berlin

KUD PLOVI OVAJ BROD

Posted on : 12-01-2018 | By : admin | In : kolumna povodom...

1

Povijesni i psihološki uzroci krize oko Savudrijske vale

piše: Gojko Borić
sukob-35akh6s8k1fh6aofc4eq68Zbog odluke Arbitražnog suda o podjeli Savudrijske vale na štetu Hrvatske, između Zagreba i Ljubljane izbio je mali „hladni rat“, zasada bez izgleda kako će biti nastavljen i da li će na kraju biti zadovoljavajući za jednu od suprostavljenih strana.

Slovenija je u svojim odnosima s Hrvatskom  još jednom ucijenila  Zagreb  radi granice u Savudrijskoj vali prisilivši ga na arbitražu koja  nije odlučivala samo temeljem prava mora nego i tzv. pravičnosti  što se moglo tumačiti na razne načine. Prije toga  su takve ucjene bile na dnevnom redu glede učlanjenja u NATO i Europsku Uniju. Sad Ljubljana prijeti da će to učiniti  kad je riječ o članstvu u OECD-u, Schengenu i eurozoni.

Radi potajne „suradnje“ slovenskog sudca  u Arbitraži i slovenske predstavnice  pri njoj, Hrvatska je izašla iz procesa, ali nažalost nije imala Plan B., naime kako u tome ići dalje, dok su  Slovenci ostali u Arbitraži i na kraju dobili gotovo sve što su željeli, pa službena Hrvatska jauče da joj je nanesena nepravda.

No, pri pažljivijem čitanju presude može se vidjeti da i nije tako štetna za Hrvatsku. Dobili smo samo jednu petinu Savudrijske vale, ali Slovenci nemaju svoj prilaz otvorenom moru nego moraju koristiti hrvatske teritorijalne vode, dok su Hrvati na kopnu dobili nešto više nego što su se nadali.

Nažalost ovaj prijepor još jednom dokazuje da službena  Slovenija još živi u 19. stoljeću kad su osvajanja tuđih teritorija bila vrhunci svake vanjske politike, dok je Hrvatska  u tome ostala u nekoj vrsti „puberteta“ jer misli da je dovoljno biti u pravu da bi dobila pravo, a to nije tako jer se nacionalni interesi svih ozbiljnijih država u svijetu nalaze iznad međunarodmih zakona i ljudske pravičnosti.

S tim u svezi vrijedno bi bilo pogledati na hrvatsko-slovenske odnose od stvaranja prve južnoslavenske države do danas koji ipak nisu bili tako idilični kako ih prikazuju neki hrvatski političari i mediji.

Hrvati i Slovenci nikad nisu u svojoj povijesti  međusobno ratovali, a njihova državna granica uvijek  se gotovo stopostotno poklapala s  etničkom granicom. No, u Kraljevini Jugoslaviji slovenski su političari često šurovali sa Srbima na štetu Hrvatske, pa i oni  u Slovenskoj pučkoj stranci koja je bila demokršćanska, a na njezinom se čelu nalazio katolički  svećenik Anton Korošec. Bio je ministar unutarnjih poslova u vrijeme kad su jugoslavenski, ( uglavnom srpski) žandari nemilice batinali hrvatske seljake i jedini nesrpski predsjednik vlade nakon ubojstva karizmatičnoga vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića.

Pri podjeli Kraljevine Jugoslavije Slovenci su dobili svoju Dravsku Banovinu,  Hrvatska je bila razdvojena na dvije banovine, ( Primorsku i Savsku ), dok su Srbi dobili najviše, ukupno pet banovina. Jednostavno rečeno, teritorijalno su Slovenci bili zadovoljeni, Hrvatski razbijeni, a Srbi  osvojili sve ostalo u stilu stvaranja Velike Srbije . Tek uspostavom Banovne Hrvatske god. 1939. Hrvati su dobili mešto manje autonomije nego što su tražili, no Banovina nije saživjela, a  proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske  Hrvati su, prema povjesničaru i političaru Zlatku Hasanbegoviću, počinili „najveće posrtanje u svojoj novijoj povijesti.“ Taj  „kompleks krivnje“, čak i kod hrvatskih komunista,  bio je odlučujući pri povlaćenju granica u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskoga rata. Tijekom rata i za vrijeme Hrvatskoga proljeća Slovenac Edvard Kardelj, najmoćniji jugoslavenski političar  ispod Tita,  bio je protivnik komunističkoga vođe  s hrvatskim političkim ambicijama Andrije Hebranga, ali i Proljeća koje je „ukinuto“  u Karađorđevu,  i to u suradnji između Bakarića,  Kardelja i  nekoliko hrvatskih Srba.

