berlin

MUKE PO SADAŠNJICI

Posted on : 04-01-2018 | By : admin | In : 03 REPORTAŽE

7

Kako sam pregrmjela konstituirajuću sjednicu 2. saziva Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske

piše: Aleksandra Brnetić
foto: Ured Predsjednice RH, Vinko Jovanovac i Središnji državni ured

IMG_9915 Zagreb/ Za ovu novu 2018. godinu, nama hrvatskim građanima, bili mi u domovini ili iseljeništvu, premijer Plenković poželio je ne samo puno zdravlja, obiteljskog zadovoljstva i uspjeha nego nam je najavio i strukturne reforme – unaprjeđivanje okvira za proizvodnju, poslovanje, pravnu sigurnost, konkurentnost, ulaganja, izvoz, obrazovanje, inovacije te otvaranje novih radnih mjesta, a u dijalogu sa sindikatima i poslodavcima. Vjeruje da će te reforme osnažiti naš, hrvatski, položaj unutar Europske unije.

Iz Plenkovićevih usta u Božje uši! Samo da je spomenuo da se uvodi profesionalno i odgovorno ponašanje svih onih koji djeluju na opću korist u javnom životu, ma gdje oni radili, bilo u državnim tijelima ili javnim institucijama. Da su državni i javni djelatnici dužni bezuvjetno se profesionalno i odgovorno ponašati prema nama, hrvatskim građanima, ma gdje god mi živjeli i što god mi radili, i bili.

Profesionalnost i odgovornost podloga je svakom uređenom društvu. Hrvatska za tim vapi. Ta vrsta čvrstog tla fali gotovo pa na svakom koraku, čak i tamo gdje to čovjek uopće ne očekuje. To sam osjetila i na vlastitoj, novinarskoj koži, i uoči i tijekom nedavne konstituirajuće sjednice 2. saziva Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, održanoj u Zagrebu.

Zahvaljujući najmlađem i više nego agilnom članu njemačke „delegacije” u Berlinu su već sredinom studenoga i vrapci pjevali da će se sjednica održati u drugoj polovici prosinca. Sama najava, ona za medije, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH stigla je pet dana prije sjednice, i to bez poziva za slanje zahtjeva za akreditiranje. Telefonska provjera je pokazala da akreditacija nije potrebna jer da „nije otvorena”.

Tri dana kasnije stiže ista medijska najava. Ako pomisliš da te Središnji državni ured želi podsjetiti na taj važan događaj i ne čitaš tekst do kraja jer ti se čini da znaš o čemu se radi, onda riskiraš svađu s urednicom Sonjom. Zbog toga što su akreditaciju u međuvremenu „otvorili”, ali to su objavili u zadnjoj rečenici te ponovljene najave (sic!).

Prvog dana sjednice, u ponedjeljak 18. prosinca, u 8 sati ujutro, pred Velikom dvoranom Sheraton Zagreb hotel-a, multifunkcionalnom konferencijsko-banketnom, sve je spremno za registraciju sudionika. Na stolovima podosta primjeraka dva zanimljiva prospekta, u lijepim plavim koricama – Fondovi Europske unije – Mogućnosti suradnje Republike Hrvatske s Hrvatima koje žive u susjednim i drugim europskim državama i Bosna i Hercegovina i fondovi Europske unije.

Tu je i programska knjižica. Gledam ju i listam po njoj, ali to je za sudionike, zaključujem. Nigdje novinarskog materijala. Pitam za press materijal, za press mapu u kojoj bi nas očekivali radni životopisi sudionika s kratkim opisom, nešto poput pisma namjere tih članova 2. saziva, „predstavnika” Hrvata iz Bosne i Hercegovine, hrvatskih manjina diljem Europe i hrvatskog iseljeništva/dijaspore, od kojih su neki prešli i tisuće i tisuće kilometara. Biva mi uručena vladina „Odluka o osnivanju i imenovanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske”, isti onaj tekst koji nam je 15. rujna 2017. mejlom stigao iz Središnjeg državnog ureda.

