berlin

DOKLE ĆEMO SE UPOZNAVATI

Posted on : 09-11-2017 | By : admin | In : kolumna povodom...

3

piše: Josip Mayer
hrvatsko-iseljeništvoPosljednjih godina na vrlo različite načine tiskovine, portali, mjesečnici, televizija, lokalne novine… pokušavaju širiti nadu u bolji život i ispravljati pogrješke mnogih političara.

Nedavno smo mogli pročitati naslov „Što se tokom 2016. godine učinilo  za Hrvate izvan Republike Hrvatske?

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske podnio je Hrvatskom saboru Izvješće o provedbi Strategije i Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske za 2016. godinu.

Koliko je za iseljeničke poticaje uloženo novaca u gospodarskom privrednom planu, o tome nema ni traga i glasa.

Valja ponoviti da diljem svijeta živi oko četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. I nisu sve to gastarbajteri ili fizički radnici koji su zaboravili svoj  materinski jezik, premda  neki od njih nikada nisu dobro naučili jezik zemlje primateljice. Najčešće za neko potrebno obrazovanje nije bilo ni novaca ni vremena. Trebalo je zaraditi novac za obiteljsku egzistenciju, nešto novaca poslati starim i nemoćnim roditeljima, nešto  i  djeci u domovinu.

Nisu svi iseljenici  desničari, ima ih i ljevičara, ali i drugih političkih opredjeljenja. Ima i onih koji su se velikim žarom trudili da objasne domaćim političarima svoje  vještine i znanje, ali su od svega već odavno odustali osjetivši na vlastitoj koži da ih hrvatska politika baš i ne voli. Među  iseljenicima žive  i rade i  kongresmeni iz Amerike, čileanski profesori, biskupi i književnici, argentinski veleposjednici, britanski poslovni ljudi, australski bankari, njemački hotelijeri i mnogi drugi stručnjaci.

Prva je bila ona naša bauštelska generacija naših iseljenika, koja je otišla šezdesetih godina trbuhom za kruhom izvan Hrvatske. Druga i treća  generacija su njihova djeca, koja su rođena u zemljama domaćina njihovih roditelja u raznim europskim i svjetskim demokratskim moderno razvijenim zemljama.

Posebnu vrijednost ima upravo ta druga i treća generacija naših iseljenika, jer poznaju obje domovine i mentalitete, savršeno govore jezike, školovani su na prestižnim stranim sveučilištima, umreženi su s tamošnjim elitama i pritom im je stalo do Hrvatske.

Veliko se pitanje danas postavlja: „ Koliko je takvih profesionalaca, patriota i domoljuba dobilo priliku da zastupaju Hrvatsku, primjerice kao veleposlanici ili konzuli? Koliko je takvih stručnjaka danas uključeno u gospodarski oporavak zemlje? Koliko smo naših poslovnih ljudi privukli da ulažu u domovinu?

Za četvrtu generaciju smatram sve ove nove iseljenike rođene u Hrvatskoj, koji su otišli u zadnjih pet godina, a  i dalje odlaze dugoročno ili kratkoročno, privremeno, za boljim i kvalitetnijim životom. Traže ustvari sve ono što u Hrvatskoj ne mogu  realizirati za stvaranje egzistencije.

Sklon sam povjerovati da neki od njih odlaze izvan Hrvatske kako bi za svoju struku i znanje postigli praksu i/ili radna iskustva. Praksa podrazumijeva najmanje trogodišnji rad u zanatu i struci, a radna iskustva mogu biti i priučena u jednoj ili više struka.

Upravo na te i takve bi hrvatski sustavi, sva hrvatska ministarstva, trebali polagati posebnu pažnju, pomoći im pri odlasku u inozemstvo zbog stjecanja praktičnog  rada u struci, priučavanja ili stjecanja radnih iskustava kako bi mogli rame uz rame više, bolje i kvalitetnije  parirati svojim europskim vršnjacima.

Takav način sustavnog  rada i razmišljanja sugerira mladima da odlaze u druge moderno razvijene zemlje, ne samo na rad već  i na daljnje obučavanje kako bi ujedno stekli i  praksu i radna iskustva. A kada sve to postignu, da se opet vrate u rodnu si domovinu. Hrvatski sustav će im dalje pomoći u daljnjem zapošljavanju ili u samostalnosti.

Nadalje, u Hrvatskoj se očekuju  investicije nepoznatih ulagača, a malo tko se  trudi potražiti ih od naših ljudi koji godinama investiraju milijarde diljem svijeta, a pritom na Hrvatsku neće gledati samo kao na mjesto za oplodnju svog kapitala. Hvalimo se turizmom kao najunosnijom gospodarskom granom. A znamo li koji je nakon turizma drugi najveći izvor prihoda naših građana? Upravo novac koji stiže od njihove rodbine iz dijaspore u koju granu spada i hrvatsko iseljeništvo.

