berlin

ZADAĆA UMJETNIKA

Posted on : 14-05-2018 | By : admin | In : 03 REPORTAŽE

0

Vizija Dragutina Trumbetaša

prilog: Ivica Košak
publika 9_05_2018Svibanjski susret Hrvatske kulturne zajednice – Ogranka Matice Hrvatske (HKZ/OMH) započeo je minutom šutnje u počast preminulom kolegi, književniku i likovnom umjetniku Dragutinu Trumbetašu. Dragec, kako su ga često zvali, ali isto tako i Dragina, ostao je u sjećanju zajednice kao suradnik koji je u mnogočemu zadužio ne samo lokalne prijatelje hrvatske kulture nego ostavio trajni trag u kulturi Europe. Njegov primjer dobre prakse – rekao je Ivica Košak, moderator susreta

Dragutin Trumbetaš preminuo je 29. travnja 2018. godine u 80-toj godini života. Za sobom je ostavio bogat opus likovnih radova, crteža, ilustracija, romana i monografija.
Obitelj Trumbetaša porijeklom je  iz Velike Mlake.

Pavel pl. Trumbetaš se  prvi put spominje u  dokumentu od 31.03.1734. u  Lomnici, kao zet kod  zadruge Filipćić. Car Leopold I. je 9. ožujka 1683. u Beču, s izdanom grbovnicom (armales), obnovio ugarsko-hrvatsko plemstvo i grb plemenitom  NIKOLI TRUMBETAŠU (Trumbetas). Plemićki list Trumbetaša je potvrđen i  na hrvatskom saboru u Varaždinu 15. svibnja 1687. godine. U svom burnom životu  je postao slikar, književnik, glumac, a prije svega gastarbajter, kako je sam sebe opisivao. Jedan je od onih brojnih Hrvata koji su u mladosti odlazili u svijet. U Frankfurtu je 1968. započeo njegov put slikara i književnika.

HKZ/OMH je bila u mogućnosti predstaviti rad Trumbetaša u povodu Interkulturalnog tjedna, 24. rujna 2013. u knjižnici grada Idsteina na Taunusu.

Amaterski boksač, bon vivant, šarena ptica, smiješna sova – tako je tada novinar Marko Čubrilo predstavio hrvatskog umjetnika mješovitoj publici ispred  HKZ/OMH. Trumbetaš  je bio poseban predstavnik hrvatskog gastarbajtera koji se iskazao kulturnom aktivnošću u novoj domovini – naglasio je tom prilikom Josip Špoljarić, generalni konzul Republike Hrvatske.

Trumbetaš je  čovjeka koji je došao u Njemačku 1966. godine i našao se u apsurdoj situaciji gastarbajtera,  onih gostiju koji moraju raditi. Trumbetaš se pojavljuje kao čovjek koji živi svoj  narodni jezik, a njegov umjetnički izraz poprima kritičnu, pa i žestoku formu nasuprot jezičnog Babilona u kojem živi.  Ponekad čak i  grubo. Trumbetaš nije glatka, već nervozna osoba. On ujedinjuje u sebi mnogo protivnih točaka, kao bivši zatvorenik, scenarist i kroničar koji kritizira svijet oko sebe. Njegovi crteži nisu kriptirani. Gledatelj odmah prepoznaje izjavu slike. Trumbetaš raspravlja o okolnostima pod kojim su gosti radili u inozemstvu. On kritizira i demonska svjetla velegrada, nesnalaženje pojedinca u poretku podčinjenosti strojevima. Opire se čovjeku koji postaje ili pristaje postati automat. Ruga se svemoći novca, a Frankfurt ukratko proziva Bankfurt.

U Frankfurtu on piše i Moj testament, pjesmu prezrenog i ponižavanog  gastarbajtera bez iluzije o nekom boljem sutra.

MOJ TESTAMENT

(u gradu Frankfurtu na Majni)

 Kada umrem

ne smije me nitko dodirnuti.
Čak ni moj abtajlungslajter.

 Kada umrem

ne smije me nitko pomilovati.
Čak ni moj šihtfirer.

 Kada umrem

ne smije me nitko prati.

Čak ni moj vorarbajter.

 Kada umrem
spalite moje tijelo
u krematorijumu.

 Ja ne želim grob
niti kakav križ,
Ja ne želim spomenik
niti kakve vijence.

Ja ne želim urnu,
ni suze

niti kakve molitve.

 Kada umrem
razbacajte moj pepeo
na asfaltu
između Banofa
i Bergerštrase.

 Tako možete svi
i dalje po meni gaziti
kao što ste
uvijek činili.


Drago Trumbetaš[

Susret hrvatske čitaonice HKZ/OMH održan je u povodu Svjetskog dana knjige i autorskih prava, pa je to bila dobra  prilika da se kroz Monografiju predstave Trumbetaš i njegov autorski rad.