IMG_9896Ulazeći kroz lijeva vrata u dvoranu, zastajem na samom ulazu. Preda mnom se otvorila ogromna dvoranetina. Tri dvorane su spojene u jednu, širine 21,75 metara, a dužine 30,4 metra. U sredini, više na desno, stolovi su u četverokut. Stolovi su za sudionike. „Za novinare su ove stolice, ovdje na lijevo, uza zid. Čelo stola vam je nasuprot. ”, upućuje me jedan ljubazan gospodin. Dobro, mislim si ja, bilješke mogu praviti na koljenima, ali da bih mogla vidjeti čelo stola, ne bi mi pomogao ni operni dalekozor, a kamoli očale koje nisam ponijela.

Odlazim do tonskog tehničara i priključujem svoj ručni rekorder Zoom Hn2 na njegov mišpult. Pitam ga za hodogram otvaranja. Nije ga dobio. Od Žane Ćorić, koja je u Središnjem državnom uredu savjetnica s posebnim položajem za pitanja Hrvata u Bosni Hercegovini, ali je zadužena i za medije, saznajem da se čeka na premijera i da kad on dođe, da kreće program.

– Prvo ide himna, a nakon toga je minuta šutnje za branitelje, kaže mi Žana.

I za Praljka?

Otkuda ti to?

U ovoj našoj domaji sve je moguće.

(Da bismo se bolje razumjeli. Da se spremala minuta šutnje osuđenom Slobodanu Praljku, ja bih prije toga izašla iz konferencijske dvorane.)

IMG_0426Sjednicu otvara Ivana Perkušić, zamjenica državnog tajnika Središnjeg državnog ureda, a nakon nje govori Mira Malović Yales, iz Velike Britanije i Sjeverne Irske, koja će i predsjedavati konstituirajućoj sjednici.

Po usnama im vidim da govore, po koncentraciji onih za stolom osjećam da ih slušaju, ali ja čujem samo muklo mrmljanje. Zvuk ne dopire do nas novinara.

Pogledam kolegice oko sebe. Nijedna ne sluša. Ili listaju po pametnim telefonima, ili se razgovaraju. Jedna dolazi do mene i pita me da li poznajem nekoga od sudionika. Traži neku dobru priču. Preporučam joj sudionika iz Slovenije, ili Srbije. Hrvatska manjina u tim državama ima velikih problema s vlastima, a mi o njihovoj situaciji znamo malo.

Odlazim do tehničara, a angažirana je vrhunska firma iz Lučkog, i pitam ga zašto mi, koji sjedimo uza zid, ništa ne čujemo.

Ne možete čuti jer je to unutrašnje ozvučenje.

– ?

– Čuju dobro samo oni koji sjede za stolom. Zvuk ne prelazi preko stola. Ne mogu vam pomoći. Dobro da imate rekorder, bar ćete imate audio zapis. Nisu ništa drugo naručili.

Tek iz Priopćenja koje je mejlom pristiglo u 13.36 sati, saznajem što je govorio Plenković kao i za rezultate izbora, koji su se odigrali iza zatvorenih vrata, i na kojima si je Savjet za svog predsjednika izabrao Ivana T. Grbešića, kolegu iz druge generacije hrvatskih iseljenika iz Kanade.

Očekivala sam da će, barem kratko, govoriti i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i državna tajnica Središnjeg državnog ureda za šport Janica Kostelić. Namjeravaju li njih dvije, i kako, skrbiti o hrvatskim građanima u inozemstvu i vide li mogućnosti za njihovu integraciju u postojećim i najavljenim planovima i projektima? Jer potencijala ima, pogotovu u kulturi. Ovako su ove dvije marljive i radišne, i visoko stručne osobe, koje u svom radu pokazuju da itekako znaju što hoće, djelovale kao krilne slike u Plenkovićevom političkom triptihonu. I lijepa štafaža glavnom muškom.

