berlin

PRIČA S FOTOGRAFIJE

Posted on : 09-12-2017 | By : admin | In : Ruža Silađev: ŠOKICA PRIPOVIDA

0

KUHAR AUSTROUGARSKE VOJSKE

piše: Ruža Silađev
Kuhar austrougarske vojske12. 
siječnja 1917., na poleđini jedne od tri fotografije koje je poslao vojnik austrougarske vojske je započeo pismo svojima u Sontu:

     – Faljenisus, moji roditelji, ja sam dobro, živ i zdrav. Tako i vama željim od Boga sriću i zdravlje svima. Poslo sam vam tri slike. Pišite kako možete…

Na fotografiji vidimo vojnike austrougarske vojske u trenucima opuštanja. Ovo je grupa nadređenih i običnih vojnika. Mnogi  nose na prsima kolajnu, znak da su se  istakli ili u vojnim disciplinama ili u ratovanju. Prvi svjetski rat je bio u tijeku.

Vojnici se odmaraju u pravom smislu te riječi. Opušteni su i nasmijani. Neki su skinuli vojničke kape. U rukama drže čaše sa pivom i čini nam se da će svakoga časa nazdraviti sebi i nama.Tu je i bubnjar i trubač bez kojih se dakako, nije moglo.U sredini fotogrtafije sjedi vojnik iz Sonte, Franja Miloš, Abelov (1886 – 1959), glavni kuhar u ovoj skupini, autor  gore navedenoga pisma i sudionik ove fotografije. Iza vojnika se nazire kuhar pomagač. Ispred Franje je lonac iz koga se diže para, te se da zaključiti da je ručak zgotovljen.

U austrougarskoj vojsci se kuhalo onako baš po naški, tj. vojvođanski. Bilo je tu paprikaša, sataraša, graha, kuhanoga tijesta na sve moguće načine uz dodatak raznoga voća ili povrća. Kako je Franja i u svome domu u Sonti bio vješt u pripremanju jela u vojsci je odmah raspoređen u kuhinju. Pošto su nadređeni bili vrlo zadovoljni jelima koje im je Franjo pripremao postao je glavnim kuharom. Star je tridestjednu godinu što nam govori da je bio vojnik rezervista. Naime, u austrougaraskoj monarhiji, svi vojno sposobni muškarci od 18 – 42 godine su bili obavezni se odazvati na vojni poziv. Rok služenja u redovitoj vojsci je tada trajao 3 godine, a započinjao je sa dvadeset jednom godinom. Rezervni rokovi su se produžavali ili smanjivali u zavisnosti od političke krize.

Naslonjena na lonac je tabla sa podacima: 10/23 Komp 1908 beli ereg csontok. Mogli bismo prevesti otprilike ovako: 23. X branša 1908, Stare kosti. Što bi ovaj datum mogao značiti nisam mogla doći do podataka. U povijesti Mađarske ovaj datum je poznat po ostavkama premijera Vekerle i saveta ministara. Obilježava se kao početak nestanka Austro – Ugarske monarhije. Početkom listopada iste godine (6.X 1908.) je anektirana Bosna i Hercegovina.

Franjo je tokom rata (1914 – 1918) bio ranjen u leđa. Ispod lijeve lopatice, tokom života je imao otok koji ga je svakodnevno svrbio, a na promjene vremena bolio. Često je od svojih bližnjih tražio da mu masiraju leđa.

Došavši iz rata, nakon oporavka nastavio je raditi na svojoj zemlji. Radio je vrijedno sa svojima ukućanima, te je imao dva konja, krave, svinje i živinu. Važio je za uglednoga paora. Živio je mirnim seoskim životom, preživio i Drugi svjetski rat nadajući se da su loša vremena iza njega. Ali, na ove prostore u tek stvorenoj državi Jugoslaviji došle su godine OBAVEZA. Seoski žbiri su prokazivali i „čistili“ tavane, vajate, trapove, svinjce, kokošinjce… Obično domaćini nisu bili u stanju količinama hrane zadovoljiti propise, mada su isporučili sve žito, stoku i drugu hranu državi. Poslije ispunjenja ili neispunjenja OBAVEZA svojoj djeci su mogli dati samo proju (kukuruzno brašno), krompir, crni luk, ciklu i slično u nedovoljnim količinama.

Među onima koji su državi „zatajili“ je bio i naš Franja, glavni kuhar jednog dijela austruogarske vojske. Bio je odveden u zatvor, odnosno, na prisilni rad, prvo u Sombor, a zatim u Titel. Po sjećanju potomaka na prisilnomu radu je proveo šest mjeseci. Kući nije došao niti jednom, samo je supruga dobijala u određenim vremenskim periodima dozvolu da mu donese čistu preobuku. Potomci se također sjećaju da mu je supruga predavala robu na mjestu gdje je radio. Na otvorenom prostoru bez ikakvoga zaklona radi preobuke.

I dobro i zlo prođe. Franjo je bio pošten i naočit čovjek. Čovjek „na oku i iroš“, kako su žene znale reći. Ostavio je potomke, dva sina i dvije kćeri i četrnaestoro unučadi. Do kraja života je volio prirediti kakvo kulinarsko umijeće. Naročito je to radio zimi, kada su ženska čeljad zauzeta prelima, tkanjem, predenjem i pletenjem. Zimi zemlja miruje, konji su u štali nemirni, pa ih valja prokaskati u selu i oko sela. Kad bi se vratio kući, , zasukao je rukave i pripremio večeru za svoju obitelj, koja je imala za njega samo riječi pohvale.

Write a comment