berlin

ZVIJEZDA VRTNOG FESTIVALA

Posted on : 18-05-2018 | By : admin | In : VRATA (I TVOJE) DUŠE

0

piše: Viktorija Banić
dusemrtvihNeprestano nas zasipaju izvještajima o aferama, poskupljenjima, curenju informacija, sukobu interesa, tajnim dogovorima, izigranim kolektivnim ugovorima, zagađenjima, namještaljkama, pedofilskim skandalima, odbjeglim tinejdžerima i surovim kaznenim djelima…

Dobro došli u 2018! Pa još red (ne)demografske politike, kao višnja na torti… Ili udarac u trbuh? Zbog čega uopće ujutro ustati?

I onda se, svake godine u ovo vrijeme, u školi moga sina, tradicionalno, uz pomoć 15-ak volontera iz cijelog svijeta, održava Vrtni festival. To je izvrsna, cjelodnevna zabava, s mnoštvom kreativnih, pa i ekoloških radionica, starih sportova i igri, izložbi dječjih radova, zajedničkog jela, nadasve druženja. Posebno je svima draga priredba, na kojoj djeca prezentiraju čime se to bave, što ih zanima, veseli. Mali glazbenici, plesači, likovnjaci, prirodnjaci, pjesnici, zvijezde dramske grupe, školskog zbora, mali animatori, recitatori… Sve to na travnjaku škole. Ponosni roditelji snimaju, slikaju, a kod onih više uplašenih izvođača, provuku se i mrvicu nespretni tonovi.

Poneko dijete zaboravi riječi teksta koji treba izgovoriti i baš takvi mi nastupi svake godine budu i najdraži. Ponosne bake, tate, mame i tete, mlađa braća i sestre, užurbane učiteljice i naša djeca, svake godine sve veća… Vrtni festival vrati osmijehe na lica, koji zavladaju travnjakom, odmah do škole, blistavi i različiti, kao dječji crteži koji procvjetaju okačeni unaokolo, puni života, boja… I svi mi zaneseni njihovim osmijehom, dječjim viđenjem sebe… Sjećate li se: “Oni si mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali“…? Ili tako nekako…

Mnogi među nama, koji su davno „postali veliki“ i bez Vrtne zabave su i dalje toliko posebni i svoji da istog trena zarobe, zaplijene svu pozornost promatrača, tako da sam gotovo sigurna da su i oni jednom bili izvrsni prezentatori i zvijezde nekog Vrtnog festivala…

Susrećem u „svojoj“ teretani, već nekoliko puta, stariji bračni par umirovljenika. Gospođa je, za svoje godine, jako vitalna i uporna. Njen, pak, suprug, nema desnu potkoljenicu i ona ga doveze u invalidskim kolicima, na čijim ručkama nakače narkvice koje inače nose korisnici, tako da odmah postanu posebna, ma, „sportska“ kolica. Zatim mu uz pomoć hodalice, koju donese trener, pomogne prijeći do klupe za vježbanje.

Tek tada dolazi vrijeme kada svako od njih odrađuje svoje posebne zadatke, bez onoga drugoga, prvi put u danu. Gospođa radi na snazi svojih, vjerujem itekako umornih, ruku i još uspravnih leđa za koje trener, kako ona dramatično kaže, „nema milosti“, i stalno joj smišlja neke nove izazove. Za to vrijeme, njen suprug, na klupi za vježbanje, marljivo odrađuje svoj program, trudi se. Po čemu su tako posebni? Uvijek su izuzetno strpljivi i dobre volje. Gospođa je toliko neposredna, šarmantna sa svojim osmijehom i uloženim trudom, uvijek raspoložena za šalu, da sam i sama vrlo rado u njihovoj blizini. Gospodin je nešto suzdržaniji, ali izuzetno smiren, nadasve strpljiv… I stalno su tu, jedno za drugo.

Kaže se da je životno iskustvo, ili zrele godine, ono što donosi snagu za konačno prihvaćanje sebe na ovome svijetu. Kada prođu sve krize, svih burnih mlađih dekada života i potroši se privid i oslobodi „moranja“. Iako, u tom trenutku najmanje savršeni u svom izgledu, pronalazimo, više nego ikada, snage za voljeti sebe i čovjeka pored sebe. Ma kako mi drugima izvana izgledali… I to je ono zbog čega je ovaj par poseban. Prihvatili su sebe i život kakav im se jednostavno „dogodio“ ili „bio namijenjen“ ovisno o tome kako tko na to gleda… I sve to s velikim osmijehom! Stoga, ponekad poželim da imam mogućnost podijeliti, dragoj osobi projicirati iz svog sjećanja, neki drukčiji susret, neku sasvim posebnu osobu. Tako poželjeh prikazati vam, barem riječima, ovaj par…

I ne samo njih. Svaki dan susrećemo mnoštvo poznanika, susjeda, radnih kolega, stranaka, službenika, prodavača, poštara, slučajnih prolaznika… To su susreti koji značajno i nepovratno obilježe današnji dan, ma kako mi velike planove imali tek za tamo neku važnu „budućnost“. Jer, ona se zapravo sastoji od puno puta ponovljenog „danas“. Zato se trudim ne dozvoliti sebi da mi neka nezadovoljna, nesusretljiva, sebična i gruba osoba pokvari dan i ukrade osmijeh. Ja želim primijetiti i zapamtiti sve one drage, pristojne i susretljive ljude, koje se imam sreću sresti između dva ružna iskustva…

Dok god ima učitelja, koji nesebično daju sebe i svoje vrijeme, ulažu sav svoj trud, da bi djecu naučili da na svijetu postoje i lijepe stvari i pozitivni ljudi i dok god postoje ljudi koji unatoč svojim ograničenjima i zaprekama, bilo koje vrste, uporno idu dalje i pri tome dijele osmijeh oko sebe, takav da se na njemu u trenu zagrije puno smrznutih duša, za ovaj svijet ima nade.

Unatoč politici, lošim vijestima, nesrećama, tužnim obljetnicama, te vremenskim ekstremima kao samoprozvanim najavama predstojeće društvene kataklizme, svijet će i dalje imati priliku biti neosvojen zeleni travnjak samo ako nastavi biti šaren, okićen lepršavim ljudskim srcima koji se ne daju ni kiši ni vjetru, na velikom i vječnom Vrtnom festivalu.

I dok god je tako bit će nade za život i nas u njemu, jer je dobar život, ionako, samo stvar perspektive… Svi ste pozvani! Pa dobro došli već danas, svatko za sebe. Ulaznica stoji barem jedan osmijeh. Program samo što nije započeo. A najveća zvijezda možeš biti upravo ti!

Write a comment