DSC_7103Na poslijepodnevno primanje predsjednice Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, koja stoluje na Pantovčaku 241 u Predsjedničkim dvorima, što je djelo vrhunskog hrvatskog arhitekte Vjenceslava Richtera, vozim se javnim gradskim prijevozom. Predbožićna gužva svakim danom sve je veća i ZET-ova šestica jedva gmiže Ilicom. Od Savice do Britanca treba mi dobrih 40 minuta, dvostruko više nego inače. Na Britancu hvatam autobus 101 za Gornje Prekrižje. Stižem gotovo u zadnji čas. Primanje je kratko i ugodno, s obligatnim naslikavanjem s predsjednicom. Ni ja nisam odoljela.

U grad se vraćam zajedno sa članovima Savjeta i djelatnicima Središnjeg državnog ureda. Već se spustila noć. Vozimo se busom, a sprijeda i straga nam policijska pratnja. Sjedim pored jednog Argentinca koji je iz Buenos Airesa u Zagreb stigao preko Istanbula jer je to bila najjeftinija avionska veza. Ima rodbinu u Njemačkoj. Ugodno ćaskamo.

Ne razmišljam o tome zašto za mene u polasku nije bilo mjesta u autobusu. Kad sam upitala da li postoji organizirani prijevoz od Sheratona do Pantovčaka, i zamolila da me povezu, rečeno mi je da su prijevoz predvidjeli samo za sudionike. Ne razmišljam ni o tome zašto ova vlada, čiji čelnik stalno ističe važnost transparentnosti, nas novinare tretira kao srednjovjekovne dobošare koji su općinstvu bubnjali cesarske proglase. Bilo mi je samo žao što je u ova dva dana Argentinac bio jedina prilika za ćaskanje.

Došavši navečer kući, u e-pošti nalazim Priopćenje. Čitam i vidim da se i 2. saziv bavio onim istim, gorućim problemima na kojem je inzistirao i 1. saziv, a koja su hrvatska državna tijela odavno trebala riješiti sama, bez ičijeg moljakanja izvana: olakšati postupak stjecanja hrvatskog državljanstva i ostvarivanja biračkog prava Hrvata izvan Hrvatske, dvostruko oporezivanje mirovina, očuvanje i njegovanje hrvatskog identiteta.

Prošla su dva dana, a ja se spuštam Tomićevom ulicom, skrećem u Ilicu prema Trgu i – ne mogu vjerovati! – u susret mi dolazi R. Nismo se dugo vidjeli. Dragi stari znanac iz Berlina. Znamo se još s početka 80-ih kad smo osnivali Hrvatsku zajednicu. Živio je za Zajednicu i za svoj posao. Namrgođen je, zamišljen, zuri u asfalt.

Bok! Otkud ti u Zagrebu? Kad si doš’o?

Prije tjedan. Ali čuj! Ja ne znam, ovo nije normalno.

Što nije normalno?

R. govori brzo i uzrujano:

Slušaj me. Ja tjedan dana obilazim urede Holdinga, HEP-a, Elektre, Vodovoda, niti ne znam kako se svi ti uredi zovu. Ja nisam ništa obavio, ama baš ništa. Prvi dan su mi rekli da ne mogu do mojih podataka jer da im je sistem riknuo. Da nek odem u nekakvu drugu zgradu do koje sam otišao taksijem. Da sam što prije gotov. A čovjek meni kaže: Zašto su vas poslali k meni? Ja nemam vaše podatke.

O kakvim se podacima radi? Niš ne kužim. Nemoj se uzrujavati.

Kak se ne bi uzrujavao!!! Ti znaš da tri godine nisam dolazio. Ali se moja sestra za to vrijeme brinula o stanu i plaćala režije. Svi su računi uredno plaćeni. I sad oni meni prijete nekakvim globama, kaznama. Brrrrr!

Ma daj! Nemoj se živcirati. Tak ne buš niš postigel. Daj, budi strpljiv!

Na to će uvijek pristojni R.:

Nemoj me još i ti zajebavati! Ja da budem strpljiv?! A zašto, molim te? Bio sam strpljiv ’93., kad su mi tu u Zagrebu, u centru grada, ispred kuće, ukrali auto. Sjećaš se. Pa pričal sam ti…

(R. je stanovao na Vrbiku i spremao se za Berlin nakon godišnjeg. Iz stana je nosio stvari u kola. Imao je plavog, krasnog merđu, ein Jahreswagen. Kad je sve bilo u kolima, vratio se u stan da još malo bude sa sestrom. I da popije kavu. Nije prošlo ni pola sata, a auta više nije bilo. Ni auta, ni stvari, ni jednog dokumenta, ni putovnice ni vozačke. Sve je netragom nestalo. Nikad se ništa nije našlo.)

