berlin

OD „INTERLIBERA“ DO „REVIZORA“

Posted on : 14-11-2017 | By : admin | In : PITANJA JE MNOGO

0

piše: Marija Kukić
20161027-161858_interliberNešto više od dvije godine umirovljena sam učiteljica. Otkada sam za sobom zatvorila školska vrata, više nikada, nikada nisam svratila u svoju bivšu firmu.

Ne zato što mi se netko zamjerio ili što možda imam neko neugodno iskustvo… Ni govora! Jednostavno izolirala sam se od većine ljudi. Za one do kojih mi je stalo,  uvijek pronađem način kako s njima komunicirati.
No, ljudi u mojoj bivšoj školi nikada nisu zaboravili svoje bivše zaposlenike. Redovito ih pozivaju na različite proslave, veselice,  priredbe, ekskurzije, kolektivne  izlete…

Ovih dana pozvani smo na Interliber i kazališnu predstavu u Komediji.

Dugo sam se lomila, vagala, premišljala  što mi je činiti. Na Interliberu sam bila nekoliko puta i to uvijek subotom  kada u paviljonima vladaju nezapamćene gužve. Ali „Revizor“ mi ne da mira. Voljela bih vidjeti predstavu jer u mojoj maloj sredini to je nemoguća misija.

I tako sam s ostalim članovima kolektiva krenula put Zagreba. Magla nas je pratila cijelim putem, ali nama to nije smetalo. Najteže je bilo vozaču. Odjurila sam prema petom paviljonu. Znala sam da će biti gužva, ali ovo danas?! Jedva sam se kroz gomilu ugurala unutra. Ovaj paviljon puno je bogatiji i naslovima, i izdavačima, i promocijama.

Na Interliberu je bilo 300 izdavača iz čak 16 zemalja. Našlo se tu vrlo zanimljivih naslova, autora, ali i primamljivih cijena, ali!‘ Čak nekoliko štandova jednog izdavača, a najčešće samo jedna blagajna. A tamo repovi do besvijesti pa tko ima vremena i strpljenja, neka izvoli! Mene nije resilo ni jedno ni drugo.

Kazivali su da ima knjiga i za 1 kunu. I bili su u pravu. Ali, tko će ih kupiti? Sjećam se da je prošle godine Carla Del Ponte „vrijedila“ 3 ili 5 kuna, a ove godine je njena vrijednost pala na  1 kunu. U paviljonu vlada nesnosna vrućina i sparina. Imam osjećaj da uopće nema zraka za disanje.

Nešto manja gužva i nešto ugodnije je u šestom paviljonu, ali tamo je slabiji izbor naslova. Vrijeme neumoljivo juri. Uspjela sam kupiti novi Hrvatski pravopis i za unučad neke sitnice.

Nakon zajedničkog ručka krećemo prema kazalištu Komedija gdje nas očekuje Gogoljev „Revizor.“ Ne znaš što te očekuje, a poslije predstave, svi, pa i ja, bili smo više nego oduševljeni.

Gogolj kao da je ovo djelo pisao za sadašnje vrijeme i za naše prilike. Kritika je to malograđanstva, korupcije ukorijenjene u rusko društvo 19. stoljeća. Svi likovi, od upravitelja malog grada pa do njegovih pobočnika, u sebi nose sve ono loše što se može naći u svakom društvu; moralnu iskrivljenost, karijerizam,  neprosvijećenost, glupost, korupciju, licemjerje, beskičmenjaštvo…

Revizor je prisutan kroz ideju lažnosti i potkupljivosti institucije koju predstavlja.

Kada se publika gromoglasno smijala, upravitelj je zapitao: „Kome se smijete?“ i odmah odgovorio: „Sebi se smijete.“ Da, bio je u pravu!

Nemam pravo bilo što reći o predstavi, (jer nisam kazališni kritičar) ali moju napisati svoje viđenje iste. Iako je potrajala skoro tri sata, činilo se kao je tek započela. Ulogu upravitelja grada izvrsno je odigrao Damir Lončar, revizor je bio Filip Jurčić. Kostimi su mi jako svidjeli, jedino  je scenografija, po meni, bila siromašna. Glazba  Mate Matišića bila je spoj elemenata čardaša i ruskih napjeva i meni se vrlo svidjela.

Oko 22 sata krenuli smo kućama, ovoga puta magla nas nije pratila, a u svom hladnom domu bila sam oko 1 i 45. Kažem hladnom jer vatra u kaminu nije gorjela.

Nije mi žao zbog mojih subotnjih skitnji jer u kući možeš samo čamiti i razmišljati o nekim drugim i drugačijim  vremenima. A ovako je dan bio obogaćen mnogim raznolikostima.

Write a comment