berlin

GNOMESVILLE – GRAD PATULJAKA

Posted on : 09-01-2018 | By : admin | In : 03 REPORTAŽE

0

piše: Marica Ženetić-Malenica

IMG_3285Gradova ima svakojakih – velikih i malih; lijepih i ružnih; starih i modernih; sunčanih,  kišovitih, vjetrovitih; onih uz rijeku i/ili uz more odnosno ocean; nizinskih i visinskih, prljavih i čistih… da dalje ne nabrajam. Ali, ovakvog, vjerujte mi, nigdje nema. Osim u Zapadnoj Australiji.

Naziva se Gnomesville – Grad patuljaka! Prvo što sam izgovorila bila je sad već legendarna uzrečica jednog našega poznatog sportskog izvjestitelja „Ljudi moji, je li to moguće!“

U šumarku pokraj ceste, 25 kilometara daleko od najbližeg mjesta Dardanupa (udaljenog od glavnog grada Pertha 183 kilometara) naselilo se više od 3 tisuće patuljaka iz  Australije, ali i onih s putovnicama iz cijeloga svijeta. Kako su se baš ovdje udomili, pitala sam se zatečena viđenim.

Prema legendi, Patuljak je jednom davno putovao pješke australskim putovima noću, daleko od bilo kojeg naselja. Došavši do obližnjeg  raskrižja slijedio je cestu za koju mu se tek učinilo da ide ukrug i da zapravo nigdje ne vodi. Da je mogao vidjeti preko rubnika o čemu se zapravo radi, priči bi ovdje bio kraj.

A nije! Kada je svanulo, shvatio je da se uzaludno cijelu noć vrtio oko kružnog toka, koji do tada nikada nije vidio. Iscrpljen i ojađen poželio se odmoriti na obližnjem mjestu, koje mu se činilo pitomim i mirnim. Osobito se obradovao ugledavši bistri potočić i sjenovita stabla koja su bila dobra zaštita od sunca. Dogovorio se sam sa sobom da tu ostane neko vrijeme.

IMG_3255Vijest o njegovu novom domu ubrzo se proširila, pa su mnogi patuljci s cijelog australskog kontinenta napustili svoje vrtove i okućnice i krenuli mu u posjet. Očarani viđenim, odlučiše ostati u tom neodoljivom prirodnom okruženju. Potom su im se pridružili i doseljenici iz prekooceanskih zemalja i danas je to uređen grad s policijom, bolnicom i svim drugim javnim službama. Uvjerila sam se da ovdje vlada rad, red i mir – postulati od kojih se mi ljudi sve više udaljavamo.

Koliko znam, nigdje u svijetu nema ovakve zajednice malih ljudi iznikle niotkuda. Nepisano je pravilo da posjetitelj ostavi barem jednoga novog stanovnika na kojemu se obično napiše ime donositelja i mjesto odakle je migrirao. Ne treba doći u iskušenje da se odavde kući odnese neki od stanovnika kao suvenir jer, prema već rečenoj legendi, to donosi nesreću.

U jednoj od brojnih obitelji, naizgled složnoj i funkcionalnoj, ostao je sretno živjeti i patuljak s mojim imenom na čelu i Splitom na guzi. Oprostili smo se uz nekoliko dirljivih riječi. Prekrio je oči rukom kako me ne bi gledao. Je li od radosti što on ostaje ili od tuge što ja odlazim, nikada neću saznati.

Write a comment