berlin

OPET S BIOKOVA

Posted on : 11-01-2018 | By : admin | In : Dubravka Borić

0

Dubravka Borić
kres2Iz tamne rupe Biokova, nad Podgorom
vrelim asfaltom jure
nečije uzavrele gume
prepune šizofreničnog bijesa
da bi,
u istoj Onoj blizini,
po drugi put,
nakon sedam
vatrom urezanih godina
u gotovo svaku tavtinu velečasne  masline,
u gotovo svaki kamen sivog suhozida
uperio jezik zmijski
štono će kroz travu suhu migoljiti,
svijajući se, pa
strmoglavo
liticama,
gomilama,
divljim puteljcima…
snagom bure
u refulima,
uticati
niskim raslinjem,
pod vatrometom svijetlećih šišarica
u dubokoj noći,
jer,
brzim zamasima
treba: što prije
do kuća,
što prije
do plaža,
što prije
izmorenim ljudima
crnocrvene noći…

E… pa da vidiš! Kako
svi iznenađeni žure
puni  gara,
i pepela
crnog ,
u kosi
i odjeći,
osvijetljenih lica,
do neke druge lokacije,
ne osvrćući se što su ostavili u sobi,
a što sobom uzeli…

Pa da vidiš
kako
djeca, u crvenocrnoj
noći plaču
prestrašena
i uskaču iz pidžama
brzinom u odjeću i obuću.
Neka uzimaju i ranac za psa,
tek napunjenu plastičnu flašu vode…

Pištaju crveni jezici
loptajući se rastvarajućim šišaricama
prepunim zapaljive smole,
brojeći neprestance svoje
nove pogotke prema odredištu.
Cvile zeleni borovi.
Cvile bolni maslinici.
Pucketa poneki prozor.
Poneki crijep zadimi.

Ptice nebeske,
ofurenih pera,
bezglavo lete
u  krikovima,
prepune pepela.

Zmija plamenog jezika
pretvara se brzinom svjetlosti
u sedmoglavog zmaja,
sa sedam žarkih plamenova
štono ih iz ždrijela baca
sve dalje, dalje,
istom brzinom,
do mora.

A nad morem, kanaderi
sa njim bitku će voditi.
Šmrkovi vatrogasaca
očito već ne mogu.
Ljudi umorni moraju
uz rub ceste. Malo prileći…
U sitnoj pauzi
krikovi i zapomaganja nemoćnih
biće im slike.
(Trebaju pomoć!!!)

Došli i drugi junaci
Lijepe Naše.
Došla
pomoć
vojnika.
I još jedan kanader
-da grabi more.

S planine crni suklja dim.
Balkoni,
prozori,
dvorišta,
vrtovi…
sve čađavo!
Smrdi paljevina.

Ustravljene oči,
uprte u dim i crvene jezike
što Biokovu vrhove ližu.

Kanaderi rashlađuju užegla jutra i popodneva
brda i planinskih visova
toplim ljetnim morem.
Raspada se pod nogama
kamen.
Nevidljivi kipar
stvara sve šire podzemne pećine
usred maslinika.
Pougljenjeni čokoti i
puževe kućice u gomilama.

Šmrkovi rashlađuju
crna, čađava stoljetna stabla maslina, što
svijaju se
u dubokom  naklonu
pozdravljajuć,
vjerojatno po poslijednji put,
ne žaleći ni za jednom
darovanom kapi zlata i
zauzvrat- ništa ne tražeć.

Zmaj sedmoglavi
preko planine. Šuti. Odmara.
Jer i
sutrašnja noć čeka ga
u susjednom mjestu.
Tučepi – njegov novi izazov.
Sutraaaa.!
Opet u noći!
U isto vrijeme.
I po istom scenariju.
Sutra,
jer bura će  o p e t
u  r e f u l i m a
urlati
preko Biokova,
do mora.

9 .07. 2017.

(Pjesma je napisana povodom drugog velikog požara koji se zbio nad Podgorom, u noći, 18. 06. 2017.god. oko 02 sata i 30 minuta -utjecaj pjesme Požar se suzom ne gasi J. Prudeusa, objavljenoj na H.G.B.)

 

Write a comment