berlin

OPASNI ZALET

Posted on : 11-02-2018 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

1

piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće

Politička nastava, opasni zalet, susret s Verom Šimić.

Bilo je i političke nastave, zajedno za sve studente PMF-a. Među organizatorima se isticao Bogdan Maglić iz Sombora. Na jednom takvom skupu, nakon što je održao kratko predavanje o Marksizmu-lenjinizmu, predavač nam je počeo postavljati pitanja. Zanimljivo je koliko je o toj temi bilo veliko neznanje studenata.

U vrijeme rata u NDH su objavljivane “Male socijalne knjižice” u kojima je to jednostavno i vrlo objektivno prikazivano, tako da sam znao odgovoriti na skoro sva pitanja. Ostalo mi je u sjećanju pitanje o tomu što je to NEP. Nitko osim mene nije digao ruku, pa sam opet ja odgovarao. Rekao sam uz ostalo da je to nova ekonomska politika u SSSR-u, koju je Lenjin proglasio 1922. g. Predavač me je pohvalio i nešto se došaptavao s onima koji su bili uz njega. Vjerojatno je obzorom na moje znanje pitao o mome partijskom  statusu.

Opasan pokušaj.

Kad sam već kod politike, spomenut ću nešto opasno u što sam se upustio. Jednog dana su nas izvijestili da će se navečer u velikoj dvorani održati važan sastanak. Dvorana je bila puna, a predsjedavajući drug Barlov je rekao da se moramo odlučiti o izbacivanju jednog studenta s fakulteta. Taj je student u zatvoru zato što je nagovarao jednu studenticu da pristupi nekoj organizaciji. Govorio je vrlo oštro, zahtijevajući od nas da podržimo izbacivanje tog studenta i iz Saveza studentske omladine: zauvijek, kao i s fakulteta: zauvijek. Poslije njega su se javljali oni unaprijed odabrani, koji su još oštrije nastupali, govoreći o zločinu protiv ugleda fakulteta i studentske omladine, ali nitko nije govorio za što je taj student optužen.

To je trajalo prilično dugo i ja sam u jednom trenutku spontano ustao, pitajući što je taj student učinio i zašto je optužen. Rekao sam da je on za nešto optužen, ali da još nije osuđen, pa nema razloga da unaprijed uništimo karijeru jednog čovjeka. Ako ga sud osudi, onda ćemo ga i mi osuditi, a ako ga ne osudi to znači da nije kriv, pa što će onda biti s našom osudom. Dok sam govorio kolega iza mene me je povlačio za odjeću da sjednem.

Naivno  vjerovanje u logiku.

U dvorani je nastao tajac. Još nakon onog političkog sastanka meni je ugled među partijcima bio silno porastao, a bio sam i vrijedan u svakom pogledu. Barlov me je gledao zaprepašteno, a onda mi se oštro obratio: – Druže Fićo, razočarao si me! Pa ti tvrdiš da mi zatvaramo nevine ljude i time reakciji daješ nož u ruke.

– Druže Barlov nikome ja ne dajem nikakav nož. Ja samo tvrdim da optuženi ne mora biti i osuđen i predlažem da čekamo osudu.

– Ali mi ne zatvaramo nevine – povikao je nestrpljivo.

– Druže Barlov, postoje slučajevi da je netko bio osuđen i na smrt, pa se poslije pokazalo da je bio nevin. Nemojmo unaprijed uništi čovjeka.

Ali mi nismo kapitalistička zemlja gde se tako sudi – uzvratio je ljutito.

Prekid sasatanka i prijetnja meni.

Dosta drugovi! Prekidam ovaj sastanak, a sutra ćemo tebe Fićo staviti na dnevni red. Tek kad smo izašli iz zgrade, mene je uhvatila panika: kog vraga sam se petljao, kad tomu jadniku sigurno ne mogu pomoći; a uopće nemam pojma o komu se to radi. Do doma sam bauljao kao mjesečar i cijelu noć nisam uspio zaspati. Ujutro sam ustao i sa strahom krenuo prema fakultetu. U menzi nismo imali doručka, pa sam uvijek putem u mljekari uz jogurt pojeo i po dvije pogačice.

