berlin

BOLEST

Posted on : 13-05-2018 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

1

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige „Moje sjećanje na minulo stoljeće“

Ćorlukić-Moja-sjećanja-na-minulo-stoljećeNegdje krajem veljače nakon večere sam osjetio da imam visoku temperaturu.  Otišao sam do Time i on je izmjerio 40 stupnjeva. Temeljito me pregledao, ali nije mogao ništa ustanoviti. Ništa me nije boljelo. Dao mi je nekakvu tabletu i smjestio me u krevet. Došao je nakon jedan sat i ustanovio da je temperatura nije ništa niža, pa mi je dao nekakvu injekciju. Ujutro mi je izmjerio temperaturu i kad je vidio da je 39,5, rekao je da je to nešto ozbiljnije i odveo me u onu gradsku ambulantu, u baraci na putu prema menzi.

Liječnik kao da se obradovao što me Timo njemu doveo. Oba su me dugo pregledavali. Taj liječnik je tvrdio da vjerojatno imam upalu porebrice, dok je Timo tvrdio da osim temperature ne vidi nikakav simptom koji bi na to upućivao.

Onda je Timo otišao, a ja sam ostao u stacionaru. Dva dana me je taj liječnik uporno pregledavao i stalno tvrdio da to mora biti nekakav “specifičan” oblik porebrice. Ništa me nije boljelo. Temperatura se kretala između 39 i čak do 41 0C, a što god sam pokušao pojesti odmah sam povratio. No, najgore mi je bilo primanje injekcija. Medicinska sestra je bivša milicionerka, koja je par dana prije moga dolaska “raspoređena na to radno mjesto”. Injekcije uopće nije znala davati. Igle su bile debele, a umjesto da ih utisne jednim, ona ih je u moju butinu utiskivala skokovito: tup, tup, tup – što je jako boljelo. Prolazeći na ručak kolege i kolegice su nalazili na prozor moje sobe u kojoj sam bio jedini pacijent i raspitivali se kako mi je. Timo je često dolazio, a tog, trećeg dan moga boravka, prolazeći na ručak na prozor su došli Timo i Nikodije, također apsolvent medicine. Malo smo razgovarali, a onda sam odjednom osjetio snažno lupanje srca – pa zastoje. Par udara – pa stane i nestajalo mi je zraka. Spopao me strah, pa sam panično povikao: “Timo gušim se, staje mi srce!”. Timo je uskočio kroz prozor i počeo me snažno udarati šakom u prsa, glasno zovući sestru da donese injekciju kamfora.

Sestra se pojavila sva uplašena i rekla da doktora nema, a da ona nema ključ. I Nikodije je već bio u sobi pa mu je Timo rekao neka razbije staklo na ormaru i odmah donese kamfor, što je on brzo i učinio, a Timo mi je dao tu injekciju. Ubrzo sam se opustio. Nisam osjećao one udare srca, normalno sam disao, ali sam se osjećao strahovito umorno. I Timo je djelovao umorno, ali i zabrinuto. Rekao je da je to nešto vrlo ozbiljno, pa će me prevesti u Beograd na Kliniku za infektivne bolesti. Nikodije mi je donio odijelo, a kad sam htio ustati ustanovio sam da noge uopće ne mogu ni pomaknuti. To mi je zbog nečega bilo smiješno, pa sam se počeo smijati, a njih dvojica su mi pridružila. Dok mi je skidao pidžamu Nikodije mi je smijući se rekao: “Fićo ‘oćeš li da pozovem devojke da one ovo obave?” Noge i dalje nisam uopće osjećao, pa su me iznijeli i unijeli u nekakav kombi. Ne znam jesu li tada postojala kola prve pomoći, ali ovaj kombi nije imao ni nosila, nego su me polegli na pod. Timo je sjedio, a da mi glava ne bi lupkala po podu kombija, on mi je pod nju podbacio svoju nogu. Dobro se sjećam da mu se iz čarapa osjećao vrlo neugodan smrad. Bilo mi je neugodno reći da makne nogu.

Kad smo konačno stigli pred bolnicu došla su dva bolničara s nosilima, no kad sam se pokušao pomaknuti, ustanovio sam da mi noge opet potpuno funkcioniraju, pa sam ustao i pored iznenađenih bolničara krenuo prema ulazu. Dočekala nas je zgodna mlađa liječnica upitno se smješkajući. Kad joj je Timo ispričao što se dogodilo, ona je široko se smiješeći rekla: “To je naš studiozus vidio neku zgodnu kolegicu pa se malo više uzbudio. Neka prenoći ovdje, malo ćemo ga pogledati, pa ćemo vam ga vratiti.”