Likovna monografija Trumbetaš predstavljena je u dvorani Doma kardinala Kuharića Wiesbadenu i bila je popraćena manjom retrospektivnom izložbom — izborom iz djela —  koji je priredila redakcija časopisa Riječ. Predstavljena knjiga  Monografija dosljedno zaokružuje na  gotovo petsto stranica Trumbetaševo djelo.  Tu su sakupljeni brojni tekstovi o Dragi Trumbetašu i petnastak sudionika skupa moglo je pogledati  izbor crteža, slika, dizajnerskih rješenja, eks-librisa i ilustracija iz gotovo pedesetogodišnjeg. Dizajn knjige i tipografska rješenja, u cijelosti su autorski rad Drage Trumbetaša.  Kao izučeni grafičar, tipograf, Trumbetaš je  svojim  zanimanjem i likovnim usmjerenjem, a dosljedno svom zanatu stvorio djelo koje je u mnogočemu više od životne kronike i rada jednog umjetnika.

Monografija odražava sve karakteristične elemente autora. Istančani humor i blagu poduku ali i reskost te strogost. Preciznost i čitljivost svakog detalja, od kojih mnogi sadrže neskrivene poruke koja na petstotinjak stranica sažimlje cijeli njegov dosadašnji život. Puno njegovih  radova – romana, drama, slika – leži još u ladici…Životni put Dragutina Trumbetaša od turopoljske Velike Mlake, školovanja u Grafičkoj školi u Zagrebu, odlaska sa svojom suprugom Sidonijom u Njemačku, grafičkim radom u poznatim dnevnicima Frankfurter Rundschau i Bild-Zeitung, do afirmacije u njemačkoj i hrvatskoj umjetničkoj javnosti – bio je više mučan i manje uspješan.

Ono što zadivljuje u njegovu djelu, kao djelu osebujna umjetnika — kroničara — promatrača i analitičara, upornost je i dosljednost da nepokolebljivo i usprkos svim nedaćama — s jednakim žarom, istinoljubivošću, istančanom preciznošću, humanošću u umjetničkom izričaju, kritičnošću u oštrini opservacije i zamjetnom crtačkom vještinom u bilježenju čak i najsitnijih detalja, poput vječnog buntovnika i borca protiv svih vrsti nepravdi, upravo iz vlastite patnje, iz inata i nužde — neuvijeno, razumljivo i otvoreno, kontinuirano slika taj svoj osobni (au širem smislu i zajednički svijet sličnih sudbina svojih sunarodnjaka ili suputnika) i svoje vlastito viđenje svijeta koji nas okružuje i ljudi koji njime upravljaju. Svijeta otuđenih ljudi, svijeta nepravdi i patnji — najčešće običnoga malog čovjeka uhvaćena u klopku potrošačkog društva i političkih manipulacija svih vrsta onih navodno velikih — moćnika, koji su određivali ili određuju njegovu sudbinu. Da kao slikar i pisac govori o istini nesmiljene svakidašnjice poniženih i uvrijeđenih ljudi, onih na rubu ili na dnu društva – naveo je moderator susreta citat iz časopisa Vijenac broj 197.

Trumbetaš je svaki trenutak slobodnog vremena posvetio bilježenju i opisivanju društvenih odnosa nekoliko posljednjih desetljeća 20. stoljeća, a koji su obilježeni socijalnom nepravdom, migracijama tisuća i tisuća iseljenika koji su krenuli trbuhom za kruhom. Odlazilo se u tuđinu zaraditi za goli život, često s koferem punih snova, vjerujući u bolju i pravedniju budućnost.

Veliku pozornost u njemačkoj javnosti  izazvala je knjiga  Gastarbeiter. Predgovor je pod naslovom Gost kao radnik napisao Gerhard Zwerenz, poznati njemački književnik. Zwerenz  je prvi  usporedio radive Dragutina Trumbešata s djelima  njemačkog slikara Georgea Grosza.

Dragutin Trumbetaš je povratkom u Hrvatsku devedestih godina  sve one žive ljude koje je nacrtao kao žrtve koji su napustili svoju zemlju u potrazi za boljim životm, opisao u nekoliko romana pod naslovom Pušači i nepušači. U tim knjigama Trumbetaš opisuje zapravo jednu generaciju hrvatskog društva koja je živjela u svijetu neispunjenih želja i iluziji dolaska nekog novog doba koje će ispuniti njihove snove iz prošlosti.

Trumbetaš će nam ostati u sjećanju kao majstor kratkih, preciznih opisa, ali kao samotni književni kroničar jednog ružnog i žalosnog vremena – rekao je na susretu u Wiesbadenu Milorad Milenković, pjesnik i likovni  umjetnik iz Offenbacha koji je godinama dijelio sudbinu i radne navike s Trumbetašem u Frankfurtu   –  jer njegovi radovi posjeduju visoku razinu komunikativnosti s promatračima, bez obzira na dob, spol, socijalni status ili etničku pripadnost.

