadivši joj osjećaj krivnje, optuživši ju da odlaskom manje voli svoju domovinu? Treba li nekim drugima objašnjavati zašto neki mogu ići na more, a oni ne ili da je u nekim zemljama odlazak na skijanje normalna stvar, a ne luksuz? Treba li ostaviti svoje zdravlje na radnome mjestu za koji si plaćen tek toliko da (ako uopće) možeš platiti režije?

Znam, neki će reći da se i vani na radnome mjestu ostavlja zdravlje, ali gorči je okus u ustima kad si za to plaćen ispod svake razine dovoljne za pristojnu egzistenciju.

Trebaju li osjećati krivnju i oni koji su prije odlaska u svojoj domovini godinama uzalud tražili posao, mnogi i nakon završenog studija?

Nekoć je propovijedano da se domovina voli tako da se rađa što više djece, a te su riječi nerijetko dolazile od onih koji svoje djece nemaju. Ovo sada je Level PRO: Rađajte i ostavite svoju djecu u bijedi i siromaštvu, bez perspektive, jer u protivnome ne volite dovoljno svoju domovinu.

Domovina se ne voli (samo) ostankom. Domovina se voli čestitošću, pravednošću, iskrenošću, marljivošću, a to su vrijednosti koje će prepoznati u bilo kojoj zemlji u koju ste odselili ili to namjeravate učiniti.

Promičete li te vrijednosti, upoznat ćete ljude u svojoj drugoj domovini sa činjenicom, s istinom da tamo negdje na jugoistoku Europe u jednoj maloj i prelijepoj zemlji žive još divniji ljudi koji drže do pravih ljudskih vrijednosti i pošteno zarađuju svoj kruh ne zaboravljavši pri tome tko su, odakle su i koji je njihov pravi identitet.

Tako se voli domovina i kad vas život odnese daleko od nje, a to je ono što naši iseljenici već desetljećima i čine.

Write a comment