berlin

DUBROVNIK

Posted on : 11-03-2018 | By : admin | In : 01 VIJESTI I NOVOSTI

0

piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stolječe“

Smješteni smo u zgradu gimnazije na Boninovu. U velikoj sobi su bila dva kreveta i stol na kojemu je bila njemačka radio stanica kakve sam poznavao još iz doba rata, a nekoliko sam ih za vrijeme partizanske vladavine rastavio na dijelove.

Na stolici ispred radiostanice već je sjedio stariji student i  nešto je radio. Bio je izrazito mršav, a kako mi je rekao bio je apsolvent tehničkog fakulteta. Imena mu se  ne sjećam, ali još imam njegovu fotografiju. Snimio sam ga uz radiostanicu. U istoj je zgradi bila i naša kuhinja, a uz nju i prostor za objedovanje.

Bio mi je to u mom životu prvi pravi godišnji odmor. Ne samo prvi, nego i najljepši uopće.

Čim sam se raspakirao, odmah sam otišao na plažu, koja je bila odmah s druge strane ceste. Što se tiče posla, dužnost nam je bila u sedam i osamnaest sati uspostaviti radiovezu sa Zadrom i Rijekom. Kolega je uspostavljao vezu, malo smo popričali i rekli jedni dugima što činimo i kako se zabavljamo. To nikad nije trajalo dulje od desetak minuta.

Što se tiče učenja, tu sam se morao posebno pripremiti. Fizičku kemiju smo slušali 4 semestra, a Pavle Savić ne samo da je bio loš predavač, nego je vrlo rijetko i dolazio na predavanja. Stalno je bio zauzet nekakvim političkim sastancima. Bio je ovjenčan slavom dugogodišnjeg suradnika Marije Kiri, a u ratu je bio Titin radiotelegrafist, pa je i poslije rata bio visoko u političkim krugovima. Ostali ga profesori nisu voljeli, a priča se da je nekoliko puta pokušavao doktorirati, ali da su ga svaki puta oborili. Na ispitima je znao biti vrlo neugodan. Jednom sam prisustvovao njegovim ispitima. Student je dobro odgovarao, a kad mu je postavio jedno neuobičajeno pitanje, student je rekao da to nije predavano i da to nema u knjizi. Pavle ga je prijekorno pogledao, pa mu je rekao da je to prije dva mjeseca objavljeno u francuskom (ne sjećam se kojem) časopisu.

Osnovni udžbenik po kojemu smo trebali učiti, zapravo i nije udžbenik nego jedna obimna stručna knjiga, s ogromnom brojem podataka koje bi trebalo naučiti. Kolege su mi već ranije rekli da u knjižari ima izvrsna knjiga zagrebačkog profesora Supeka, ali da Pavle nipošto ne smije saznati da po njoj učimo, jer će on tada naći načina da nas obori na ispitu. Kupio sam je, izvrsna je i mnogo tanja, pa sam i nju skupa s onom debelom donio u Dubrovnik.

Da bi se dobila i najmanja prolazna ocjena, bilo je nužno dosta učiti. Kad smo se smjestili, odmah sam otišao na plažu koja je bila s druge strane ceste. No, već sutradan sam na plažu ponio onu deblju knjigu. malo plivao, a onda legao na pijesak i učio. Osim  nas studenata i nešto malo dubrovčana, na plaži nije više bilo nikoga. O turizmu se tada nije ni govorilo. Jednog dana je neki student nakon  ručka na plažu došao s komadom bijelog kruha, na što su domaći počeli među sobom glasno prigovarati da oni mogu nabaviti samo crni kruh: “A ovi se hrane bijelim!”

I narednog sam dana ponovno rano došao na plažu i učio. U neposrednoj je blizini sjedila grupa djevojaka i nešto su glasno razgovarale. Prekinuo sam čitanje i osluhnuo što govore. Čuo sam jednu od njih kad je rekla:

Jadni student, ovako lijepi dan, a on mora učiti.”