Spas Rankovićevim autoritetom.

No, tada nisam osjećao glad, nego sam kupio  novine Borbu, a kad sam na prvoj stranici ugledao krupan naslov o broju NEVINO OPTUŽENIH informbiroovaca – poželio sam skakati i vikati od oduševljenja. Bio je to izvještaj Aleksandra Rankovića na petom kongresu KPJ. U naslovima je navedeno koliko je nevino optuženih zbog Informbiroa u svakoj od republika. Sjajno! Kao da sam se u tom trenutku preporodio, a strah od  očekivane nesreće naglo je pretvorena u veliku pobjedu.   Preklopio sam novine i držeći ih rukom tako da se vide naslovi, veselo krenuo na fakultet.

Kakva nagla promjena! Oni koji su mi uvečer prijetili, gledali su me zavidno, ali i sa strahom. Bili su uvjereni da sam kao izrazito povlašteni član KP unaprijed znao za Rankovićev Ekspoze, a ti povlašteni članovi se nisu morali povezivati s partijskom ćelijom svoga fakulteta. Tom njihovom mišljenju treba dodati i da sam nosio kožni kaput, a premda je bio različit od dugačkih smeđih kožnih kaputa kakve su nosili udbaši i neki partijski funkcioneri – kožni kaput je kožni kaput. I dalje je bilo opasno da netko bude optužen zbog informbiroa, a kad me je neka grupa studenata ugledala da ulazim u aulu fakulteta, brzo su se razilazili.

Zabrana zbog političkog vica.

Za političke viceve se još dugo odlazilo u zatvor, a morao se poštovati i „partijski moral“. Nekako u to vrijeme izašao je prvi broj humorističkih novina: „Patak“. Na naslovnoj je stranici bio  crtež čovjeka koji se utapa u rijeci i zapomaže: “Upomoć, ne znam plivati” Drugi čovjek stoji na obali i uzvraća mu: “Što se bre dereš? Ni ja ne znam plivati, pa se ne derem!”  Novine su zabranjene “zbog nemoralnog prikazivanja socijalističke stvarnosti.” To je bio prvi i zadnji broj.

Bivši major na granici plača zbog…

Na fakultetu je bilo i prijateljstava, a drugarstvo je pored iskrenog najčešće bilo institucionalno. Jednom smo u NSO-u ispunjavali nekakve formulare. Iza mene je u redu stajao stariji kolega. U partizanima je dostigao čin majora, a budući da je izgubio oko zvali smo ga Ćoro. Kad sam se ja maknuo on me začuđeno upita:

Bre Fićo šta si to napisao?

Pa ispunio sam formular o nacionalnoj pripadnosti. 

– Nisam bre ćorav na oba oka, šta si to napisao – i pokazao mi prstom na formularu.

Hrvat, odgovorio sam, na što je on nekako žalosno rekao:

– Ih bre, a tako si mi izgledao nekako naš.

Poslije podne me je potražio u studentskom domu. Molio me je da mu oprostim zbog gluposti koju je učinio. Rekao je da je uvijek i iskreno zastupao bratstvo i jedinstvo, da je o tomu govorio i u svojim brojnim javnim nastupima, ali da zapravo nikad nije imao prilike razgovarati s nekim Hrvatom pa je mislio da su oni nekako različiti. Bio je na granici plača.

Susret s kćerkom viteza NDH Frenje Šimića.