 Društvena kritika kao briga za bližnjega

Na susretu hrvatske čitaonice HKZ/OMH progovorilo je nekoliko suputnika i poznavalaca Trumbetaša i koji su ga opisali kao osobu koja je gajila nesebičnu ljubav i brigu za bližnjega, a okom pozorna kroničara, promatrača i sudionika u događajima, on je često bilježio vlastitu sudbinu, ali i onu svojih sunarodnjaka, crtajući Tončeka, izmišljenu osobu, a koji je mogao biti bilo koje nacionalnosti. Mnogi su se prepoznali u liku antijunaka,  tuđinca u stranom svijetu. Svijetu  koji Tončeka  nije niti poštovao ni razumio, nego iskorištavao na najbrutalniji način. Zato ne začuđuje što u njegovom djelu vidimo groteskne predstavnike vlasnika tvornica i banaka koji su trku za materijalnim bogatstvom poistovjetili s dobivanjem moći, a koja postaje njihov jedini smisao.

Trumbetaš je vrlo osjetljiv i spreman povjerovati da mu drugi lako nanose nepravdu. Ipak njegovi postupci su normalni. Čovjek nije zato stvoren da mu se nanose uvrede i poniženja.

Trumbetaš nema iluzija, on piše i crte stvarnost bez uljepšavanja. Trumbetaš je  svjestan podijeljenosti u društvu na siromašne i bogate. On prepoznaje povlaštene i obespravljene i svjedoči svojim djelom o pogubnosti iluzija o blagostanju dok se osjećaji bliskosti, suosjećanja kojeg nema u anonimnoj masi.
Tako u ciklusu Život kao zmija, koji započinje 1984, Trumbetaš se bavi problematikom života Roma suosjećajno bilježeći skromna, prljava obitavališta i bilježeći trenutke zabrinutosti zbog neizvjesne budućnosti, mijenjajući time paradigmu o optimizmu i življenju trenutka koje se vezuju uz romski narod.

Radovi ovog senzibilnog umjetnika obogaćuje umjetnost, kojoj je obogaćenje neophodno, jer je sredina radnika, manjina, potlačenih, eksploatiranih do sada uvijek bila prikraćena, također i s gledišta kulturnoga rada. Drago Trumbetaš je tako jedan od rijetkih kulturnih radnika  koji je život stavio u službu potrage za istinom postavši jedan od najvećih kroničara ljudske patnje u suvremenoj umjetnosti.

Gastarbjater Tonček ostaje u slici i pismu tek usamljeni kritik iz neosjetljive gomile. Ali njegov krik treba biti glasan i prepoznatljiv, poručio nam je Trumetaš u kratkom dokumentarnom filmu što ga je snimio Marko Čubrilo. – Društvena kritika treba poslužiti umjetniku da stvara viziju budućnosti za razdoblje od barem jedne generacije.

Gastarbajteri su došli da bi radili i zarađivali novac. Tako bi se mogao čitati i ugovor o socijalnom statusu radnika sklopljen prije 50 godina između Jugoslavije i Njemačke. Njemačka je trebala radnike, zvala ih da dođu, rade, novac zarađuju i potroše.

Trumbetaš se pojavio kao rijetki izuzetak, on je radio, živio, oko sebe sve promatrao i crtao: sebe i svijet oko sebe. Iskreno i britko. Nije se to svima svidjelo.

Ipak sada, Dragec kada si nas napustio, ostajemo sami s Tvojim  kritikama društva i svih nas. Neka nam sjećanje na Tebe bude za blagoslov!

 Grbovnica ili armal je vladarska povelja kojom se nekomu podjeljuje plemićki grb. Nastanak prvih grbovnica vezan je uz potrebu dokazivanja plemićkoga statusa radi očuvanja povlastica. U razdoblju od 12. do početka 14. stoljeća postoji određena sloboda u uzimanju i kreiranju grba. U 14. stoljeću potvrđuje se isključivo pravo vladara na podjelu grba, a istovremeno je vladarevo pravo potvrđeno time što vladari počinju posebnim poveljama dodjeljivati grbove koji su u takvim poveljama bili opisani i naslikani.

Takve povelje dobile su naziv litterae armales od latinske riječi arma (oružje). Grbovnice su pisane na pergamentu, a u sredini isprave oslikan je sam grb. U tekstu se navode zasluge zbog kojih pojedinac dobiva grb, te se točno opisuju svi elementi i boje grba. Sredinom 16. stoljeća grbovna se slika iz sredine grbovnice seli u gornji desni kut. U 17. stoljeću grbovnica poprima oblik knjige, u kojoj je grb oslikan ili na naslovnoj stranici ili na srednjoj stranici povelje.

 

Write a comment