berlin

KALUPI

Posted on : 19-10-2017 | By : admin | In : Esad Redža: STAZOM SVOJE AURE

0

tekst: Esad Redža
robovi-ljudi-300x169Lokalno je važno i možda najbitnije za jedno društvo. Kod nas je u većini slučajeva lokalna zajednica, općina ili manji grad, jedna uspavana i po svemu unaprijed zadana sredina. Uspavana od strane svojih žitelja, a zadana od strane vlastodržaca i interesnih skupina.

Kada je nešto zadano i čvrsto stavljeno u krug interesa onda se većina odluči biti uspavana.

Budnih ako i ima, uglavnom ostanu zbog mirnog sna ostatka zajednice ušutkani. Nekad ih proglase ludima.

Ludog je lako kasnije  kontrolirati.

Kalup ugodan i topao je mjesto u kojem se bezbrižno spava. Možda ponekad žulja biti u jednom te istom položaju, ali kad znaš da imaš svoje mjesto i kakvu takvu egzistenciju, jednostavno se prilagodiš ili bolje rečeno -otupiš. Zadana ekipa iz čvrstog kruga interesa baš te takvog najviše voli. Još ako kreneš na neko kuglanje onako iz razbibrige ili postaneš član folklorne skupine tebe će manje žuljati, a njima ćeš biti draži.

Pogostit će te, popit  ćeš s društvom koju više, zapjevat ćeš  sa zadanima i vratit ćeš se mamuran od svega, doma u svoj kalup. Sutradan sve po starom, ako imaš posla u kakvoj javnoj službi zajednice spadaš u sretnike te iste zajednice, ako pak radiš kod nekog od lokalnih moćnika iz onog gore spomenutog zadanog kruga, onda si tu da ne prigovaraš, da se sa svime što kaže gazda složiš i da se veseliš nekom novom lokalnom natjecanju u kuglanju, jer bože moj, tvoj gazda je sponzor i kluba i tvoje kvazi sreće.

Gdje sam ja u svemu tome? Pa volim si tepati da sam budan s tendencijom da postanem lud drugima, sebi svakako još nisam. Zapravo, ja sam u mali grad došao iz velikog grada pa su moji senzori i kalupi malo drugačiji.

Moj pogled je još uvijek širokokutan, fokusiran na nepravdu i netoleranciju na glupost.

Idealist? Ne, to svakako nisam, svjestan sam od čega je svijet sazdan i da kalupi ostaju kalupi, negdje malo tjesniji negdje malo komotniji, ali na koncu – kalupi. Problem je kada svjesno pristajemo na zadanu veličinu kalupa. Kada nemamo mogućnost racionalno staviti kritiku na ono što nam se događa, a da pri tom ne postanemo čudaci. Težiti barem širem i ugodnijem kalupu je ljudski. Izlazak iz njega i odlazak zauvijek je ionako posebnost svetih i do kraja svjesnih ljudi, no to je tek nekolicina od nas.

Nema to veze s političkom opcijom koja je izabrana da vodi tu malu sredinu, provjerio  sam to na vlastitim primjeru. Ionako se krug puno ne mijenja, sponzor kuglačkog kluba uvijek je isti, a zna se i nasljednik, pogodili ste – njegov sin. Direktor komunalca se možda promjenom vlasti smijeni s te funkcije ali tek na neko niže mjesto, recimo direktora gradskog groblja, zapravo tu je četiri godine a nakon toga se zamjene mjesta pribrojnicima i sve je po starom. Postoje i one trajne sluge grada koje kroz svoja mala poduzeća za kojekakve usluge pružaju te iste usluge svojoj bazičnoj općinskoj ili gradskoj vlasti.

Servisiraju recimo informatičku opremu, naravno uvijek oni, uvijek isti, ma da, znam, sad ćete reći: „A javni natječaj?“ Ima toga ali tek na pojavnoj i deklarativnoj razini jer sve je već unaprijed dogovoreno, čak i fešta kod lokalnog ugostitelja koji ima ekskluzivu za sve fešte s gradsko- lokalnim karakterom.

Tamo je slično kao na ovoj fešti spavača. Pije se nešto skuplje vino, sponzor je zajednica a ne pojedinac, dakle, fešta se gradskim novcem i da, tamo nema kuglanja, folklora, mislim ima folklora ali ne plešu oni, plešemo mi, sviramo mi, plaćamo mi, jer ionako je svejedno plaća li moćnik iz zadanog kruga ili vlast, na kraju- sve mi plaćamo. Oni su tu zbog sebe i samo sebe. Mislim da je slika koju sam opisao manje više svugdje ista.

Dakle, kako izaći iz tog začaranog kruga, proširiti malo svoj kalup i onako bar malo se osjećati kao čovjek?

Ako sve ovo začinim još jednim  detaljom, gore navedeni pakao najnižih strasti postaje još gore mjesto za življenje normalnog čovjeka.Budućnost svega oko nas su naša djeca .Ako djeca postanu inferiorna na nepravdu ili glupost onda taj pakao koji smo sami spremni tolerirati zbog sigurnog kalupa, postaje zločin.

Nema valjda gore varijante nego da vam zbog egzistencije vašeg djeteta dođu na pamet kombinacije u kojima ćete ionako nesretan život staviti u još goru poziciju, skvrčit ćete se ako treba u tom svom kalupu još i više samo da neka od gore navedenih spodoba, možda u onom istom komunalcu, zaposli vaše dijete.

Što je najgore u svemu, proturječit ćete vlastitom djetetu koje je svjesno kako stvari izgledaju, ali vi ćete ga, na ime kao „vašeg životnog iskustva“, trajno osakatiti za kritički um koji je tek u njemu ponikao.

Sigurnost prije svega, kalup kakav takav, ali siguran i tvoj“, to ćete mu spremno reći.

Da ne pametujem puno, jer zapravo ne vidim neko rješenje i bojim se svih onih koji ga nude jer uvijek se sjetim jedne mudre: „sretni robovi su najveći neprijatelji slobode“.

Tim gore je što kod nas ima sve manje sretnih robova.

Za kraj ću kratko poručiti: ne gradite brane na svojim bistrim rijekama, jer kad jednom postanemo jezero tada je kasno.

Write a comment