Smjestili su me u jednokrevetnu sobu, a Timo je otišao. Na žalost, nisu me mogli vratiti. Ni prvi pregled nakon dolaska, niti pak sutrašnji jutarnji nisu dali nikakvo pojašnjenje. Ni tada, a ni tijekom narednih petnaestak dana, tako da me svaki dan posjećivao konzilij liječnika, a dovodili su i studente, rekli im simptome i pitali ih da postave dijagnozu. Poslije podne su dolazili i pojedini liječnici, dopunski me ispitivali želeći potvrditi neku svoju pretpostavljenu dijagnozu. Liječnica koja me je primila zvala se Jerić. S njom je uvijek dolazila i šefica bolnice. One su određivale dnevnu terapiju, koju su stalno mijenjale i izgledale su jako zabrinuto. Stalno su mi davale hrpu različitih tableta, koje sam na njihovo zadovoljstvo mogao progutati i bez vode. Naime, ne samo da sam povratio svaku hranu koju sam uspijevao pojesti, nego sam odmah povratio i čaj ili vodu.

Budući da sam rapidno mršavio, donosili su mi i posebnu hranu iz nekih restorana, a šefica me je pitala mogu li zamisliti ikakvu hranu koju bih želio pojesti, a oni će mi je nabaviti makar i iz Mažestika. Ničega se nisam mogao sjetiti. Primao sam i toliko injekcija, tako da mi je meso na prednjoj strani butina bilo toliko bolno da ga sestra prigodom davanja injekcija više uopće nije hvatala prstima jedne ruke, nego je špicu bacala desnom rukom i tako se igla zabadala.

Događalo se još nešto neobično. Temperatura mi se i dalje kretala između 39 i 40 do 41,5 0C, ali mi je puls kod ove niže bio vrlo ubrzan, dok je kod više bio skoro normalan, pa sam se tako i osjećao i mogao sam bez ičije pomoći npr. ići u klozet, dok su me kod ove niže morali pridržavati da ne padnem. Mene je to čudilo ali me nije posebno zabrinjavalo, ali liječnike izgleda da jest. Jedan od njih je u razgovoru s drugim to nazvao: “kruks morti”, što sam preveo kao: “križ smrti”. O tomu poslije nisam nikad u cilju razjašnjenja razgovarao s nekom liječnikom. Zbog visokih sam se temperatura znojio, pa su mi po nekoliko puta dnevno mijenjali pidžamu. No, jedno jutro sam se probudio s potpuno mokrom pidžamom, a kako sam spavao kod otvorenog prozora drhtao sam od hladnoće. Dugo sam zvao dok je jedna sestra konačno došla i presvukla me. Ona mi je kao opravdanje rekla da je “umro Boris Kidrič” ( Boris je umro 11. 04. 1953.) premda ni sada ne mogu shvatiti uzročnu vezu. Kod jutarnjih vizita, hrpa liječnika me je svakog dana temeljito pregledavala.

Upala porebrice

Toga dana je liječnik koji je stetoskopom osluškivao i kuckao prstima po leđima odjednom uzviknuo: “Evo ga eksudat s desne strane!” – na što su se svi uskomešali i nešto dogovarali, da bi uskoro došla sestra s velikom dugačkom iglom koju su mi zabili između rebara i uzeli uzorak tekućine za ispitivanje. Zatim su me odveli i na rendgen, nakon čega sam dobio injekcijom veliku količinu kalcija. Sutra dan su mi rekli da je rezultat bakteriološkog ispitivanja tekućine negativan, ali su provjerom utvrdili da se pojavio i s lijeve strane. Nastavili su s kalcijem.

Novo oboljenje

Jedno jutro me probudio oštar bol u preponi lijeve noge. Nisam je se usudio ni pomaknuti. Kad je došla vizita Jerićka je maknula pokrivač počela se glasno smijati i kroz smijeh uzviknula: “Joj pa našem studiozusu mozak preselio među noge!

Kad sam ja pogledao bio sam zaista zaprepašten onim što sam ugledao. Među nogama mi je bila petnaestak centimetara velika, jarko crveno-ljubičasta polulopta s prst debelim naborima, upravo kao mozak. Dok su svi zgranuto gledali Jerićka je prstom lagano pritiskala površinu, što uopće nije boljelo, ali kad je prstom pritisnula pregib noge, tad je zaboljelo kao kad zubar dotakne živac zuba. Liječnici su između sebe nešto uzbuđeno razgovarali, uz mnogo latinskih izraza, a imao sam dojam da su zadovoljni što su konačno nešto pronašli, pa su nekamo poslali sestru.

Za cijelo to vrijeme Jerićka me nesvjesno držala za korijen penisa, stano mičući prste lijevo-desno. Bilo mi je neugodno jer sam osjetio da dolazi do erekcije, a kad je to i ona osjetila trgnula je ruku kao da se opekla, pa smijući se uzviknula: “Ehej, studiozus! Nismo se tako pogodili!”, na što joj je šefica uzvratila: “Ponosite se kolegice, pa vi ste otkrili da mu barem to još deluje.”