Idući jednog dana prema fakultetu, u izlogu knjižare antikviteta ugledao sam knjigu Andrije Kačića Miošića: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga”. Ušao sam i kupio je. Objavio ju je u Zagrebu 1.896. L. Hartman (kugli i Deutsch). Na prvoj stranici je zeleni otisak žiga: d. med. Vojin Smodlaka. Ćirilicom. I još čuvam to knjigu. Kad sam izlazio iz knjižare ugledao sam Veru Šimić. Bože, koliko sam se obradovao. Bila je u društvu s još tri starije dame, među kojima je bila i njezina majka. Čim me je ugledala Vera ih je napustila i potrčala prema meni s ispruženim rukama glasno vičući:

– Pa, jesi li to ti, šta radiš ovdje?

Kad sam joj rekao, ozbiljno me je pogledala i pokazala ruku s burmom na prstu. Vidi, reče, majka me je udala, zatim brzo dodala da će me pronaći, a da me sad mora napustiti, jer će se majka ljutiti. Otišla je i nisam je sreo sve do pred ljetni raspust.

Široka paleta događanja

Zahvaljujući omladinskoj radnoj akciji, moja je ranija suzdržanost potpuno nestala i sada sam bio izrazito otvoren za druženja. Osim s mnogim kolegama s prve godine, ubrzo sam se sprijateljio i s nekima sa starijih godina, no prvo sa sveprisutnim Bogdanom Maglićem – Bocom, ali i s drugih grupa, uključujući i neke s filozofskog fakulteta, koji je bio pored našeg, a još dok je to bio jedan fakultet, na filozofskom smo slušali kemiju, a i laboratorij je bio tamo.

I pored gotovo nemogućih uvjeta na selu sam se stalno bavio nekakvim tehničkim improvizacijama, pa me je obilje materijala u fakultetskim laboratorijima poticalo na to da nešto takvo organiziram na širem planu.

Organizirao foto klub

Prvo sam došao na ideju da pokušam organizirati foto-klub. Potražio sam Bocu i izložio mu svoju zamisao. To ga je oduševilo i preuzeo je na sebe da riješi organizacijske probleme. Nismo imali aparat za povećavanje slika, pa ga je od postojećeg materijala prema mojim uputama napravio fakultetski majstor. Prof. Šljivić koji je predavao i optiku, bio je oduševljen. Brzo smo okupili grupu kandidata za foto-klub, a među njima je bio Pero Otoranov, zvani Pera Kara (crni) iz Kikinde, a zaljubljenik u fotografiranje.

On je imao fotoaparat Leica proizveden u nekakvim proizvodnim pogonima (“zavodi”) NKVD-a u SSSR. Kupio ga je od nekog sovjetskog vojnika odmah poslije rata. Osim kemikalije metol, kojega inače treba vrlo malo, uspjeli smo nabaviti sve kemikalije potrebne za razvijanje i fiksiranje filmova i slika. Pitao sam Bocu može li mi od Komiteta SSO-a nabaviti pismo za Zastava film, pa da on njih pokušam dobiti metol, ali i nešto filmova. Već sutradan mi je donio to pismo, pa smo Kara i ja pješice krenuli na Košutnjak. Lijepo su nas primili, a umjesto 10 dekagrama metola, koliko smo tražili, dali su nam kilogram, puno ostalih kemikalija, par stotina metara otpadaka pozitiv filma nešto negativ filma i foto papira. Bili smo opskrbljeni za dugo vremena. Pero mi je darovao fotoaparat za filmove 6X9 cm. pa sam i ja mogao snimati, no u foto klubu se nisam mnogo zadržavao.

Ministrirao na misi. Od nekoga sam saznao da se u blizini nalazi katolička crkva i da je nedjeljom misa u 18 sati. Otišao sam i kad sam vidio da svećenik služi misu bez ministranata, ja sam pristupio i ministrirao. Svećenik me je začuđeno gledao. Poslije mise su se oko mene okupile žene, raspitujući se odakle sam.

Među njima je bila jedan zgodna djevojka, a uz nju nekoliko njezinih mlađih sestara i braće. Zvala se Adela Pavčić, a o njoj će još biti govora. Na misi je bila i banjalučanka Anđa, koja je kao čistačica radila u našem domu. Bila je radosna kad me je vidjela, a posebno što sam ministrirao.