Tada sam bio strpljiv. O da! Bio je rat. A danas? Što je danas?

I tu R. zastane, zamisli se, pogne glavu i onda rikne iz njega:

– U ovoj se zemlji ne da živjeti!

Sretna nam nova 2018. godina!

Comments (7)

I od nas svih zajedno, osim političara, traži se više odgovornosti u međusobnom razgovornom ponašanju,i akceptiranju,jedni drugih.Naravno i u komentarima,jer tu se je najlakše bezvezno posvaditi,jedni sa drugim,a ponekad ta svađa prođe i u mržnju.Zato bi molio cijenjene komentatore,da ne prozivaju čovjeka sa njegovim imenom ni prezimenom bezvezno u negativnom kontekstu.Jer to nije fer,niti nam to može pomoći k boljitku.Već takovo što stvara bezvezni nemir i dodatno agresivnost u društvo.Često puta se ni tekst ni cijeli komentar ne pročita ni ne prestudira,ali smo spremni brzopletno vređati druge.

Zato između meni dragih komentatora u HGB,najdraži mi je bio ČUKO..Znao sam da se iza njegovog nika,nalazi čovjek skroman u željama a bogat u duši.U mnogo čemu sličan meni.Nekad me je znao pohuditi,više puta pohvaliti,ćak me je pozitivno spominjao i u nekim od svojih tekstova.Stvarao je ljudsku razgovorno ravnotežu sijao je vrolo ugodnu društveno vibru i ozračje.Osobno mu to nikad neću zaboraviti.
Zato me stvarno,čude svi oni komentatori,koji dođu i jave se tek onda,kada im je neka čudna potreba,nekoga izvrtati.Ne znam čemo bi netko mene izvrtao,ako je to moje mišljenje.Inače teško se nađe od njih,da prokomentiraju nešto konstruktivno od čega čovjek uz put može i nešto naučit..Za moj pojam je kritično i konstruktivno.Kada komentator nešto kritizira,ujedno da nam kaže, ono što nije dobro sa čime se ne slaže tu ćemo sigurno imat više od njegovog znanja i prjedloga,nego da nekoga bezvezno napadamo..Kako i na koji način, bi on to sa čime se neslaže, učinio na bolje i kvalitetnije.Eto to bi bila moja želja,za bolje i kvalitetnije buduće međusobne komentatorske razgovore.Drugoje hoće li me netko za budućnost sljediti.

Nimalo gospodine Mayeru. Čitajući vaš komentar sjetih s e židovske poslovice: „Konju ne prilazi od po zadi, jarcu sprijeda a budali ni sa jedne strane“. Moj vam je srdačan savjet da prilikom slijedećeg pentranja po Pantovčaku na nogama imate cipele sa jakim pertlama. Ako zapnete tamo gdje ste se onomad uvlačili da vas zaštitari imaju za što izvući, otuda…

Ne želim pohvale nit sam ih ikad tražio,ali one gode ako ti ih pošalju tebi dragi i uvaženi ljudi.