Svi su se nasmijali. Uto je stigla sestra noseći opet nekakvu špricu, a Jerićka mi je rekla da sada budem hrabar, jer moraju iz testisa uzeti uzorak da ispitaju o čemu se radi – a to će biti vrlo bolno. Dvojica doktora su mi rukama pritisnuli noge i ruke, a Jerićka mi je zabila iglu u jaje. Sav sam se pretvorio u grč, a toliko je boljelo da čak nisam bio u stanju ni viknuti.

Prvi sam primio injekciju Teraycina

Dali su mi nešto za ublažavanje bolova, a sutradan su mi rekli da je i taj test bio negativan, pa da još ne znaju o čemu se radi.  Uz mnoge koje su mi stalno davali, tada su mi dali još injekciju teramycina. Dobro se sjećam da je šefica rekla da sam prvi pacijent na kojemu pokušavaju ispitati djelovanje tog antibiotika. Čim me je kod naredne vizite pogledala, Jerićka je uzbuđeno uzviknula: “Bože, pa on je sav ljubičast!” Ja sam pogledao ruke, na kojima su posebno nokti bili intenzivno ljubičasti. Ne znam da što su zaključili, ali je teramicin odbačen.

Timo me je posjećivao

Timo me je posjećivao skoro svaki dan i pričao mi što je čuo od doktorâ. On je podigao i moju plaću i Tonći poslao onoliko koliko sam i ja slao. Tonćo uopće nije znao da sam u bolnici, pa se – kako mi je kasnije pričao – čudio što sam zakasnio sa slanjem.

Moja soba je na prvom katu, a krevet pored prozora, pa su mi često dolazili kolege i kolegice i dozivali me kroz prozor da čuju kako mi je. Sutradan nakon što mi se dogodila upravo opisana bolješćura, nešto prije podne sam čuo ženske glasove kako me dozivaju ispod prozora. Nekako sam se dovukao do otvora i ugledao tri kolegice iz Studentskog grada. Smijale su se i pitale je li istina što se tamo priča da su mi odsjekli “ono” – pokazujući time prstima kao škarama kako sijeku. Rekao sam im da se ne brinu jer je to je bila samo bolna provjera ispravnosti.

Liječnici kao da su potpuno zaboravili upale mojih porebrica, pažnju su potpuno usmjerili na novonastalo stanje. Treći dan su se od prepone prema dolje na nozi pojavile dvije uske crveno-ljubičaste pruge u duljini od nekoliko centimetara, na što su liječnici obratili posebnu pozornost. Iz njihovog sam razgovora shvatio da su mi imali namjeru odsjeći nogu, a budući da se “infekcija širi niz nogu” da to mogu odgoditi, jer će možda uspjeti saznati o čemu se radi i potpuno suzbiti infekciju.

Dva tri dana kasnije s Jerićkom i šeficom došao je jedan visoki sredovječni liječnik, kirurg kojega su pozvali zbog dogovora o eventualnoj operaciji. Čim je kirurg pogledao oboljelo mjesto počeo je ljutito psovati: “Pa bre babe jedne p…. vam bre materina, zar nikada niste videle trombozu. Detetu tromb ko metak zapete puške stoji samo pedalj ispred srca, a vi umesto da ga imobilišete, pustile ste ga da se savija ko crv!”

Odmah je preuzeo komandu, od koljena do pazuha je postavio udlagu i sve čvrsto omotao zavojem. Kirurg je dolazio svaki dan. Nakon par dana je ustanovio da se formirao tromb i ispod koljena, pa je i to imobilizirao, što je sutradan morao učiniti i sa skočnim zglobom. Temperatura je počela opadati a puls stabilizirati tako – da su konačno došli u normalu, a i bolovi su potpuno prestali. Na zahtjev kirurga još sam tjedan dana ostao omotan skoro kao mumija, a onda su konačno sve skinuli i odveli me na rendgen.

Eksudati su se potpuno povukli, a nije bilo ni priraslica. Odveli su me na vagu, koja je pokazala 54 kilograma. Iznenadio sam se kad sam pogledao noge. Bile su to samo kosti prekrivene kožom, a koljeno je izgledalo kao velika kvrga. I rebra su izgledala neobično široka. Takve sam slike vidio sama na prikazima logoraša u njemačkim logorima.