Nepravedne unutar jugoslavenske granice

Komisija za ustvrđivanje republičkih granica pod vodstvom Milovana Đilasa, tada ortodoksnog  crnogorskoga komunista, odredila je unutarjugoslavenske granice prema povijesnnim i etničkim načelima, konkretno time su bile uspostavljene stare granice iz doba Austro-Ugarske i kraljevina Srbije i Crne Gore, ali s nekim važnim  preinakama. Srbija je izgubila Makedoniju, Sandžak je bio podjeljen između Crne Gore i Srbije, Kosovo i Vojvodina  ponovno su ušli u Srbiju, Crna Gora je obnovljena u svojim kraljevskim granicama, uspostavljena je Bosna i Hercegovina sa starim austrijsko-ugarskim granicama, Hrvatska se sastojala od bivše Trojednice, ( Hrvatska, Slavonija, Dalmacija), ali proširena na Istru i Baranju, dok je Slovenija dobila manji dio Istre i dijelove Italije iza Trsta. No, Hrvatska je izgubila istočni Srijem do Zemuna premda je povijesno pripadao Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, te Boku Kotorasku iako je bila dio hrvatske Kraljevine Dalmacije . To je bilo opravdavano  time  da su Hrvati u tim područjima postali manjinski narod.

No, to nije važilo za Kosovo  na kojemu su Srbi tada činili samo oko 10 posto stanovništva,  što se može reći i za Suboticu u kojoj su Hrvati bili većina, a Srbi manjina, dok je Mađara bilo najviše ali na njih se nije obaziralo pa je tako kompletna Vojvodina uključena u Srbiju. Etničko načelo nije uzeto u korist Hrvatske glede  Neuma i Sutorine koji su  pripali Bosni i Hercegovini,  premda su u njima Hrvati bili u golemoj većini i bili dio negdašnje Dubrovačke Republike. Crnogorski su komunisti bili veći rodoljubi od hrvatskih pa su Sutorinu pripojili svojoj republici dok je Neum ostao kao izlaz Bosne i Hercegovine na Jadran s posljedicama koje Hrvatskoj i danas zadaju glavobolju jer neki bošnjački nacionalisti nastoje  spriječiti izgradnju Pelješkoga mosta  dok  Zagreb ne pristane na njihove zahtjeve o određivanju B-H teritorijalnoga mora, nešto besmisleno jer takovo nešto  nije moguće odrediti  radi male veličine B-H obale.

Slovenija je preko Jugoslavija tražila talijanske i austrijske teritorije

Malo je tko u tadašnjim jugoslavenskim republikama bio posve zadovoljan sa svojim granicama. Slovenci su se tužili da su neka „njihova“ sela u Istri pripali Hrvatskoj, dok je ona,   kako smo naveli,  bila oštećena u određivanju svojih granica prema Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Nakon dolaska Miloševića na vlast neki su srbijanski  nacionalisti čak tražili ostvarenje tzv. Londonskoga  protokola  u kojemu je Kraljevini Srbiji u Prvom svjetskome ratu bila obećana sva područja zapadno od Drine do  granične crte  Karlobag-Karlovac-Virovitica, dakle cijela Bosna i Hercegovina i više od polovice Hrvatske. Komunistička Jugoslavija podržavala je slovenske  zahtjeve da Trst bude otrgnut od Italije i Južna Koruška od Austrije,  prema ratničkim  parolama „Život damo, Trst ne damo“, „Ako dođe do bombaša i Koruška bit će naša“ i „Druže Tito ljubičice ne daj Trsta ni Gorice“.  Sve su to bile neispunjive tlapnje, ali neki su slovenski nacionalisti čak „argumentirali“ kako bi radi „gubitka Trsta trebali dobiti dio Istre do rijeke Mirne.“  Smiješno da nije politički opasno.

Rješenje je u tome da ne bude ni pobjednika ni pobjeđenih

I što sad? U očima Europske Unije prijepor oko Savudrijske vale nije samo bilateralni nego i njezin problem. Slovenija inzistira na striktnom poštivanju Arbitraže a Hrvatska na  bilateralnim  pregovorima,  dok postoji i mogućnost bruxelleskog posredovanja.

Po našemu mišljenju najpraktičnije bi bilo ako bi se Zagreb i Ljubljana dogovorili o nekim preinakama arbitražnoga rješenja tako da Hrvatska dobije nešto više na moru, a Slovenija na kopnu. Jednostavno rečeno da se uspostavi win-win situacija, da ne bude ni pobjednika ni pobjeđenih. Poslije toga treba se  sporazumjeti o praktičnim stvartima, primjerice glede ribolova za hrvatske i slovenske ribare.

Prijepor oko Savudrije ne bi smio biti „bodovanje“ za dobivanje glasova na izborima u Sloveniji, a ni potpaljivač nacionalistučkih strasti u Hrvatskoj, jer narodi s obje strane granice stoljećima žive u miru i slozi, a Slovenci imaju brojne vikendice u Hrvatskoj i rado su viđeni gosti na hrvatskome Jadranu.

I inače, granice u Europskoj Uniji trebale bi sve više postati samo crte na zemljovidima i na terenu slobodni prolazi za ljude, usluge i robe kao švicarski sir.

Od rečenoga mogu jednako profitirati Hrvatska i Slovenija.

Comments (1)

E da je to sve.Nakon arbitraže Hrvatska mora riješiti granična pitanja s BiH, Srbijom i Crnom Gorom.A to znači, čim duže će se ti problemi stavljati pod tepih,tim duže neće nitko od navedenih profitirati.

Write a comment