Zimski raspust. Došlo je i vrijeme zimskog raspusta. Nakupovao sam različitih sitnica: ženskih češljeva za kosu, širokog lastika za čarape, uskog za gaće i drugih sitnica koje se tamo ne mogu nabaviti i krenuo doma. Majka se obradovala tim sitnicama. Nešto je zadržala sebi, a ostalo darovala drugima. Išao sam na polnoćku u desetak kilometara udaljeni Plehan. Crkva je bila puna, a najviše me se dojmilo kad su svi pjevali: „Zdravo Majko, kraljice Hrvata“. Svi su pjevali iz dna duše, a crkva je prosto treperila od snažnog pjevanja. Bilo je zaista lijepo i snažno impresivno!.

Povratzak i prvi ispit. Nakon raspusta sam ponovo krenuo u Beograd. U siječanjskom roku polažem neorgansku kemiju. Budući da smo taj predmet slušali skupa sa studentima drugih studija, velika amfiteatarska dvorana u zgradi filozofskog fakulteta bilo je skoro puna. Ispitivao je stari profesor Lozanić. Kad sam došao na red, izvukao sam papir na kojemu su bila tri pitanja. Sve sam to dobro znao i bez podpitanja odgovarao redom onako kako je bilo zapisano na papiru.

Profesor me je jedno vrijeme šutio i znatiželjno me promatrao, a onda me je upitao: – Gospodine, gospodine, odakle ste vi?

– Iz Dervente – odgovorio sam.

– A zar tamo svi govore tako brzo?

– Pa zar ja govorim prebrzo? Ja sam mislio da govorim normalno.

– Znate gospodine, ja vas ništa nisam razumeo, ali imam utisak da ste sve odlično znali, pa ću vam upisati desetku. Čestitam.

Budući da se polaže po azbučnom redu, ja sam po prvom slovu moga prezimena polagao zadnji. Nastavio sam i dalje redovno posjećivati predavanja i intenzivno učiti, ali sam se bavio i drugim aktivnostima. Redovno sam odlazio u crkvu i to sam se sprijateljio s Adelom, a odlazi sam joj i doma. Njezin je otac doselio u Beograd kad je dobio Predstavništvo Philipsa za Jugoslaviju. Sjećam se da sam u njihovom stanu na crnoj daski klozetske školjke piše: Philips. Njezina je majka bila vrlo simpatična Slovenka i stalno mi je hvalila svoju Adelu kako je dobra i pametna.

Susreo Dragu Rakoša. U auli fakulteta, jednom sam ugledao Dragu Rakoša, onog Dervenćanina kojeg sam zadnji put sreo kad smo povlačeći se prema Zagrebu čekali na prijevoz na drugu stranu Save. Vrlo se obradovao kad me vidio. Ispričao mi je da je tri godine studirao astronomiju na Zagrebačkom sveučilištu, a budući da Beograd ima mnogo veći teleskop, da je na četvrtu godinu došao ovamo. Vrijeme providi uglavnom na opservatoriju, tamo i spava na nekakvom pomoćnom ležaju. Pozvao me je da dođem i tamo mi je pokazao način rada. Cijelu sam noć proveo gledajući zvijezde. Reko mi je da stjecajem okolnosti nije primio krizmu (katoličku sv. potvrdu), pa to želi učiniti ovdje i pitao me je hoću li mu biti kum. Naravno da sam pristao. O Dragi će u ovoj knjizi još biti govora.

Asistent Đoko i kristalni detektor detektor. Jednog dana je asistent Đoko (Đorđe Mušicki) zbog nečega došao u moju sobu u domu. Bio je iznenađen kad je vidio detektor. Stavio je slušalice na uši i zadovoljno, ali i začuđeno slušao. Kad ih je skinuo rekao mi je da on znade riješiti bilo koju matematičku diferencijalnu jednadžbu, ali da ne razumije kako ovo radi. Kad sam mu rekao da umjesto kristala galenita i igle mogu staviti krumpir sa zabodenom vilicom, i da opet uz malo truda može raditi, rekao je da se šalim.