Moje dvomjesečno “liječenje” je bilo dovršeno, pa su me trebali otpustiti iz bolnice, ali sam bio toliko slab da sam teško stajao na nogama. Stoga je šefica bolnice rekla da moram barem malo ojačati, pa da će me zadržati u bolnici još par tjedana. Međutim, u bolnici se pojavila dizenterija, a budući sam je u djetinjstvu prebolio, pa sam znao koliko ona iscrpljuje zbog stalnih proljeva, rekao sam im da sam tu svašta prebolio i da još i dizenteriju ne bih mogao preživjeti, pa sam ih zamolio da me prebace u Studentsko oporavilište na Avali. Ne znam kako je to organizirano, ali je sve učinjeno već tijekom tog dana. Bio sam tada najskuplji pacijent, a da nisam bio zaposlen kao student ne bih bio oslobođen plaćanja. U otpusnom pismu je pisalo da sam “električar iz Novog Beograda”, a kao dijagnoza je navedeno: “Verovatno tifus specifične prirode”.

Kad sam došao u bolnicu imao sam 80 kilograma, dijagnoza neutvrđena. Tu sam se prehladio i dobio upalu porebrica, a zbog  dugog ležanja dobio tromboflebitis. Nakon dva mjeseca me otpuštaju iz bolnice teškog samo 54 kilograma i mišljenjem da sam bio zaražen tifusom “verovatno specifične prirode”. Ovo nipošto nije kritika. U medicini se i sada događaju ovakvi nejasni slučajevi, ali se divim ljudskosti pristupa i vrlo brzom otklanjanju svih birokratskih zavrzlama od kojih akutno boluje naše današnje zdravstvo.

Uputnicu za odmaralište mi je morala dati Studentska poliklinika, ali i to je na neki način odmah riješeno. Budući da sam teško hodao, a nisam imao štapa, napravili su mi ga od drške metle. Odsjekli su je na pravu duljinu, a da mi ne bi nažuljao ruku, na gornji dio su namotali dosta gaze.  Došao je i Timo da me odvede, a dr. Jerić, šefica bolnice i nekoliko sestara ispratili su me sa najboljim željama za brzo ozdravljene. Kao da sam im dragi bliski rođak.

U Studentskoj klinici nas je odmah primio stari liječnik. Zbog nečega znadem da je bio Židov. “Ih, bre šta su to s vama uradili” upitao je i počeo pažljivo čitati liječničku dokumentaciju koju mu je Timo predao u zatvorenoj koverti, a onda mi se ozbiljno obratio: “Dragi mladiću, ovo je bilo ozbiljno. Preživeli ste od najmanje tri bolesti a od svake od njih se često umire. Ne znam pripadate li bilo kojoj veri, ali ako i ne verujete, u znak zahvalnosti zapalite po jednu sveću svakom od svetaca za kojega znate. Ne može biti na štetu.”

Od Time sam kasnije saznao da sam imao poliserositis, a to znači uz obe plućne, još i posebno opasnu upalu trbušne maramice. Liječnik mi je još rekao da su od snažnog tromboflebitisa ostale trajne posljedice, o kojima moram voditi brigu cijeli život. Stanje će se vremenom malo popraviti, ali ću morati odabrati zanimanje koje se ne obavlja stojeći nego pretežno u sjedećem položaju. Rekao mi je i da postoji i alternativa, ali o tomu moram razmisliti pa odlučiti.

To je pojasnio:

“Vi ste mladi, a organizam u toj dobi još može stvarati nove venske puteve, pored ostalog proširujući tanje vene, pa čak i kapilare. Da biste to postigli morate što više hodati. Ugrušak krvi koji je suzio glavnu unutarnju venu već se pretvorio u tkivo, pa se ne bi trebao otkinuti, ali rizik postoji, a ako se to dogodi, obzirom na njegovu veličinu i blizinu srca, vi ste mrtav u nekoliko sekundi. Ja to ne preporučujem, nego samo spominjem kao mogućnost, koju bi se malo ko usudio iskoristiti. Vi odlučujete: celi život patnja, ili skoro potpuni oporavak. Sretno!”

Ujutro sam otpušten iz bolnice, obavio nužni posao u drugoj ustanovi i već pred večer sam bio u Studentskom oporavilištu gdje sam boravio mjesec dana. Razmišljao sam što mi je doktor rekao, pa sam konačno odlučio i već treći dan sam strmom uzbrdicom kroz šumu krenuo prema vrhu Avale. Kako je to boljelo!

Izdržao sam i nakon mjesec dana se vratio u Studentski grad gdje sam dobio još mjesec dana bolovanja.

Comments (1)

Dragi imenjače,
Ja danas imam sličnu vensku trombozu lijeve noge-duboku. Nosim kompresijske čarape i pijem pola tablete Xarelto 20 mg/dnevno.Tromb „star“ oko 10 godina je u listu i butnom mišiću-Za sadaje zadovoljavajuće. Hvala Ti na ovom iskustvu. Dali je to „zavičajna bolest“-da se našalim?
Srdačan pozdrav! HvalaTi za javljanje,uvjek mi je vrlo zanimljivo.

Write a comment