Kad mi je došlo do svijesti to što sam čuo, kao da me je netko snažno udario po glavi. Pogledao sam u mrsku knjižurinu i snažno zaklopio toliko snažno da je odjeknulo kao prasak. Ustao sam, uzeo knjigu, i široko nasmijano obraćajući djevojkama:

-„Hvala vam na upozorenju, učiti mogu i kasnije, a ovaj odmor ne smijem upropastiti.“

-„A šta će biti ako padneš na ispitu“, upita me jedna od njih.

Kajakom uz obalu

Iz Beograda su dopremili i kajake, pa su studenti u tim kajacima stalno plovili, odlazeći i na Lokrum, na čemu sam im posebno zavidio. Neki su plovili i do vojnog odmarališta Kupari.

Jedno jutro sam i ja uzeo kajak, želeći isprobati kako ga koristiti. Bilo je to vrlo nestabilno plovilo i nekoliko puta sam se izvrtao, dok sam konačno svladao po mome mišljenju prihvatljivu vještinu održavanja ravnoteže. Malo sam se odmaknuo od plićaka i odlučio na malo dulju vožnju. Čeznutljivo sam gledao prema Lokrumu, ali se nisam usudio tamo zaploviti. Što ako se izvrnem?! Nakon kraćeg razmišljanja krenuo sam uz obalu prema Kuparima. Ako se izvrnem uvijek ću se moći nekako dovući do obale i tu se ponovno ukrcati. Prilično dugo sam oprezno veslao, kad sam zapazio da mi se kajak puni vodom, zaveslao sam prema obali da ga ispraznim.

Obalna straža

No, čim sam se počeo približavati strmoj obali, iza jedne stijene sa začuo strogi povik:

“Nazad!”

Odgovorio sam da mi je kajak pun vode, pa da ga na obali moram isprazniti.

Šta me briga”, povikao je opet. Zatim sam ugledao kako se iza stijene pojavljuje prvo puščana cijev, a zatim i glava na kojoj je bila kaciga, pa opet strogi povik: “Nazad, puca’ ću”. Nije bilo druge nego okrenuti kajak i polako zaveslati nazad.

Zaprepašten srpskim nacinalizmom

Na plaži sam bio po cio dan, a poslije večere sam lutao po gradu. Dok sam obilazio neki muzej pogled mi se zaustavio na jednom velikom uramljenom bijelom plakatu, na kojemu je bilo nešto napisano lijepim velikim crnim slovima, pa sam počeo čitati što to piše. Više se uopće ne sjećam sadržaja, ali kad sam došao do teksta: Sa Lovćena vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče”  a ispod toga potpis: “Dubrovniku Omladina srpska”,  ostao sam kao skamenjen od iznenađenja. Znao sam povijest, znao sam za velikosrpska posezanja za hrvatskim teritorijima, čak se i danas sjećam oproštajnog govora predsjednika ratne srbije Milana Nedića prije ulaska Rusa i partizana u Beograd preko radija u kojemu je za sve nevolje upućivao prijetnje: “Josipe (Broz), Vlatko (Maček) i Ante (Pavelić) – vi ste krivi…”, a zatim nastavio melodramski: da narod srpske Slavonije, srpske Dalmacije, srpske Like … govori: “I nebo je srpske boje, i na njemu sedi srpski bog, a oko njega anđeli srpski stoje i dvore boga srpskog svog.”  Zaprepašteno sam stajao i gledao taj plakat. Da sam to vidio negdje u arhivskoj građi, bilo bi samo zanimljivo, ali šest godina nakon rata i u atmosferi snažnog političkog pritiska pomirenja: “Bratstvo i jedinstvo”, ovako izvješeno na zidu djeluje izrazito provokativno, a osobno sam se osjećao toliko povrijeđenim kao da mi je netko popljuvao najveću svetinju. Nisam o tomu ništa govorio, ali mi je to sve do danas ostalo duboko u sjećanju.