Svi znamo da se moji komentari ne odnose na radno osoblje,društveno ni politički,već na sve one vodeće u dosadašnjim vladama,ali i u lokalnim upravama i samoupravama.Koji bi mogli već godinama nešto promjeniti na bolje,ali nisu spremni razmišljati drugačije osim za sebe.O da i te kako ja volim sebe, ali volim i druge i drugi vole mene,cijene mojiu ljudskost,dobronamjernosti,dobrohotnost, uljudnost, i na koji način okupljam oko sebe ljude u društvo.Upravo takovi mi daju daljnju energiju da idem dalje coljano u lov na vetrenjače. Volim razogvarati sa mnogim ljudima u društvenom i političkom životu,sično i sa onima koji me više manje vole .Najviše me njeguju osim životne unutrašnje hrane. Oni mali ljudi sa skromnim željama u duši.A takovi ima puno u Hrvatskoj,da si ne mogu ono najnužnije kupiti i priuštiti.
Inače prošla su vremena hvala Bogu, kada su me radi moga masovnog komentiranja,upravo najviše u večernjaku komentatori izlagali ,puno puta javnom liniću.Na mene je padalo drevlje i kamenje trošili su mi bezvezno radnu energiju..Pogotovo kada sam uporno promicao na njihovom sličnom „HGB“ programu iseljeničke portale gurao.Te sam se i dan danas se zauzimam sa velikim žarom za više zbližavanja iseljenika,domovini.Prebacio sam se iz većernjeg lista,više na iseljeničke portale jer sam vidio potrebu većih aktivnosti.Neki iseljenički portali bi se veselili da imaju tolko konstruktivnih komentara.Radi čega ih pretvaraju u više komentatorskih blogova,članaka.Eto i sada ja nebi smio,na iseljeničkom portalu HGB,kojeg sam posebno zavolio,i radi sličnog programa,koji mi više komentiranja omogućava i radi sličnog dvosmjernog obavještavanja na ralaciji,-Domovina i iseljeništvo. I sada osobno nebih smijo više nebi smio komentirati i na ovoj stranici.Na takov slabosti komentatora,koji mene izvrgavaju nekim čudnim likom.Podležeju samo svojoj slabosti.stvarno sam na takove otvrdnio poput Pazinski kamen.Ako se ga razbije,u krupne ili sitne kamenčiće opet se stvori nešto.A sada ću prestati ,samo ako me nitko više neće mojim imenom i prezimenom prozivati.Lp-jm

I po čemu ste,i s kojim pravom neke koji razmišljaju drugačije od Vas nazvali prevrtljivcima i smutljivcima, a zapravo ih i ne poznajete. Ovo su vrlo TEŠKE RIJEČI gospodine Mayeru.I zašto bismo morali biti „suncokreti“ i mijenjali mišljenje? NE, ne, ne!

Ne znam, uvaženi gospodine Mayeru, zašto se uvijek žalite. U ovom tekstu kao ni u komentarima nema ništa što bi Vas uznemirilo. I nema veze s bilo kakvim domoljubljem.Samo je vidljivo da nisu svi sudionici imali jednak tretmam. Otkuda Vam pojam SEBILJUBI. Onaj tko ne voli u prvom redu sebe, nije sposoban voljeti ništa i nikoga. Toliko o toj temi.

Draga gospođo Aleksandra Brnetić,Sonja Breljak,Marija,i dragi čitatelji,članovi našeg, HGB portala.
Neki znanstvenici kažu da čovjek mijenja mišljenje svakih 4 do 5 godina.A najgorji su on,i koji mišljenje ne mjenjaju nikada.

Stvarno čitam ovaj tekst,premišljam i studiram na moj hrvatski. Pa onda ne europski način. I visoko sam. nabrijan.Neka mi više nitko ne spominje domoljube.Rađe sam ljubitelj moje, Domovine i mog hrvatskog naroda.Kako inače shvatiti,one pojedince, prevrtljivce a previše ih u hrvatskoj politiki ima.Koji samo radi izbora,miješaju kruške i jabuke.Samo kako bi ih hrvatski građani čim više birali.Tu mislim posebno na sve one.Koji su nekad skandirali Hrvatska DA u Europu.A danas su protiv Europe i protiv Haškoga suda,vjerojatno ponekad i sami sebe..Ti ne mogu biti,domoljubi osim samo,- sebiljubi.

Eto što je danas,ako se ovdje ništa ne promjeni,na ozbiljnije,odgovornije i kvalitetnije. Biti će nam nova 2018 nesretna. Možda još, ne daj Bože,razočaranija nego predhodna.A toliko smo si željeli jedni drugima,osim ljubavi,i koje čega, da bude sretna i zdravija.

Izgleda da je rad bio vrlo“plodonosan“,da ste svi bili jednako tretirani i sve sluti na ono“Pojeo vuk magare!“A novac nas građana kao da je bačen niz vodu
Izvrsno ste ovo napisla!

Write a comment