Govori se i piše da su godine 2012. naši  iseljenici u Hrvatsku poslali više od dvije i pol milijarde dolara. Govori se da je  Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj napravio analizu koja pokazuje kako je naše iseljeništvo tijekom prvih dvadeset godina hrvatske samostalnosti u Hrvatsku uputilo oko sto milijardi eura. To je gotovo šest godišnjih proračuna. Dodajte tome milijune upućene rodbini u BiH!

Malo tko govori, više se prešućuje da  iseljenici ulažu u Hrvatsku oko 2 milijarde eura, 5% BDP-a. Prema podacima Svjetske banke u financijski sustav Hrvatske svake godine se još uvijek uplaćuje iz dijaspore više od 1,5 milijardi dolara, a gotovinski ulazi još polovina tog iznosa što znači da i danas iz džepova hrvatskih građana, koji žive izvan Hrvatske, direktno u Hrvatsku, svake godine uđe oko 2 milijardi dolara.

Koji narod ne bi iskoristio takav potencijal? Izraelci, Irci i Poljaci davno su shvatili kako je iseljeništvo demografski, financijski, ulagački i lobistički potencijal. Susjedne nam države imaju ministarstva zadužena za odnose s dijasporom. A mi činimo sve kako bismo naše iseljenike udaljili što više od domovine. Propustili smo veliku povijesnu šansu. Mnogi su procesi zaustavljeni i pogrješke napravljene.

Za mnogo toga je kasno, ali ne i prekasno. Treba žurno promijeniti taj odnos (pri čemu nije dovoljno samo održavanje na životu pojedinih institucija), i one mlade koji posljednjih godina, razočarani životom u Hrvatskoj i BiH, odlaze put Njemačke, Kanade ili Australije, koje možemo zauvijek izgubiti.

Nakon mnoštvo umrežavanja, vrijeme je za konačno  povezivanje i suradnju. Globalizacija, razvoj komunikacijskih tehnologija i prometa dodatno nam mogu pomoći u tom patriotskom i domoljubnom, ali i interesantnom djelu.

Istina je da nam je  za sve usavršiti potrebno još više zajednički se upoznati, ali to upoznavanja više ne bi smjelo u budućnosti trajati godinama.

Treba konačno pretvoriti riječi u kvalitetna djela.

Comments (3)

Eto gospođo Gabriela Banić, drago mi je da Vam se članak posebno sviđa.Trudio sam se dotaknuti u ovom postu, za budućnost od svakoga po nešto.Od one političke socijalne i gospodarske,društvene i pojedinačne osjetljivosti.Svi smo u stvari na neki način prozvani i suodgovorni zajedno sa prijedsjednicom, RH Kolindom Grabar Kitarović.Za stanje,takovo kakovo je, koje momentalno imamo u državi.I dobro bi nam je bilo pratiti.Ono što smatramo da je dobro i kvalitetno potrebno nam je od nje ponekad i snimiti,te prenjeti na druge radne ljude.Inače nikada ne djelim ljude u društvo,na starotipe i mladotipe.Već na mlađe,odrasle i starije generacije.I iz mojih radnih iskustva proilatzi,da je upravo takovo miješano društvo,najbolje i najdjelotvornije.Kada smo se već dotakli starotipa,dokle neki od njih u njemačkoj otvaraju tvrtke i postaju samostalni uspješni gospodarstvenici od 45-50 godina na dalje,u nekom uredu kvalitetni savjetnici. U našoj hrvatskoj sustav ih tjera u mirovinu.I onda se na kraju pitamo zašto nam mladi odlaze i tko će zaustaviti daljnje iseljivanje.

Rođena, odrasla, školovala se u Republici Hrvatskoj…Zvanje magistra elektrotehnike, dopunsko pedagoško obrazovanje, managment, vodila tečajeve MS Office, engleski jezik napredan ( 17 godina u Australiji ) imala vlastiti biznis uvoza hrvatskog proizvoda, zapošljavala, imala online trgovinu…povratnica u RH – netko mi na osnovu edukacije, iskustva i znanja može ponuditi posao? Evo, pređimo sa riječi na djela…

Osvrt je svakako vrijedan pažnje i promatranja u njemu odgovaraju i mojem iskustvu. Svi zajedno trebamo otvoriti oči i početi djelovati, a nikako čekati druge (ne daj Bože političare) da nam pokažu smjer ili prepoznaju naše potrebe. Drago mi je da su ovdje također adresirani važeći stereotipi o iseljenicima. Nadam se da ću od autora još nešto čitati u budućnosti.

Write a comment