I Egon je bio u Dubrovniku

Međutim, okružen svim onom  ljepotama Dubrovnika, tada o tomu više nisam razmišljao. Samo nekoliko dana nakon dolaska na plaži sam ugledao Egona. Ne znam koji se od nas dvojice više obradovao. Jugonafta je u Dubrovniku imala svoje odmaralište i Egon je tu s ostalima iz obitelji, a stanuju u udaljenoj Vili Kaboga. Imali su i motorni čamac, za desetak osoba, a kako mi je Egon rekao bio je brži čak i od milicijskih čamaca. Tek tad su mi se pružile široke mogućnosti uživanja u svemu onome što pruža Dubrovnik skupa s okolinom. Egon je svaki dan dolazio na plažu, a večer smo skupa izlazili. Više puta je došao čamcem, pa sam konačno mogao odlaziti i na Lokrum i dalje u okolinu. Jednog dana smo otišli u Trsteno, gdje smo dugo razgledali divni park prirode, u kojemu se nalaze biljke koje nikad ranije nisam vidio. Tu sam susreo Dervenćanina Vitu Lastića, kojega sam zadnji put vidio kad smo se u Derventi u travnju 1945. g.

U Dubrovniku je tada boravilo Hrvatsko tamburaško društvo Tambburitza iz Pitsburga. Bili su smješteni u vili Šeherzada. Egon i ja smo ih jedno večer tamo posjetili. Lijepo smo se zabavljali. Među njima je bilo i zgodnih djevojaka, no malo je od njih dobro govorilo hrvatski, ali Egon je prilično dobro govorio engleski.

Koncert na otvorenom

Jednog dana mi je Egon rekao da se uvečer održava koncert na otvorenom, pa me pozvao da i ja idem. Rekao je da znade kako mene ne zanimaju koncerti, ali da trebam Mariji, jer joj je iz Beograda  došla njezina prijateljica Bebika, pa kako nema pratnju, on bi išao s njome, a ja s Marijom. Znao je da nemam ništa pristojno odjenuti za takvu prigodu, pa mi je donio svoje odijelo i cipele. Nije bilo nikakvog načina da se izvučem. Pristao sam i nisam se pokajao. Kad smo stigli, već je bilo puno svijeta. Svi su bili lijepo odjeveni, a na damama su svjetlucali različiti komadi nakita. Po dvoje, ili u većim grupama živo su razgovarali, a i kretali su se tražeći poznanike. Iz dijelova razgovora sam zaključio da ih ima iz Sarajeva, Beograda, Zagreba… Bila je to društvena i politička krema jugoslavenskog društva. Takovom skupu i s toliko lijepo odjevenih osoba, do tada nikada nisam prisustvovao. Marija me je odmah počela vući probijajući se između tih ljudi, tražeći svoje poznanike. Kad je koncert počeo sve se umirilo, ali je i dalje bilo šaputanja, a dame su i dalje okretale glavu, želeći vidjeti ima li još nekog koga nisu susrele.

Ponekad su samo mahnule rukom, a ponekad su se polako kretale da se i susretnu. Meni se glazba svidjela pa sam pokušavao slušati, ali mi je smetalo to komešanje i šaputanje. Imao sam dojam da samo ja slušam glazbu, dok većina, a posebno dame, došla da bude viđena. Ja sam prisustvovao koncertu, dok je većina posjetitelja bila samo nazočna – t. j. da bude viđena. Konačno je prošao taj divni i nezaboravni godišnji odmor, koji me ništa nije koštao, nego sam čak i bio plaćen. Osim za voznu kartu, ostali dio novca sam sačuvao. Kod kuće nije bilo nekih posebnih poslova, pa sam već nakon par dana počeo s učenjem. Bez obzira što sam morao puno toga zapamtiti, smatrao sam da sigurno mogu položiti taj ispit i kad je došlo vrijeme, krenuo sam u Beograd

Write a comment