berlin

AKTIVNO SAM SE UKLJUČIO

Posted on : 11-06-2018 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

0

piše: Filip Ćorlukić… iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“

Kad sam se vratio u tvornicu rekao sam da sam se oženio, pa sam iz skladišta dopunio namještaj i sve što mi je trebalo. Iz tvornice je bio zabranjeno bilo što iznositi, ali je majstorima bilo dozvoljeno da sebi i ostalim stanarima u radionicama napraviti što nam je potrebno. Samo je trebalo prijaviti, materijal se po minimalnim cijenama kupovao u skladištu, a onda je poslije radnog vremena radnik to mogao napraviti u radionici. Tako su i meni bravari napravili štednjak, koji sam im platio.

Nakon nekoliko dana je stigla i Olga. Odmah su je zaposlili u dječjem vrtiću koji je tada organiziran.

Tako je počeo normalan život. Ja više nisam bio početnik, nego sam odmah preko inženjera Andrića počeo naručivati opremu, ali i mijenjati neke planove u izgradnji objekata. Tako je npr. lokacija naše glavne zgrade na poligonu, bila predviđena upravo na onom lijepom izvoru, koji sam spominjao, a ja sam tražio da se pomakne nekoliko metara uz brijeg. Tako bi taj izvor bio ispred zgrade. Unaprijed sam se veselio kako ću za vrijeme odmora moći sjediti iznad tog izvora, oko kojega sam imao namjeru i zasaditi cvijetnjak.

Osuvremenjivanje opreme

U institutu sam vidio najnovije uređaje za mjerenje, a u Vitezu su se još služili klasičnim metodama. Tako se npr. tlak u topovskoj cijevi mjerio pomoću stlčivanjem bakrenog valjčića, tzv. “kšera”, što je osiguravalo pouzdanost od +/- 50 bara, nad čime sam se zgranjivao jer sam na fakultetu stalno radio s procjenom pogreške od nekoliko mm vodenog stupca.

Piezoelektričnim uređajem se osigurava mnogo veća točnost, ali se moj pomoćnik snažno odupirao nabavci tog uređaja, tvrdeći da svi mjere s krešerom. Andić je rekao da to ne može naručiti, jer nije po važećim propisima. Pristao je tek kad sam mu rekao da to možemo postaviti paralelno i da rezultate šaljemo u Zavod, a to će i njima dobro doći za konačnu odluku. Svi su bili zadovoljni mojim radom i često su me slali da obiđem druge tvornice koje se bave proizvodnjom eksploziva i municije.

Radioamaterski klub

Ni izvan radnog vremena mi nije bilo dosadno. Predložio sam poručniku KOS-a da osnujemo radioamaterski klub. Pristao je i odveo me u skladište da vidim što tamo mogu nabaviti. Nisam mnogo očekivao, a kad sam vidio bio sam zaista iznenađen. Uz velike isporuke onoga što im stvarno može trebati, isporučeno im je i toliko, ne samo dijelova, nego i posebnih radiotehničkih uređaja koji im sigurno nikada neće trebati. Tu sam našao i specijalne Philipsove uređaje za ispitivanje radioaparata, za koje uopće nisam znao ni da postoje. Mnogo od toga sam preuzeo za klub, a dozvolili su mi da sebi privatno kupim hrpu elektronki, samo 70 dinara po komadu, dok im je cijena u komisionima bila preko 1000 dinara. Klub je ubrzo počeo s radom, prijavilo se nekoliko tehničara i inženjera, a prijavio se i KOS-ovac. Rekao je da mu može zatrebati.

Otac u zatvoru

Olga je bila zadovoljna s poslom, a i sprijateljila se je s nekim od supruga drugih inženjera, posebno s onima koje su imale djecu u zabavištu. Bio sam sretno oženjen, imao sam posao kakav sam mogao poželjeti i mogao sam zadovoljno gledati u budućnost. No, uskoro se pojavilo nešto, što je moglo upućivati i na nevolje. Od Tonće sam dobio pismo u kojemu mi piše (13. 11. 1954.) da su Mijatović i Porobić iz derventske Udbe pronašli oca i otpremili ga u Tuzlu.

Iskreno rečeno, nakon trenutnog zaprepaštenja, osjetio sam neku vrstu zadovoljstava da je to konačno riješeno. Bio sam uvjeren, da ništa nije kriv i da mu se u već prilično sređenoj državi ništa loše ne može dogoditi. Možda će odležati par godina u zatvoru, a mama će biti oslobođena svih onih napora kojima je godinama bila izložena. Jedino me je bilo strah kako će na ovaj događaj reagirati tvornički oficir KOS-a. No, svi su se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Kako nije bilo posljedica i dalje sam uživao u poslu, ali i u slobodnom vremenu. KOS-ovac je dolazio na moja predavanja i vježbe iz radiotehnike i dalje se ponašao izrazito prijateljski.

Osman.

No, nakon izvjesnog vremena mi je jedne nedjelje došao u stan nepoznat čovjek. Rekao je da se zove Osman i da ga je poslao moj otac. Dao mi je i pismo u kojemu mi otac piše da je Osman pouzdan, da ga poslušam što mi kaže i ako imam da mu dam nešto novca, jer je imao troškova. Dugo sam proučavao to pismo. Rukopis je izgledao očev, samo mi je bilo malo čudno ono s novcem. To nije očev stil, jer takve se usluge inače nisu plaćale.

Osman mi je rekao je da je otac dobro i da se ne boji suđenja, ali da mi za svaku sigurnost preporučuje, da od Suda tražim izuzeće sudca, te da predložim da mu sudi Tuzlanski sudac Degan. Na to sam postao vrlo oprezan. Sudac Degan je očev prijeratni prijatelj, nije bio u partizanima, a svake je nedjelje išao u crkvu. Stoga sam rekao Osmanu da je rat davno prošao i da ja vjerujem u nepristranost suda, te da neću tražiti izuzeće suca.

Prije izvjesnog sam vremena kod jednog travničkog stolara bio naručio da mi napravi kuhinjski kredenc, a pošto je rekao da nema novaca za materijal, a da je i inače bez novca, unaprijed sam mu platio 25.000 dinara. Osim toga uskoro sam očekivao da će me pozvati u vojsku, pa nešto novca moram ostaviti i Olgi jer će ona tada imati samo svoju učiteljsku plaću. To sam rekao Osmanu i predložio mu da mu umjesto novca dam moj kožni kaput. Pristao je i otišao.

Što se sve stvarno događalo u vrijeme suđenja saznao sam kasnije od Tonće, a o tragediji i događanjima koja je otac proživljavao nakon suđenja, ovdje još biti dosta riječi.

Write a comment