Đoko je to sutradan na fakultetu pričao jednoj grupi studenata, na što me je jedan od njih upitao da li bih znao popraviti radio aparat, jer da je radio njegove stanodavke pokvaren, a ne može naći majstora. Rekao sam da znadem, a budući da nemam instrumenta, mogu otkloniti samo neke kvarove.

Popravak radio aparata. U nedjelju me je odveo tamo. Bio je to veliki stan, a gazdarica je pozvala i nekoliko prijateljica. Ugledao sam veliki radio marke Orion, kakav do tada nisam vidio. Svi su od mene mnogo očekivali, a ja sam od alata imao samo odvijač pa sam se malo zabrinuo. Uključio sam aparat i: ništa. Po iskustvu ponadao da nije ništa ozbiljno. Skinuo sam zadnji poklopac i kad sam pažljivo pogledao na elektronke vidio sam da je anoda ispravljačice malo zažarena. Izvrsno! Znao sam što je. Radio aparati su obično imali po dva elektrolita za izravnavanje napona, a ova je luksuzna izvedba imala tri, jedan od njih je u kratkom  spoju. Okrenuo sam aparat na bok, skinuo zaštitni karton i s odvijačem brzo napravio kratak spoj – od plus spoja do šasije. Uz jaki blijesak plavičaste iskre odjeknuo je prilično jaki prasak. Svi su se trgnuli, a ja sam im rekao da je sve uredu. Isto se ponovilo i s drugim elektrolitom, a kod trećeg: ništa. Znao sam da je taj probio.

Zamolio sam domaćicu da mi da nekakve jače škare i pitao je je li skala točno podešena. Kad je rekla da jeste, kazaljku sam pomaknuo na stanicu Beograd, a dugme za ton podesio na veću glasnoću. Kad sam presjekao žicu koja vodi od tog elektrolita, sobu je toliko glasno ispunila glazba nekakve narodne pjesme, da su svi poskočili, a domaćica me je zaprepašteno gledala otvorenih usta. Gotovo! Rekao sam, smanjio glasnoću i počeo zatvarati aparat. Kad me je domaćica pitala šta s onim što sam presjekao, rekao sam joj da aparati imaju po dva elektrolita, a kad se potpuno utišaju čuje se vrlo tiho zujanje. Ovaj aparat je skupa luksuzna izvedba pa ih je imao tri, tako da se to zujanje uopće ne bi čulo. Zatim sam aparat potpuno utišao i rekao joj da posluša. Čulo se vrlo, vrlo tiho zujanje. Rekao sam joj da ako želi ja mogu negdje potražiti novi elektrolit, ali da ne znam gdje se može kupiti i da je vjerojatno skup. Preporučio sam joj da odustane od toga.

Kad sam aparat opet stavio na njegovo mjesto, domaćica je po srbijanskom običaju iznijela slatko i vodu, ali svakom od nas dvojice po veliki komad gibanice, a na stol je postavila i flašu rakije. Nakon što sam pojeo gibanicu upitala me je koliko je dužna, na što sam odgovorio da bi me bilo sram naplatiti to što sam presjekao jednu žičicu.

Pokrenut lanac događanja. Čudno je kako neka sitnica može pokrenuti lanac događanja. To što joj nisam želio naplatiti učinio sam iz uvjerenja da ne bi bilo pošteno naplatiti tako mali rad. Međutim, bez ikakve moje namjere, pokazalo se kao izvrsna reklama. Uskoro sam počeo dobivati pozive za takve intervencije, a dugoročno gledano to mi kasnije omogućilo nastavak studija.

 

 

 

 

Comments (1)

Vrlo zanimljive priče prepune povjesnih činjenica.

Write a comment